Fascinantna hrvatska vinska priča Željka Garmaza

Prošlog je vikenda, od 14. – 16. lipnja, organizirao i vodio prvi Festival traminca u Iloku, gradu traminca duboko uklesanom u svjetskim vinskim kartama. S 14 vrhunskih vinskih stručnjaka različitih profila, koji su osam sati uz više od 60 uzoraka traminca u Iločkim podrumima raspravljali o dosezima te osebujne vinske sorte, održao je sedam radionica ispunjenih znatiželjnicima do posljednjeg mjesta. Na gala večeri prepustio je Chiefu Tomu Gretiću da drskim inovacijama prikaže panonsku kuhinju u dosad nekušanim kombinacijama, a potom je predstavio 70-tak vinara i njihove najbolje tramince.

Nešto slično razigrano i prilagođeno dalmatinskom podneblju ovoga vikenda na prvom „Summer Wine Fest Ploče“, održao na terasi Doma kulture u svom rodnom gradu.

Iza njega su četiri knjige intimnih vinskih priča o vinarima iz cijele Hrvatske, proizišle iz istoimenog bloga što ga piše otkad je 2010. otkrio magiju i ljepotu vina ali i nedostatak informacija o umjetnicima koji ga stvaraju. Otad medijski prostor intenzivno puni vinskim pričama, usput upoznajući draži i raznovrsnost tog začudnog svijeta, otkrivajući njegovu strast i tajne prvo sebi, a onda i drugima.

Za nekoliko godina taj pločanski Osječanin zadužio je hrvatski vinski svijet toliko da mu podignu barem spomenik, iako i u obliku etikete nekog posebnog cuvea, sastavljenog od najboljih kapi vinskih sorti duž širokog hrvatskog pereca, od Iloka pa sve do Pelješca. On je Garmaz. Željko Garmaz!


„Premda sam odavno napustio profesionalno novinarstvo, sada sam više novinar nego ikad i napokon radim onako kako želim. Pišem reportaže na kakve sam gotovo zaboravio dok sam radio u redakciji, životne priče pune optimizma i pozitive koje imam potrebu širiti, prikazati dobre strane Hrvatske i uživanje u životu. Posvećen sam tomu, vjerujem u sebe i u to što radim. Nije sve crno oko nas. Nikad nisam više uživao u poslu i u životu nego sada u svojoj 52. godini. Ništa mi ne manjka. U opisu svog profila na Instagramu napisao sam: „In love with Afrika & wine“. Uspio sam sve dovesti pod isti krov; radim od kuće, sa suprugom Majom uživam u obitelji i pratim svaki korak u odrastanju naše djece Grge i Grete, uvezali smo ono što volimo i našli način kako da od toga živimo“, pojašnjava nam Garmaz svoju formulu uspjeha.

Na prethodni posao gleda s dozom prezira: „Novinarstvo se sve više svodi na promidžbene vijesti koje se dobro naplaćuju, a novinari se više ne trude niti doraditi ih. Novinarski sadržaji prepisuju se s drugih medija i sve više zalijevaju krvlju i fotografijama guzica i golih sisa uz pabirčenje s Googlea, bez imalo misaonih napora da se nađe nešto novo, izvorno. Više od 90 posto novinarskog sadržaja u Hrvatskoj je na toj razini. Kada čitate novine dođe vam da se ubijete koliko je tamo crnila, a nije sve tako u stvarnosti. Neko suvislo novinarsko razmišljanje mora se svijećom tražiti.“


Željko Garmaz danas piše više nego ikad. Upravo je završio vinsku priču o vinarima iz Služnja pored Međugorja, ocu i sinu Dragi i Josipu Marijanoviću.

„Drago je 80-ih godina prvi sadio vinograde na hercegovačkom kršu, meliorirao ga i stvarao plodno tlo za vinovu lozu. Sve lozne cijepove žilavke, koji se nisu mogle kupiti u Hrvatskoj, nabavio je iz rasadnika u Srbiji. Njih 70 prijatelja sadilo je te sadnice četiri mjeseca i 99 posto loza je uspjelo.“

Željko je među vinarima otkrio rudnik dobrih i zanimljivih ljudi, jedan sasvim nov i fascinantan svijet. Do njihova otkrića prije devet godina pio je uglavnom pivo i coca-colu. Vino ga uopće nije zanimalo, o njemu ništa nije znao, nije ga čak niti kušao.

„A onda sam u Iloku radio priču o tamošnjim vinarima i u jednom podrumu bio sam stjeran u kut. Morao sam kušati rajnski rizling legendarnog vinara Julijusa Stipetića. Sada mu je kćer Paula preuzela posao i radi takvo vino da se vjerojatno i pokojni Julijus smješka odozgo. To je jedna od najvinarskijih obitelji u zemlji, a o njima na internetu nisam mogao pronaći niti redak. Bio sam zapanjen što o takvom vinaru nema dostupnih podataka, a malo ili ništa nalazio sam i o drugim vinarima. To me navelo da o njemu napišem gotovo životnu priču, a onda sam odlučio pokrenuti i blog iz kojega bi oni koje to zanima našli sve o vinarima na jednome mjestu. Do danas sam tako portretirao gotovo 400 vinara te kroz priče o njima opisivao i svoje vinsko odrastanje. Sve sam učio u hodu. No i danas se klonim opisa vina jer oni su često subjektivni i nategnuti te im ne treba robovati. Taj organoleptički orgazam svatko doživljava na drugačiji način i zato su opisi vina nerealni. Svakome treba prepustiti da sam ocijeni sviđa li mu se neko vino ili ne.

Mi smo na Festivalu imali traminac iz Italije star dvije godine kojeg je najugledniji vinski kritičar, nedavno umirovljeni Robert Parker, ocijenio sa 100 bodova! Znači, to je idealno vino. No, kod nekih ono nije izazvalo najbolje reakcije. Butelja tog vina stoji oko 60 eura. Naš gost iz Francuske, Michel Ginglinger, donio je tri vina na svoju radionicu - tramince iz 2001., 2005. i 2017. godine. Taj posljednji je na nedavnom Decanterovom natjecanju dobio 98 bodova! Dakle, blizu idealnog. Međutim, ljude je najviše oduševilo njegovo vino iz 2001. koje se prodaje za 22 eura po butelji. U svakom od zapisanih dojmova kušača to je vino bilo među prva tri. Sve je ipak subjektivni doživljaj.“


A što ga se kod Julijusa Stipetića posebno dojmilo?

„Ne samo što mi se svidjelo njegovo vino, nego još više ljubav zbog koje nije napustio svoj vinograd niti nakon okupacije Iloka. Maltretirali su ga, tjerali da kopa rovove i na kraju ga silom potjerali.

Još jedan hrabri Iločanin u vrijeme početka rata je i Franjo Wolf, glavni podrumar Iločkih podruma o kojemu bi, da je u Francuskoj, sigurno bio snimljen film. On je sačuvao od uništenja neprocjenjivu zbirku arhivskih vina tako da je 2.100 boca stavio u prostoriju od 20-ak kvadrata i s kolegama je zazidao starim ciglama, zamazao zemljom i plijesni te stavio paučinu kako bi prikrio radove. Cijelo vrijeme rata radio je u tom podrumu i sačuvao tajnu. Na tomu mu do danas nitko nije primjereno odao priznanje, ni vinarija niti Grad i to je ta naša bolest, isključivost, nezahvalnost prema pravim vrijednostima. Svi se danas hvale iločkom tradicijom traminca, spominju da se to vino pilo na krunidbi kraljice Elizabete 1953. godine, a predsjednica države je butelju traminca iz 1948. godine, koji se pio na toj krunidbi, poklonila prije tri godine princu Charlesu kada je posjetio istočnu Hrvatsku. Ne sjete se da te boce ne bi bilo da Franjo tijekom okupacije nije i po cijenu života sačuvao cijelu arhivu.“

Mnogi će pomisliti kako je Garmaz za 400 vinskih priča od njihovih aktera naplatio i lijep honorar, no kod vinara redovito izaziva čuđenje kada im na pitanje koliko to košta, kaže – ništa!

„Nikada im nisam tražio niti kunu za svoje reportaže, premda je mnogima od njih to bila prva značajnija javna promocija. Neki to dobro naplaćuju i ne kažem da zbog toga griješe, ali ja nisam taj. Ni od koga ne tražim novac kako bih priču o njemu objavio u knjizi, nikoga ne obvezujem niti da kupi knjigu ako ne želi, ali nitko ne može niti utjecati na to kakva će biti moja priča. O tomu odlučujem samo ja. Ima ih koji nisu bili zadovoljni onime što sam napisao, neki su malo previše rekli pa su se kasnije pokajali. Ljudima uvijek nastojim pristupiti kao čovjek i izvući iz njih iskrenu priču. Veliki vinski kritičar i autoritet, Saša Špiranec, rekao mi je da je vino odraz vinara koji ga proizvodi i kroz njegovu priču može se osjetiti i njegovo vino. Meni su vinari pojam strasti i entuzijazma, njihove priče su mi hrana. A živjet ću od onih koji će kupiti moje knjige.“



Prva je knjiga bila nukleus ideja i u njoj je predstavio vinare iz cijele Hrvatske. Ostale tri – Vinske priče Dalmacije, Vinske priče Slavonije i Hrvatskog Podunavlja i Vinske priče Istre i Kvarnera – posvetio je hrvatskim vinskim regijama. Objavio ih je u nakladi od osam tisuća primjeraka, na hrvatskom i engleskom jeziku. Sam ih piše, izdaje i prodaje te cijeli proces nadzire od početka do kraja.

„Kada je Vinko Ručević u Osijeku otvorio svoju vinoteku Vinita, bio sam mu jedan od prvih kupaca. Tražio sam neko rijetko vino koje mislim da poslije mene više nitko nije kupio. Nekako u to vrijeme počeo sam voditi svoj blog i obojica smo djelovali u istom području, ali na različit način. Prije dvije godine predložio sam mu da svoj projekt WineOS-a obogati radionicama pa mi je povjerio da ih organiziram. Otad oni koje zanima vino mogu kroz spektakularan izbor radionica, moje razgovore s vinarima te kušanje unikatnih vina, još dublje ući u taj svijet. Vinko i ja imamo ideja i za nove vinske događaje, a ljudi i institucija iz svijeta vina šalju nam i svoje projekte, ali o tom po tom“, razvija Garmaz jednu od svojih životnih priča.

Prvi Festival traminca značajan je pomak u promociji te vinske sorte i iločkog vinogorja najpoznatijeg upravo po njoj.

„Htjeli smo pokazati raspon te sorte, koliko u Hrvatskoj imamo traminaca na najvišoj razini, od crvenih i mirisavih, do suhih i predikatnih vina. Iločki podrumi imaju čak osam vrsta traminaca i jedina su vinarija na svijetu s takvim spektrom. Uz svako od pet jela na gala večeri posluživali smo za degustaciju po dva traminca te prva dva kao aperitiv. Odaziv vinara, vinskih stručnjaka i vinoljubaca koji su u kratkom roku kupili sve ulaznice za ponuđene programe, bio je izvan naših očekivanja. No, razočarao nas je odaziv lokalne zajednice, kako turističke tako i Grada Iloka koji nisu prepoznali potencijal te manifestacije, a prema nama su se postavili kao prema uljezima. Imao sam neke signale iz političkih struktura da njima ne treba nitko sa strane nešto donositi i tek sada razumijem Juru Mihaljevića, vlasnika Iločkih podruma, koji se hrva sa zavišću sredine jer je 20 godina ispred vremena u kojem ona živi. No, mi nećemo odustati i priču ćemo i dalje širiti. Želim da Ilok živi svoj traminac, da se slavi u cijelom gradu, a ne da ga se sjeti samo u posebnim potrebama. Turističkoj zajednici htjeli smo predložiti program od kojeg bi svi imali koristi, ali nisu pokazali ni minimum interesa za suradnjom. Mi smo odlično prošli, čak smo nešto i zaradili, ali mnogo toga je propušteno od čega je cijela zajednica mogla imati koristi.

Ne razumijem ni neke ugledne vinare koji nisu došli na festival premda su se prijavili i poslali svoja vina, a vinarija im nije ni kilometar od Principovca, gdje je festival održan. Nisu ni javili da neće doći niti su se ispričali, a kada su počinjali puno sam im pomogao u promociji. U takvim projektima moramo djelovati zajedno jer trebamo jedni druge i ako se žele ozbiljno baviti tim poslom, ti ljudi moraju razmišljaju dalje od prodaje nekoliko tisuća butelja…“.


„Ne sviđa mi se što se Festival graševine u Kutjevu pretvorio u seosku zabavu sa šatorima i tamburicom, postao je kirvaj. Zato više i ne idem tamo. Vinko i ja smo na Festival tramincu doveli No jazz bend. Nema tamburice! I Tom Gretić je potpuno svjesno potpuno dekonstruirao slavonsku kuhinju i poznata jela predstavio na neviđen način: smuđ u raguu od kulena, džem od marelice s guščjom jetrom, breskve i gorgonzole, rižoto od ječma s krvavicom… Kaže da slavonsku kuhinju valja preispitati i da su potrebni novi vjetrovi. Nije sve u fiš-paprikašu, čobancu i roštilju. Treba širiti gastronomsku ponudu i eksperimentirati. I uz sve to išao je neki od traminaca, jer to vino pristaje uz svako jelo. Ne pamtim vinski događaj u Hrvatskoj gdje je na svakoj radionici bilo ispunjeno svih 70 mjesta, usprkos cijeni dnevne ulaznice od 350 kuna! Ljudima treba ponuditi kvalitetu i tu nema kompromisa. Onda još proradi moj novinarski njuh pa im dovedem, primjerice, mnsg. Karalića koji je s predikatnim tramincem živnuo papu Ivana Pavla II kada je bio u Đakovu, ili Enjingija koji je napravio traminac s 20 posto alkohola i sl. Ljudima uvijek treba i malo trivijalnosti.“

Zanimala nas je razlika između slavonskih i primorskih vinara, a Garmaz se odmah sjetio kako je zapazio da na istoku Hrvatske, koji je na glasu kao tradicionalan, u većini vinarija dominiraju žene, dok u Istri kao liberalnoj sredini žene vode samo jednu vinariju; sestre Peršurić proizvode pjenušce.


Osim novih vinskih priča Željko Garmaz priprema i novu zbirku putopisa iz Afrike od čije prodaje će svu zaradu, kao i od dosadašnjih knjiga što ih je napisao sa suprugom Majom, preko vlastite udruge Srce za Afriku, dati kao humanitarnu pomoć djeci u Ruandi.

„Maja je godinama radila kao volonterka na podizanju naše humanitarne udruge i ona je toliko narasla da ju je postalo nemoguće dalje uspješno vidjeti na taj način. Otkad smo na bračnom putovanju u Africi upoznali fra Ivicu Perića, sustavno pomažemo projekte tog našeg misionara i ostvarenje njegovih snova koji su prije toga bili i snovi njegova prethodnika, fra Vjeke Ćurića. Prije godinu dana profesionalizirala se i u Udruzi prima nešto veću plaću od minimalne. To je dovelo do učetverostručenja prihoda Udruge pa sada ulažemo u nove projekte pomoći u obrazovanju djece, a njezina plaća i troškovi niži su od deset posto prihoda. Samo zaradom na knjizi o fra Vjeki Ćuriću „Svetac našeg doba“, koju smo tiskali prošle godine te donacijama zahvaljujući toj priči, završena su dva đačka doma i kupljen je novi autobus za prijevoz djece“, opisuje Garmaz i svoju drugu ljubav koja je postala neizostavni sastojak njihove bračne i obiteljske sreće.





Tekst: Goran Flauder
Foto: Goran Flauder, Festival traminac

Pročitajte i..
Festival traminca - "Traminac je naš ljubimac" [2019.] [program]
Festival traminca - spektakl je zajamčen!
Festival traminca ide dalje, vidimo se sljedeće godine!