Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Bic Bajs putopis #3 by Hrvoje Jurić

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 45601
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 24.08.2011. 21:00 
Naslov:  Bic Bajs putopis #3 by Hrvoje Jurić
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Dan treći: Dionica: Zagreb – Karlovac – Delnice - 140 km

Nakon 5 dana, 5 prekrasnih i prijeko potrebnih dana odmora u Zagrebu u kojima sam, između ostalog, dogovorio nekoliko sastanaka sa par nakladnika u vezi knjige, krenuo sam dalje na put. Najteži dio bicikliranja nalazio se ispred mene – dionica Zagreb – Delnice.

Stara cesta na koju me je i otac upozorio prepuna je krivina i penjanja na točku od 847 mnv gdje sam do kraja iskušao granice svoje snage, što fizički, što psihički. Kada su mi rekli da ću imati dosta penjanja po Gorskom kotaru shvatio sam to kao brdašca i tu i tamo nekoliko krivina. Nažalost, nisam bio u pravu.

Sam početak dana, odnosno jutra koje još nije osvanulo, nije mogao početi lošije. Zaspao sam na alarm koji jednostavno nisam registrirao, pa me je prijatelj, Ivan Cvitić, morao probuditi, našamarati, postaviti ispred ogledala i „turnuti“ mi četkicu u ruke. Potpuno dezorijentiran, uzbuđen i s cestom u mislima okretao sam se po stanu i gledao posvuda, ne bi li nešto zaboravio. Izvezao sam ajkulu sa terase, pregledao bisage, pozdravio se s članovima grupe na Facebooku, spremio laptop u torbu, montirao ostale stvari na bisage i krenuo iz stana, zajedno s Ivanom koji me pratio do izlaza za Lučko. Put je mogao početi!

Do izlaza iz Zagreba trebalo nam je nekih 15-ak minuta pedaliranja po gotovo praznoj cesti. Letjeli smo biciklima, pa i kroz crveno, vozili i uživali u niskoj temperaturi. Da je bar tako cijeli dan, pomislih. Nakon izlaska iz Lučkog nastavio sam sam kroz mrak prema Karlovcu. Sada sam se nalazio na potpuno nepoznatom teritoriju. Nakon nekih sat vremena vožnje sunce je pomalo izlazilo i više nije bio toliki mrak, ali došao sam u licem u lice s novom nezgodom. Magla.

Licem u lice-magla.


Magla što bi se znala pustiti kod nas u Slavoniji je „beba“ za ovo u što sam ja ulazio. Kod naselja Klinča Sela toliko je bilo nezgodno za voziti da sam morao stati, obući donji dio trenerke koji sam tom prilikom poderao. Promet je bivao sve gušći, a magla nije prestajala sve do Jastrebarskog gdje sam se po prvi puta „normalno“ zaustavio i odmorio kako bih doručkovao.

Kako sam nekoliko dana odmarao u Zagrebu gdje sam tu i tamo pedalirao 30-ak kilometara dnevno osjetio sam lagano zatezanje u listovima. To je valjda normalno, ne znam, po prvi puta sam se odvažio na ovakav pothvat. Sada se već poprilično razdanilo i sunce mi je dalo do znanja kako ćemo se danas družiti više no što bih htio.

Tri sata vožnje dobrim dijelom po magli, laganim uspinjanjem i relativno ravnom cestom trebalo mi je da dođem do Karlovca, sjednem u prvi kafić i doslovno progutam ono malo hrane što sam si pripremio. Još jednom ću vas upozoriti ako krećete na sličan put – pazite na prehranu, najveći dio novca trošit ćete upravo na hranu i nemojte štedjeti na tome. Nadam se da nemate problem kao ja, jer sam ja uvijek gladan.

Dok sam sjedio u kafiću i zapisivao bilješke za današnje kratko putovanje, pio najužasniju kavu što sam ikada probao, na pola puta do Pule, jedne četvrtine sveukupnog putovanja, dozvolih mislima da lete daleko, predaleko i upitah se – kamo nakon povratka iz Pule?

Možda sam vam već pisao o tome, možda i nisam, ali moram zapisati da sam u tom trenutku razmišljao samo o tome. Preostali put me tada nije me zanimao, ni koliko kilometara imam do kraja, po kakvoj cesti, hoću li imati novaca za hranu, naći prenoćište ili spavati na ulici – razmišljao sam samo kamo bih mogao otpedalirati nakon ovoga. Možda jesam sanjar, ali ja svoje snove i ostvarujem, uglavnom sam, uz ponekog prijatelja koji se odvaži nesebično pomoći. Mislim da sam tog trenutka shvatio da je ovo prava stvar za mene, nešto što me ispunjava od prorijeđene kose na glavi, preko sada već vidno mršavog tijela, pa sve do umornih i nažuljanih stopala. Putovati i pisati, snalaziti se, upoznavati, ostavljati, tu i tamo ljubiti, ali nikada se ne zaljubiti...grliti cestu svim mogućim mišićima, ostavljati suze, krv (ako je baš potrebno) i znoj na njoj, a za uzvrat dobiti nešto što se ne može kupiti niti jednom valutom, zlatnom polugom ili lijepim riječima, nešto što zauvijek ostaje u meni. Iskustvo koje sam do sada doživio na putovanju, a pogotovo ono što tek slijedi, promijenit će me iz temelja, okrenuti prema nekim drugim vrijednostima za koje nisam niti znao da postoje. Može li bolje od ovoga?

Nakon podužeg odmaranja od neka dva i pol sata, jer sam se na trenutak osjećao previše slabo (možda od kave koju sam popio) krenuh dalje prema novim pobjedama po suncu koje je sada već dobrano pržilo, pa sam se zapitao što li će tek biti popodne. Nekoliko savjeta primio sam od oca, koji je profesionalni vozač, a posebno me je upozorio da se ulaskom u Dugu Resu pozdravim“ s ravnom cestom – slijedila su brda kroz koja se prisilno probijala cesta toliko vijugava da nisam siguran jesam li igdje naišao na 100 metara ravnine.

Ipak, tokom dobrog dijela putovanja ovakvim cestama uslikao sam prekrasne fotografije, jer cesta u nekim dijelovima prolazi kroz prekrasne krajolike koje bi bilo šteta ne ovjekovječiti fotoaparatom. Spuštanjem u naselje Jarče Polje s desna sam primijetio rijeku Dobru vješto sakrivenu kroz krošnju drveća. Ostavih ajkulu i spustih se niže kako bih uslikao nekoliko fotografija. Ovako, ne znam kako vam bolje opisati prizor koji sam zatekao osim da takvu vrstu netaknute prirode i ljepote iste do sada nikada nisam vidio. Bistra rijeka, sunce, čista priroda, s druge strane dvije prekrasne kuće, nešto neopisivo. Sav zatečen nastavio sam pedalirati i naišao na dva radnika u kombinezonima što su farbali most preko rijeke i pokazali mi kako doći na drugu stranu.

Spustih se nekoliko stotina metara i skrenuh prema drugoj strani rijeke Dobre koja me cijelim putem pratila. Prekrasna, zaista prekrasna i mirna priroda kao da me zazivala da joj se pridružim, bacim sve sa sebe i skočim joj u zagrljaj. Ostavih ajkulu u hladovini i uzmem fotoaparat u ruke. Uslikao sam nekih 50-ak slika samo na ovom području. Sada sam stajao ispod one dvije prekrasne kuće koje sam uočio dok sam silazio prema naselju. Neko vrijeme sjedio sam u hladovini i ne razmišljao o ničemu. Prepustio sam se umirujućoj atmosferi okoline i nisam se bunio, čak i kad sam pomislio zapisati ponešto u bilježnicu, nisam niti pokušao. Bilo je pravo vrijeme pogledati u sliku biste dr. Franje i u potpunosti obnoviti unutarnju energiju. Poput dječaka sjeo sam na bicikl i krenuo dalje. Jarče Polje – rijeka Dobra – posjetiti svakako!

Ne razmišljanje o ničemu


Nastavio sam se uspinjati vijugavim brdskim cestama kroz Glavnicu i Bosance i nakratko se zaustavio kod restorana Bosiljevo, mjesto koje me sjećalo na djetinjstvo kada sam s ocem putovao po cijeloj Hrvatskoj i gdje bismo se uvijek zaustavili. Ja bih naravno jeo ćevape, stari produženu s mlijekom i deci cole. Sada sam sam ovdje, na biciklu, s 30-ak kilograma opreme, na sada već i opasnom suncu, s dvije boce vode, na starom putu, cesti koju sam zamijenio za dom. Pred Zdihovo službeno sam ušao u Gorski kotar i Primorsko – goransku županiju.

Mnogo kilometara bilo je za otpedalirati, ali nisam nešto previše razmišljao o tome. Znate, na ovaj put se nisam odlučio kako bih mogao reći – ja sam u 5 dana bicikliranja došao u Pomer, prešao 570 kilometara, prosječno dnevno vozio 114 km, potrošio toliko i toliko novca... Svrha ovoga putovanja možda mi nikada neće biti jasna, bar ne u tome kontekstu da bih ju nekome morao objasniti. Jednostavno sam u sebi osjetio da moram ovo napraviti, vidjeti nešto drugo, nešto novo, pa i nešto divlje, iskoristiti ovu životinjsku snagu što se godinama nakuplja u meni, naći način kako ju osloboditi i usmjeriti u pravom pravcu. Uz snagu koju sam njegovao imao sam i ogromnu volju za ovaj pothvat, bez toga se nikamo ne može. Upravo u Gorskom kotaru, na samom početku, odmah sam došao u iskušenje te kombinacije.

Vozeći kroz Gorski kotar trošio sam sve više snage jer su brda postajala sve teža i teža za uspinjanje. Ako tome pridodamo i sunce koje me od Karlovca pratilo u stopu, iscrpljenost je sve više dolazila do izražaja. Prije Severina na Kupi imao sam kratku nizinu od nekoliko stotina metara, možda čak i kilometar, gdje nisam niti jednom zapedalirao. „Došlo“ mi je kao naručeno. U Severinu sam morao stati u trgovinu kako bih obnovio zalihe hrane i vode, ali sam nažalost kupio premalo. Sljedeća 4 sata nisam imao hrane. Na cesti je stajao jedan gospodin kojeg sam upitao koliko još imam kilometara do Delnica, a on mi je rekao još nekih 30-ak. Nisam mogao vjerovati da sam gotovo pred ciljem i da će današnja ruta završiti prije nego što sam mislio. Vidite, upravo zbog toga što sam vjerovao nepoznatoj osobi napravio sam sam sebi zajeb. Pedalirao sam kao manijak, po suncu, punog stomaka kako bih što prije stigao u Delnice, a nisam znao kakva je cesta ispred mene. Kada bih ponovio sve, mislim da više nikoga ne bih pitao koliko kilometara ima ni do susjednog naselja.

Kako sam mislio da imam malo kilometara do Delnica odlučio sam se skrenuti s zacrtane putanje i otpedalirati do Lukovdola kako bih posjetio rodnu kuću Ivana Gorana Kovačića. Sam uspon do Lukovdola, neka 4 kilometra u jednom i još toliko u drugom smjeru bio je užasno naporan. U nekim dijelovima morao sam gurati ajkulu. Prije samog Lukovdola naišao sam na zanimljivu družinu u zlatnim godinama koja je utovarivala vreće krumpira u traktorsku prikolicu. Zastao sam i pomogao im, da bih na kraju zaključili kako su oni 50-ih godina boravili u Vrbici. Kako je svijet malen, u Gorskom kotaru susretnem nekadašnje stanovnike svog sela. Jedva došavši pred muzej I.G. Kovačića razočarao sam se kad sam vidio da je zatvoren. Nema veze, zapisao sam si kada radi, pa ću ga probati posjetiti po povratku.

Zanimljiva družina u zlatnim godinama


Daljnje uspinjanje bivalo je sve teže i teže zahvaljujući krivinama i stalnom penjanju. Nisam imao niti jedno „spuštanje“, što me fizički i psihički sve više iscrpljivalo. Najgore bi mi bilo kada bih podigao glavu i nakon „n – tog“ zavoja primijetio još jedan zavoj, prošao ga i nakon njega očekivao bar malo ravne ceste, a ono se ispostavi da je još veća krivina i duže penjanje. Dio puta od Nadvučnika i Stubice vozio sam sa spuštenom glavom, nisam imao snage priuštiti si još jedno razočarenje, možda zato jer mi je najveće razočarenje upravo slijedilo. U Stubici sam nepoznatog prolaznika upitao koliko još imam do Delnica, na što mi je rekao dobrih 40-ak kilometara. Tužno i umorno sam gledao kako odlazi svojim putem, a ja ostajem „u minusu10 km od Severina. U vražju mater, tko tu koga?! Prešao sam barem 10 kilometara od Severina gdje su mi rekla da imam još 30-ak. Zar sam išao unazad, što je ovo? Jesam li ja prolupao? Ne, ovo se ne događa, pa čovjek mi je rekao da imam još 30! Ludio sam, nisam znao što bih sa sobom, ali sam odlučio da više nikoga neću pitati koliko još do jebenih Delnica!

Kada sam prošao Stubicu više nisam mogao, morao sam stati. Najtežu krizu, rekao bih, imao sam u ovim trenucima – sam, u sred šume, nigdje nikoga, nisam više imao hrane, tek nešto tople vode, dvije kruške i umor u nogama, rukama, prsima, kapcima i vratu, „prokuhana“ glava na kojoj se nalazila znojem namočena marama. Sam bez igdje ikoga, makar i nepoznatog, bez mogućnosti pitati malo vode, skrovišta lagano sam spustio ajkulu na improvizirano parkiralište uz cestu, skinuo majicu, rukavice, patike, maramu, izvukao vreću sa bisega, pustio ju dolje i naslonio se na nju. Osjećao sam se tako umorno, tako jadno, pomalo i izgubljeno, ali najviše gladno. Zašto sam toliko štedio na hrani, upitah se. Neko vrijeme ležao sam i pokušao zaspati, ali bijah toliko umoran da nisam mogao ništa raditi – samo ležati i prepustiti se bolovima.

Oduvijek sam u kondiciji i vrlo vjerno ju njegujem, ali ovaj put iscrpio me do kosti, procijedio mi mišiće i ispljunuo ih negdje na 40-ak kilometara prije kraja. Zapravo nisam niti znao koliko još imam do Delnica i mislim da je upravo to stvaralo najveću nelagodu u meni. Još nekako sam i podnosio fizičku iscrpljenost, ali kad me nešto „dira“ u psihu i kopka, poput zubara kad svojim instrumentima kopa po zubu punom karijesa, ludio bih. Rekoh sam sebi da ovako ne može, ustah se, spremih, stisnuh zube i zapedaliram dalje.

Iskreno, ne znam otkud mi ova snaga, ali očito ju imam i više nego što sam i razmišljao o tome. Iako polako preletio sam Hajdine i Dokmanoviće, da bih se oko 18 sati našao pred Skradom. Ne znam koliko je još bilo do Delnica, ali na izlazu iz Skrada naišao sam na veliko brdo na koje psihički nisam bio spreman. U velikom zavoju ulijevo naslonio sam ajkulu na drvo i sjeo pokraj nje. Došlo mi je da zaplačem koliko sam bio psihički umoran od stalnog penjanja. Čak sam pogledao „gore“, napravio tužno lice i samo pognuo glavu. Priznajem, osjećao sam se kao da ludim, gledam u nebo i što, očekujem neki znak?

Pokušaje shvatiti, ovo je zaista bilo naporno, cjelodnevno penjanje kroz Gorski kotar, ruta od 140 kilometara u kojoj sam ujutro bio pokošen gustom maglom, hladnoćom, a preko dana promjenom temperature od barem 15 stupnjeva, suncem koje nije prestajalo sijati i bacati svoje vrele zrake što bi se odbijale o moje nezaštićeno lice, prehranom iz trgovine i pekara, s tim da od 14 do 18 sati ništa nisam jeo, jer nisam naišao na trgovinu. Previše toga skupilo se u meni i više nisam znao što bih. Došlo mi je da uzmem ajkulu i bacim ju u provaliju!

Naravno, nisam to učinio, nego sam se jedva nekako ustao i krenuo dalje, potpuno ravnodušan prema svemu. Više me ništa nije moglo iznenaditi. Prošao sam naselje Kupjak i vozio, vozio i vozio. Činilo mi se kao da ovoj cesti nema kraja. Tada sam došao do table Veliki Vodenjak na kojoj je pisalo 847 metara nadmorske visine. 847 metara nadmorske visine. Da. Upravo na tu visinu sam se cijelo vrijeme penjao. Nisam moga vjerovati. Ostavih ajkulu uz spomenik na kojem je pisala nadmorska visina i pogledao prema brdima. Sve je izgledalo tako malo, mogao sam vidjeti cestu kojom sam se uspinjao. Pogled koji ostavlja bez daha, opet, ali uz ovaj napor, to je nešto veličanstveno što sam imao prilike vidjeti. Neću se truditi niti opisivati, jer prave riječi, nakon ove dionice i pogleda koji sam uživao, ne mogu pronaći.

Slika koja govori više od tisuću riječi


Ajkula


Pogled mi je dosezao sve do kuća i nekakve tvornice za preradu drva. Nisam bio svjestan da sam pred Delnicama. Možda zato jer mi je postalo tako svejedno hoće li danas doći u njih ili ne, a možda i zato jer sam zaista bio izgubljen. Zapedalirao sam par puta nakon čega se ispred mene stvorila nizina.

Nisam mogao vjerovati, već sam zaboravio kako je to kad se spuštaš biciklom, a ne pedaliraš! Uživao sam u svakom metru prijeđenim bez imalo sirove snage koja mi je definitivno bila u minusu. Nekoliko zavoja, ali uglavnom ravnina i prošao sam tablu Delnice. Službeno, moja današnja ruta bila je gotova! Nakon 15 sati provedenih na cesti, vozeći uglavnom kroz brda, umoran, gladan i nezainteresiran za ništa osim za krevet tražio sam prenoćište u kojem bih mogao prespavati. Jedna ljubazna gospođa uputila me u prenoćište Centar gdje sam unajmio sobu i prvo što sam napravio, nakon što sam ušao u sobu, bacio sve sa sebe i stao pod tuš ispod kojeg nisam izlazio dobih sat vremena.

Bilješke, mobitel, laptop – sve je stajalo spremno i dozivalo me. Mislite li da sam odustao i zaspao? Nema šanse! Sjeo sam za laptop i napisao nekoliko stranica teksta, teških i umornih slova, nazvao nekoliko prijatelja, jednu jako dragu osobu koja me bodrila cijelim putem, pozdravio članove na Facebook grupi i tek onda zatvorio oči i utonuo u san.

Bic Bajs putopis možete pratiti i na Hrvojevoj Facebook stranici.



Vezani članci:

Biciklom (specijalkom) na more – zašto ne?
Bic Bajs putopis #1 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #2 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #4 by Hrvoje Jurić

Tekst i foto: Hrvoje Jurić


Zadnja promjena: Redakcija 031; 28.08.2011. 20:20; ukupno mijenjano 1 put.

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
maybe-tomorrow
Offline
Ukupno postova: 17
Spol: Žensko Žensko
Post Postano: 24.08.2011. 21:10 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Kul Smile Svaka čast!

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
zen031
Offline
Ukupno postova: 1236
Spol: Muško Muško
Post Postano: 31.08.2011. 10:37 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Čitam ovaj putopis, pogledao sam i neke tvoje filmiće. Dojam je da si krenuo jako nepripremljen, psihofizički i tehnički.

Samo za primjer, jedna sitnica bi ti mogla itekako pomoći- obična dekstroza (Traubenzucker) iz DM-a. Smile

Drugi primjer- KACIGU imati!

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: