Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Vox populi: Inati se Slavonijo!

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 45140
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 08.11.2016. 20:32 
Naslov:  Vox populi: Inati se Slavonijo!
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Prije svega bih htio napomenuti da ovaj tekst nije nikakva stranačka propaganda niti podržavanje ikakvog političkog stava, nego sam odlučio baciti šaru na papir revoltiran silnim tekstovima o mladim Hrvatima, ponajviše mojim Slavoncima, koji su „sreću“ našli u zemljama gdje teče med i mlijeko. Nema dana kada na netu ne osvane neki tekst kako je tamo negdje svima dobro i potiču druge da dođu za njima. Svima je divno i krasno i ne misle se vraćati ovdje...

Iako bih htio ostati anoniman zahvaljujem se svakome tko je izdvojio vrijeme i pročitao ovaj tekst, a isto tako ću se i ispričati „novopečenim strancima“ koji su ogorčeni na prosječnog Hrvata i Slavonca s kojim se ne slažu.

Kao što sam napomenuo svakodnevno nas bombardiraju o mladima koji su otišli u obećane zemlje poput Irske i Njemačke. Kamo sreće, imam i ja dosta prijatelja i poznanika koji su otišli tim putem, pa svejedno malokoji mi je rekao u četiri oka da mu je zaista tamo dobro. Većini se životna priča sadrži od toga da je neki njihov prijatelj, poznanik ili susjed otišao, pa kud svi tu i mali Mujo...

Bez obzira što ih tamo čekalo, ovdje nema posla za njih. Poznato?

Ili, bolje tamo prati posuđe gdje ih nitko ne vidi i ne zna nego ovdje konobariti...

Sve je kristalno jasno. Samo što je većina te omladine, kako bih ja rekao „Internet-generacija“. Poslijeratna djeca koja imaju drugačije prioritete, stav i odgoj. Raditi će jedno, a poznanicima i na društvenim mrežama prikazivati drugo. Oduvijek je bilo bitnije što će drugi reći, zar ne? A jesu/jeste li Vi sretni?

Da se vratim na „poslijeratnu djecu“, izraz zbog kojeg me već pola čitatelja mrzi. Shvatili ste da nisam jedan od te mladeži i da sam nešto ranije rođen, točnije osamdesetih, onih godina gdje su nas još učili kako gajiti ljubav prema obitelji, domovini i tradiciji. Danas je toga puno manje ili nikako. Irci i Nijemci će jednom-dvaput godišnje svratiti u Osijek i Slavoniju, pričat će Vam da u ovoj rupi od države nikad više ne bi mogli i da su sretni. S druge strane kad ostanete s njima duže i kad ih zaista pitate kako im je, počet će Vam se jadati. Pričat će o baušteli od jutra do mraka ili kako ujutro prave sendviče u poznatoj pekari, a popodne peru posuđe u elitnom restoranu i da je to - to, je li?

U slobodno vrijeme kojega je na kapaljku, otići će na pivo s nekim Bavarcem, Ircem, Rumunjom ili možda Kinezom, kladim se da imaju pregršt dodirnih točaka u životu i da stvarno imaju o čemu pričati...

No, dobro, svatko bira svoj, a red je i da ja napišem svoj. Kao i većina mladih i ja sam dugo tražio posao. Osjećao se beskorisno i gledao kako najbolje godine prolaze kraj mene. Kada bih stavljao brojke na papir definitivno bih bio u vrhu po broju poslanih zamolbi dnevno, mjesečno i godišnje. Nisam gubio nadu i nalazio sam bilokakve poslove samo da ne budem na grbači starcima, iako sam znao da sam daleko iznad tog nivoa. A opet, nisam birao poslove, od konobara, preko dostavljača pa do uredskih poslova.

I onda zamislite, netko Vam se obrati, pročita Vaš životopis i pokaže interes. Nijedna riječ danas ne može opisati to zadovoljstvo kao tih dana. „Ako ćeš raditi, evo ti posao“. Otprilike je tako zvučalo. Posao nije kompliciran, plaća nije velika, privatna je firma i eto...

Za početak nije loše! Grizao sam i grebao koliko sam mogao, nakon probnog rada i nadređeni su vidjeli. Dok sam nakon pola godine i ja sam vidio, ugovor na neodređeno i promaknuće. Nestvarno zvuči još i danas. A danas, nakon dvije godine, promaknuća je bilo i još, a plaća je udvostručena. I sve to u Hrvatskoj? "Ma nemoguće", reći će ovi vani...

Ali budimo realni, nije lako krenuti ovdje od nule i pritom ne gubiti nadu, ali Bože moj, tako smo barem odgojeni. U poštenju i neimaštini, pa samo svoju uzavrelu slavonsku krv trebamo prenijeti na život. Pitam se hoće li to moći oni koji su otišli sjevernije i koji broje mjesece i godine da dobiju još jednu putovnicu. Da zaborave odakle su ponikli i čije ruke su ih othranili. Pa majku mu, hoće li Kinezima i Ircima na kavi prevoditi stihove „Slavonijo, tko te nije volio, ne zna šta je izgubio“?

Živjeli!





Tekst: Čitatelj portala
Foto: DB/Foto-arhiv031

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: