Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

"Koja je šifra?“. Pitanje je koje najčešće odzvanja po birtijama. Umjesto „Jel bio Šokre? Kad dolazi Marac?“. Ili nešto tipa „Danas Krele slavi rođendan, oderat ćemo ga da spali cijelu plaću“. Ili „Joza dobio dijete, dolaze cigani trubači u devet, razbit ćemo se do jutra“. Ali ne. Umjesto toga pitaju koja je šifra? Najčešće pitanje u zadnjih 5-6 godina u gradu. Mislim da je većina konobara u Osijeku već odavno dobila PTSP od tog pitanja. Bude se noću u hladnom znoju iznenada i viču „Osam jedinica!“. „Devet devetki!“. „Osijek2015“. Zato su se i počeli sprdati s gostima. Pa stavljaju šifre kao što su „dajtedaukucam“, „šifraješifra“, ili meni osobno najbolja „pitajkonobara“. Vjerujte, nema ništa bolje od izraza lica nekog lika kad pita konobara za šifru od Wi-Fija, a ovaj mu odgovori „Pitaj konobara“. Genijalno. Lik gleda jadan izbezumljeno dok mu se šire zjenice od bunila i pokušava nekako shvatiti što se događa. A onda mu konobar još na sve to kaže „Sve zajedno, mala slova“. I sad lik jadan misli da je šifra „svezajednomalaslova“. A ja sjedim stol pokraj i pokušavam se sudržati da ne puknem od smijeha na sav glas. Jer jbga, nije lijepo smijat se drugima. Moš mislit.

Osim što imaju traume, konobarima danas Wi-Fi otežava i barenje cura također. Prije bi se okupilo društvo nekih zgodnih cura, njih 4-5, sjele za stol. Konobar bi došao i bacio udicu. Razmijenio par riječi, šala, onako usput. Ako kojoj izmami osmijeh, ili dobije neku pozitivnu reakciju, kreće u akciju. Danas više ne. Dođu te iste cure, sjednu za stol, odmah vade mobitele i pitaju „Koja je šifra?“. I tu sav ljudski kontakt prestaje. Kao da ga nema. Cure bulje u svoje fejsbuke, instače, heštegove. Pucaju selfije i čekiraju se. Moš mislit. Čekiraju se da su u birtiji. S Jacom, Macom, Dacom i Tacom. Ko da piju kavu na rivijeri u Monte Carlu. Wi-Fi postaje vrlo ozbiljan problem. Ne samo za Jacu, Dacu i Tacu, već za sve. Najviše za konobare u gradu. Nedavno sam pročitao članak jednog profesora sa Sveučilišta u Nottinghamu da je 95 posto mladih u Britaniji danas online svaki dan, a provode u prosjeku 45 sati tjedno online. To je skoro dva čitava dana u tjednu! Iskolače oči na mobitelima, laptopima i tabletima. Uskoro će to doći i kod nas. A to je prvi znak ovisnosti. Jednom kada navika prijeđe u ovisnost, tada počinju problemi. Jer osim problema sa samokontrolom, također svi drugi aspekti svakodnevnog života se uredno zapuštaju. Moć koncentracije im rapidno opada. Ono što im je rečeno prije samo 5 minuta je već zaboravljeno.

Ovisnost je definirana kao kompluzivna potreba za nečime, koja je toliko jača nas samih da može izazvati vrlo teške psihičke te fizičke posljedice. Mislim da ne treba ništa više dodati. Wi-Fi sindrom zaista postaje ozbiljna bolest. Ono što tjera sve nas da stalno buljimo u mobitele i budemo online svaki tren. Imamo dojam da ćemo nešto jako bitno propustiti, ako smo offline dulje od pola sata. Moš mislit! Što to mogu propusiti na fejsbuku da je od izuzetne važnosti za mene ili društvenu zajednicu? Nečiji check in u McDonaldsu? Ili sliku na kojoj je osoba koju uopće ne poznajem tagirala drugu neku osobu koju jedva poznajem…ludilo. Iako, da budem fer i objektivan, na fejsu bude i korisnih objava, ali najviše u obliku obavijesti o nadolazećim događanjima u gradu. To bude rijetko. Zbog toga što je inače sve prepuno Jace, Dace, Tace. I Mace. Kako piju eko sok od španjolske cherry rajčice, s mljevenim paragvajskim crvenim orahom. Zato što na fejsu piše da je to zdravo i sprječava rak. Skida tlak i masnoće. Nema veze što je unutra zapravo samljeveno smeće od paradajza bez okusa i mirisa, koje se sastruže s dna bačve nakon što se isporuče u tvornicu kečapa. Jer ništa se danas ne baca. A kreativni marketing od svakog govneta napravi pitu.

Druga stvar zbog koje smo svi online non-stop je ona iskonska, urođena potreba zbog koje većina gleda Big Brother. Volimo zavirivati u tuđe živote. Stalno. I nadati se da ćemo nabasati na neki skandal zbog kojeg ćemo moći osuđivate te ljude i zgražati se nad svime time u birtiji na kavi s Jacom i Tacom. Trač rubrike. Ništa drugo. Fejsbuk je samo jedna velika trač partija. Svi to znaju, svi će se složiti, reći da, istina je. Lajkati svako slovo ovog teksta i onda…nastaviti po starome. Tako to uvijek biva. I nije to ništa čudno. Ništa neobično. Samo još jedan dijelić sveopćeg licemjerja koje vlada svuda oko nas. Internet, fejs i Wi-Fi je sitni postotak te svakodnevice. I to je to. No, ako već nećemo promijeniti sebe i svoj način života, da bi nama bilo bolje, ajmo onda barem misiti malo na te nesretne konobare. Imam prijedlog da se sve birtije u gradu slože i da svi imaju potpuno iste šifre za Wi-Fi. Recimo…“012345678“.

Naprimjer. Ili…“mojosijek“. Ili još bolje…nek bude otvoreno. Bez šifre, naravno. Ionako sve birtije imaju flat Internet, znači koliko god se ljudi nakači, koliko god se potroši nije važno, plaćate istu cijenu. Stoga olakšajte život i sebi i svojim gostima, a najviše svojim konobarima i dogovorite neku šifru koja će biti ista kod svih. Dajte svojim konobarima ponovno šansu da zbare Jacu, Dacu i Tacu. A ne da sva komunikacija stane na pitanju „Koja je šifra?“. Jer ovako će ljudi stalno po gradu biti online. I neće se hvatati za mobitel odmah prvo čim sjednu za stol. Tko zna? Možda uspijemo ponovno uspostaviti i ljudski kontakt? Oči u oči. Riječ na riječ. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.





Tekst i foto: Severus


Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.


 Stranica prilagođena ispisu





Apartman, sa tri zvije...
Na prodaju muška štena...
Na prodaju prelep muzi...
Provjerite što Vam zvi...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:113

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Trg Ante Starčevića