Galerija Kazamat: Otvorenje izložbe “Scenografija sjećanja / Odrazi”

Alan Vlahov: Scenografija sjećanja
Sjećanja čine događaji koje pamtimo, ljudi koji su u njima sudjelovali, njihovi postupci, geste i odnosi koji su obilježili naš život. Neki prizori s vremenom dobivaju gotovo anegdotalni karakter, neki ostaju obavijeni sjetom, a neki nas podsjećaju na to koliko su ljudi i situacije iz naše prošlosti bili raznoliki i neponovljivi. Alan Vlahov u ciklusu Scenografija sjećanja oblikuje skulpturalne prizore nadahnute ljudima i situacijama iz vlastitoga života i obiteljske prošlosti. Devet radova čine galeriju likova i odnosa u kojoj se osobna povijest pojavljuje u svoj svojoj slojevitosti. Naslov izložbe upućuje na način na koji umjetnik izdvaja pojedine trenutke iz tijeka vremena i ponovno ih postavlja pred nas. Ljudi, situacije i mjesta iz sjećanja postaju trodimenzionalni prizori, svojevrsne rekonstrukcije u kojima se proživljeno iskustvo susreće s umjetničkom interpretacijom. Služeći se različitim materijalima i njihovim svojstvima, od drva i gipsa do papier-mâchéa i sintetičke smole, Vlahov gradi figure i prizore koji zadržavaju neposrednost ručne izrade, ali i slobodu maštovite interpretacije. Neke protagoniste prikazuje s nježnošću, druge s humorom i ironijom, a pojedine situacije otvaraju pitanja odnosa među ljudima, osobito između muškaraca i žena. U toj galeriji ima mjesta i za obiteljske anegdote i sjetne uspomene, za obiteljsku povijest i za samokritiku. Sjećanje, međutim, nije isto što i prošlost. Ono što pamtimo nikada nije tek nepromijenjen zapis nekadašnjih događaja, nego dio našega iskustva koji nastavlja živjeti u sadašnjosti. Vlahov odabrane prizore izdvaja iz njihovog prošlog vremena i prostora i daje im novu, materijalnu prisutnost. U tom prijelazu iz sjećanja u skulpturu osobno iskustvo dobiva oblik koji možemo promatrati, ali i tumačiti iz vlastite perspektive. Ljudi koje umjetnik prikazuje pripadaju njegovu životu, no njihovi postupci, karakteri i međusobni odnosi otvaraju pitanja koja nisu ograničena na njegovu obiteljsku priču. U tim se prizorima susreću bliskost i udaljenost, naklonost i kritičnost, ozbiljnost i doza humora. U Scenografiji sjećanja Alan Vlahov ne podiže spomenik vlastitoj prošlosti, nego je ponovno oblikuje po vlastitoj mjeri: s ozbiljnošću ondje gdje je potrebna, sa satirom ondje gdje ju život nudi i bez potrebe da ljude koje pamti učini boljima ili jednostavnijima nego što su bili.

Matej Pašalić: Odrazi
Što se događa kada materijal koji povezujemo s tamom i neprozirnošću postane površina u kojoj se ogleda svijet? Ciklus Odrazi Mateja Pašalića polazi upravo od tog prividnog proturječja. Izlijevanjem zagrijanog katrana na čvrstu podlogu nastaju velike monokromne forme na granici slike i reljefa. Katran, materijal snažnog fizičkog i vizualnog karaktera, u ovom se procesu oslobađa svoje uobičajene funkcije i postaje sredstvo Matejeva likovnog promišljanja, kojim istražuje odnos između materije i refleksije, predmeta i slike. Posebno je zanimljiv način na koji ovi radovi nastaju. Umjetnik prepušta oblikovanje površine fizikalnim svojstvima materijala, njegovoj viskoznosti, temperaturi i gravitaciji. Umjesto da svaki trag nastaje neposrednom gestom ruke, forma se razvija kroz proces čiji se ishod ne može sasvim kontrolirati ni predvidjeti. Katran tako nije tek sredstvo kojim se ostvaruje unaprijed zamišljena slika, nego postaje aktivni sudionik njezina nastanka. Upravo u tom odnosu između umjetničke namjere i djelovanja materijala oblikuje se forma koja istodobno ostavlja dojam čvrstoće i zadržava mogućnost promjene. Crnina katrana nije tek odsutnost boje. Sjajem i izgledom nalik opsidijanu, vulkanskom staklu od kojeg su ljudi još u prapovijesti izrađivali zrcala, priziva dugu povijest ljudske fascinacije vlastitim odrazom. Katran se u Pašalićevim radovima ne zaustavlja na vlastitoj materijalnosti: reflektira galeriju, svjetlo i promatrača, uvodeći u djelo prostor koji ga okružuje i koji se mijenja sa svakim pomakom pogleda. Naslov Odrazi stoga upućuje na više od optičkog učinka. Odraz je uvijek vezan uz nešto izvan sebe, ali nikada nije istovjetan onome što odražava. Pašalićeve površine otvaraju
prostor između predmeta i njegove slike, između materije i percepcije, između onoga što je pred nama i onoga što se u njemu pojavljuje. U toj igri refleksije krije se i svojevrsna varka: ono što nam se nudi kao slika stvarnosti njezin je tek promjenjiv, katkad izobličen odraz, ovisan o svjetlu, prostoru i položaju onoga tko pred dijelom na trenutak zastane.

Elizabeta Wagner