Galerija Waldinger: Otvorenje izložbe “Centar Periferije – Privilegija Ravnice”

U srijedu, 11. studenoga 2026. s početkom u 19:00 sati u Galeriji Waldinger održat će se otvorenje izložbe “Centar Periferije – Privilegija Ravnice” autora Zorana Pavelića.

Projekt se bazira na radu/rečenici Centar Periferije, kojom se u obliku transparenta interveniralo na ruševnim i devastiranim objektima u još postojećim baranjskim pustarama, na pročelja napuštenih i devastiranih baranjskih tvorničkih hala, i na pročelja drugih zapuštenih i devastiranih industrijskijh i kulturnih objekata u Baranji.

Rečenica/sintagma Centar Periferije prvi put je korištena kao naziv za performativnu intervenciju izvedenu 2005., u Baranji (BUK –Baranjska umjetnička kolonija). Na oranicu u blizini rodnog sela Branjin Vrh, autor je zabio pozlaćeni drveni mač referirajući se na povijesni značaj mjesta (bivša vojna utvrda Baranya Var iz 18-stoljeća). U idućim intervencijama natpis Centar Periferije postavljen je 2006., na pročelje zgrade kulturnog centra u Koprivnici kao reakcija na njegovo skoro zatvaranje. 2008 natpis Centar Periferije postavljen je na pročelje zgrade  Atelijera Žitnjak u Zagrebu, kao prepoznatljiva  geo-kulturološka odrednica. U okviru projeta Močvara 1990 -2020, 2020., transparent s natpisom Centar Periferije postavljen je na pročelje bivše Tvornice šećera – Šećerana i na Dom kulture u Branjinom Vrhu.

Svi odabrani  lokaliteti  postaju svojevrsni utopijski Centri Periferije bez naznake svog  prvoga sadržaja, ali  s namjerom da i dalje ‘djeluju’ u prostoru iz kojega su nastali.

Iz teksta za katalog/Ivana Mance Cipek

„Poučen životom i oboružan uvjerljivošću argumenata svojih duhovnih mentora, Pavelić uvijek sumnja u veliku priču i radije se bavi marginalnim diskursima“, napisala je Ružica Šimunović prije gotovo petnaest godina. S iskustvom centra, nastavlja ona, Zoran Pavelić se na periferiju neprestano vraća i ondje, nježno ali odlučno, „razgrće njezino tkivo“. Višestruko posvjedočen govor umjetničkog subjekta s pozicije društvene i kulturne margine u umjetničkom radu Zorana Pavelića očituje se, dakle, i kao geografska relacija – postavljajući ih u opoziciju spram imaginarnog centra, Pavelić svraća pažnju na regije i lokalitete koji se doživljavaju kao društveno, demografski, privredno i kulturno degradirani. Jedna od njih je i umjetnikova zavičajna Baranja, koja predstavlja posebno simboličko mjesto unutar njegova značenjskoga sustava, topos kojim se iznova bavi. Upravo ondje, na oranici pored svoga sela, prvi je puta prije više od dvadeset godina upotrijebio sintagmu „centar periferije“: u uzorano tlo zataknuo je pozlaćeni drveni mač te akciju imenovao kao „Baranya Var – Centar periferije“, referirajući se na povijesni toponim te dozivajući poznatu legendu kao inter tekst fotografski zabilježena prizora. Od tada do danas, ta će se sintagma ponoviti u različitim prilikama; primjerice, u Koprivnici gdje je, ispisana na pročelju, upozorila na gašenje kulturne ustanove u toj zgradi; na zagrebačkoj periferiji, gdje kao stalni natpis predstavlja svojevrsni moto Atelijera Žitnjak…”

Iz teksta za katalog/ Marijan Špoljar

”…Nekada je riječ o simboličkoj transformaciji, ponekad o optičkom efektu (kao u poznatom radu Zamišljena iz 2010.), gdjekad o izazovu kojega stvara (prostorni, vremenski, sadržajni) kontekst, a ponegdje i rezultat duhovite, ludičke prepuštenosti slučaju. No, uvijek su u pozadini releji nekog šireg, kulturnog ili sociopolitičkog sustava, ambijenti u kome se odvijaju procesi koji u bitnome određuju kontekst umjetnosti, umjetnika i društva . U najvećem broju njegove, količinski i značenjski, impresivne produkcije neuputno je pri recepciji i tumačenju ići  na „prvu loptu“, jer zavodljivost vidljivih referenci može usmjeriti čitača na put olakoga zaključka. S toga i u slučaju izložbe u Waldingeru vreba stanovita zamka: na prvi pogled riječ je o iskazu društvene odgovornosti autora i o njegovom „apelu“ za spas arhitektonske, pretežno industrijske graditeljske baštine u domicilnoj sredini. Naime, u umjetničkim akcijama i intervencijama koje je nekoliko mjeseci izvodio na zapuštenim i napuštenim objektima u Baranji Pavelić je metodom „označavanja“ objekata signalizirao njihovo rapidno propadanje. Međutim, stavljajući na njih veliki natpis Centar periferije, sintagmu i parolu kojom je ovaj autor i ranije baratao kao operativnim sredstvom za moguće pokretanje procesa restitucije ili kao efektnim sloganom za ironično poantiranje Pavelić je ovaj puta možda više upozorio na proces, na povijest i na parabole života nego što bi nastupao kao novoovlašteni (ali u moralnom smislu i kao umjetnik – „legitimni“) službenik zavoda za zaštitu spomenika. Doista, što znači centar periferije u okolnostima ekonomske, političke, ideološke i društvene tranzicije nego kontradikciju, što znači apel za spašavanjem znaka i izraza jedne potpuno drugačije epohe, kako u općem društvenom i klasnom, tako i u ekonomskom i proizvodnom smislu?… ”