Znoj i suze naše svijesti

Prije nego što naše misli spremne izađu u svijet, lagano opipavaju svijest i probijaju se kroz neproziran veo razuma u raznim oblicima razmišljanja. Dok sjenka šuti i prati svoje tijelo, one neumorno tumaraju kroz snopove zvijezda i osvjetljavaju nam put podno svemira. Misli su znoj i suze naše svijesti. U trenutku u kojem postojimo, dakle, kada osjećamo koliko smo upleteni u moralne zagonetke, jedna od naših sigurnih prednosti svakako su razmišljanja. Neprestano nas suočavaju s neumoljivim činjenicama i provjeravaju našu pripremljenost. Ne trudimo se previše objašnjavati takav stav misli, jer smo bezbroj puta na vlastitoj koži osjetili prirođenu prilagodljivost razmišljanja.

Živimo u vremenu bezobzirnih sumnji koje odsvakuda napadaju i ometaju. Ne treba im puno da u nama pobude neželjene osjećaje. Bezrazložno preispitivanje donosi strahove u trenucima kad nam je jedina želja slijediti unutarnji glas. Nije lijepo kada netko kaže kako je ljudska misao bijedna, jer ona uz velike napore sređuje naše osjećaje. Razumije nas i često puta vraća u realno sazviježđe. Umjesto nepodnošljivog dvoumljenja ili dosadnih i smišljenih spletki vremena, otkriva pravi smisao stvari kojima smo okruženi. Svjesni smo koliko je dovoljno pogledati malo oko sebe, pa da nam misao odluta u nepoznatom pravcu. Ne uvijek neželjenom, ali se i to događa.

Zahvaljujući tebi, moj lega, naučio sam kako mogu svoje misli obojiti zalaskom sunca ili namirisati šuštanjem kestenovog lišća. Naučio sam kako u nekim trenucima ne pretjerivati i pravilno raspolagati sa sobom. Zapamtio sam kad smo se prvi puta uputili u duge šetnje na kojima su se tvoj i moj pogled, nadvikivali po valovima Drave. Kad sam već kod naše zajedničke ljubavi Drave, moram spomenuti dah njene vode koji oduvijek napaja moje radoznale zjenice i kola kroz moju krv. Skromnim, ali ipak dovoljno jasnim uzdahom, svaka kap je jednostavna. Nadahnjuju moje misli i osjećam veličinu nepresušnog izvora sa kojih, takve sićušne, neprestano dolaze. Uživam u njihovoj slobodi dok se spokojno odmaraju pod sjenama mostova. Kao što možeš pretpostaviti, zadovoljstvo mi je kad ih primiš za ruku, jer u njima su i moja očekivanja, koja nisu zahtjevna i ne idu dalje od tih svakodnevnih susreta. U tome i jeste draž zadovoljstva, utoliko više što ga upotpunjuje tvoja privlačnost. Nisi se nikada prebrzo izmicao pod mojim nogama, a kada su koraci ponekad požurili, to je značilo da smo se na nekom od naših sastajališta samo nakratko mimoišli.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Davor Pavlić