I ulice i trgovi tuguju za našim Bajom

Strast pogleda kroz leću njegova fotoaparata pretakao je, naime, godinama u lako prepoznatljivu ljubav prema Glasu. Pa kad je “otvorio bolovanje“, slutili smo golemu nevolju, koja je u srijedu ujutro i dokazala svoju opakost na najokrutniji način. Našeg Baje, naime, više nema…

Rođen je 17. prosinca 1954. u Osijeku, gdje je apsolvirao osnovnu i srednju školu, da bi, u jeku najžešćih napada sumanutog agresora na naš grad, 1. listopada 1991., postao profesionalni fotoreporter Glasa. Želeći tako na poseban, fotografima svojstven način, ovjekovječiti dane i mjesece koji i danas svjedoče kakve smo strahote pregrmjeli tijekom Domovinskog rata.

Ubrzo je postao jedna od ikona našeg lista, lako uočljiva i prepoznatljiva lika, prometnuo se u dostojnog nasljednika svog (također prerano preminulog) idola Stanislava Šebalja.

Gdje god bi se pojavio, onako mršav s često neurednom dugom kosom, naizgled namrgođen i krajnje ozbiljan, odavao je upravo ono što je nosio u svom srcu: profesionalni odnos prema povjerenom zadatku. Pa kad je posljednjih mjeseci nestao iz redakcije, kad ga više nije bilo, strahovali smo od vijesti koja je stigla u srijedu prijepodne. Djelomice i zbog posljedica pretjerano boemskog života, kojim je proveo najveći dio života, naš je Baja posljednji put zatvorio oči krenuvši u vječnost također na svoj način.