Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Dan četvrti: Dionica: Delnice – Rijeka - 45 km

Spavanje u nepoznatim sobama i praznim krevetima gdje bih odmarao umorne noge i posrnule kapke polako mi se uvlačilo pod potamnjelu kožu. Jedna od pozitivnih stvari bio je umor zbog kojeg se niti jednom nisam probudio tijekom noći, pa sam donekle „napunio“ baterije za novi dan i novu dionicu. Iako je najkraća dionica na cijeloj ruti, nikako nije dosadna i nezanimljiv, jer sam put od 45 kilometara prešao kroz neka dva sata. Sa 70-ak kilograma tjelesne mase, 30-ak kilograma tereta, ajkula je na ovoj dionici vrlo vjerojatno postigla najbržu brzinu spuštajući se dobrih 20-ak kilometara niz Jelenje.

Ajkula


Nalazio sam se u centru Delnica u prenoćištu prigodnog naziva Central, gdje sam zahvaljujući šarmiranju mlade recepcionarke dobio dvokrevetnu sobu za cijenu jedne. Kao da sam imao koga dovesti, osim nje. Samo buđenje trajalo je nekoliko sati i vrlo teško sam se odvojio od toplog kreveta. Gorski kotar me uništio, prožvakao i ispljunuo ostavivši u meni tek toliko snage da odvozim još jedan dan. Sad već standardno, koljena su škripala i sav dezorijentiran i s bolovima u nogama krenuo sam u kupaonicu. Pogled u ogledalo opet nije bio previše ugodan. Cjelodnevno izlaganje suncu, fizička iscrpljenost i loša prehrana čine svoje. Obavivši pranje zubi i umivanje bacio sam se pod tuš kako bih barem malo popravio karikaturu iz ogledala.

Laptop je ostao upaljen i svirao je Runekov novi album, a ja sam zgotovio ostatke keksa od puta, dvije banane i preloš sendvič koji sam sinoć usput kupio u pekari. Kako imam „samo45 kilometara do Rijeke odlučih nekoliko sati ostati u Delnicama.

Na recepciji je radila zbunjena djevojka crne kose, pomalo smiješne uniforme i zbunjeno me gledala. Što bi tek bilo da me vidjela kako sam sinoć izgledao, ne d'o bog većeg zla. Pitao sam ju trebam li ostaviti ključ, na što je rekla da ne, ako se vraćam, a vraćao sam se. Izašao sam van i osvrnuo se oko sebe – kamo sada poći? Sve mi je izgledalo skučeno i malo, zgrada do zgrade, jednosmjerna cesta pokrpana na nekoliko mjesta, nervozni vozači i sunce koje je u rano jutro pržilo sve u šesnaest. Dobro jutro Delnice, volim i ja vas.

Otišao sam u caffe bar kako bih uhvatio besplatan wireless i javio se prijateljima, ekipi s Twittera i Facebook grupe. Dok sam se logirao u sve društvene mreže razmišljao sam koliko ljudi prati ovaj put, ovog zgubidana kojem je jednog dana palo na um da se odvozi biciklom na more i nazad. Nisam niti pomislio da će toliki broj ljudi svakodnevno pratiti za sada ništa specijalno putovanje. Da se razumijemo, cijeli dan sjedim da biciklu, odolijevam vjetru i suncu i prelazim kilometar za kilometrom. I tako 570 puta. I još toliko nazad.

Delnice, mali gradić smješten u srcu Gorskog kotara, na prvi pogled izgleda pitomo, ali nisam imao vremena zadržati se i provjeriti jesu li i stanovnici pitomi. Za sada su djelovali tako. Prošao sam centrom grada, iako nisam siguran što bi točno bio centar, pa sam uslikao nekoliko slika, neka se nađe. Nakon što sam prošao kroz ogroman park, klizalište i igralište NK Goranin zaustavio sam se pokraj knjižnice gdje je na zamjeni radila simpatična vršnjakinja. Dozvolila mi je da „pronjuškam“ poveću sobu sa knjigama, nakon čega mi je ispričala što sve knjižnica sadrži. Odmah sam pitao za Bukowskog i Millera i iznenadio sam se kada mi je rekla da imaju naslove koje recimo nisam našao u Osijeku.

Njuškanje po delničkoj knjižnici


Vratio sam se u prenoćište, spakirao stvari i krenuo van, kad je nastala frka. Nitko mi nije rekao da se treba odjaviti do 10 sati, a ja sam ostao sve do jedan. Zanimljivo, baš u tom trenutku došla je i šefica, pa je i onda digla frku, na što sam do tada smireno i kulturno pokušao objasniti da sam ujutro išao do grada i pitao trebam li ostaviti ključ. Nije pomoglo. Nekih 45 minuta smo se natezali jer su htjeli da nadoplatim boravak. Vražju mater, pomislih, derite nekog drugog, mene nećete. Kako sam imao svo vrijeme ovog svijete, odlučno sam zagrizao i nisam puštao. Na kraju, kad sam konačno došao do riječi i kada me nitko od njih troje nije prekinuo objasnio sam tko sam, što sam, što radim i da nemam baš novca na bacanje.

Negdje oko 14 sati, po najvećem suncu, krenuo sam prema Rijeci. Čim sam zapedalirao pokraj mene su prošla trojica biciklista sa vrlo skupim i kvalitetnijim „specijalkama“ od ajkule. Bio sam ljubomoran do zla boga. Nastavio sam pedalirati, sustigao ih i zaobišao, presporo su se kretali. Samo penjanje prema Gornjem jelenju nije bilo previše naporno, vrlo vjerojatno jer sam se odmarao duže nego inače, ali i zbog spoznaje da imam samo 45 kilometara do Rijeke i da nakon jelenja dolazi spuštanje od nekoliko kilometara.

880,9 metaraGornje jelenje – ostao sam zatečen. Zar sam zaista na tolikoj nadmorskoj visini? Odmah sam nazvao Ivana i rekao mu gdje sam, bio je oduševljen. Obavio sam još nekoliko poziva i odgurnuo se dalje. Odmah nakon table na kojoj je pisala nadmorska visina nalazio se nepregledan zavoj u koji sam nespreman ušao.

Idemo dalje


Nizina.

Stari mi je nekoliko puta rekao da je do Jelenja najteže, a onda slijedi uživanje. Naravno, nisam shvaćao njegove riječi, jer se ovo nije moglo nikako opisati. Spuštanje od nekoliko desetaka kilometara, vijugava cesta s jednim zaista teškim zavojem gdje sam morao stati kako bih ovjekovječio pogled na Rijeku jednostavno su me ostavile bez riječi. Od sveg spuštanja zapedalirao sam tek nekoliko puta. Nakon Gorskog kotara ovo je bio totalni #ftw!

Izdaleka sam uočio ogroman spomenik i kako sam mu se približavao sve više me je zaintrigirao. Nalazio se na memorijalnom groblju Podhumskih žrtava gdje su '42. pogubljene 91 osoba u dobi od 16 do 60 godina. Nastavio sam kroz Čavle i Cernik da bih do Rijeke došao kroz nekih 20-ak minuta.

Spuštanje uz samu liticu s lijeve i ogromnu provaliju s desne strane u meni je stvaralo osjećaj nelagode. K tome, jednom rukom sam držao volan, a s drugom snimao spust prema Rijeci. Znam, nije baš normalno.

Stacionirao sam se u caffe baru Boa, dosta otmjenom prostoru u koji sam ušao kao najveći bijednik – musav, prljav, znojan, s maramom na glavi, pretovarenom ajkulom i rukavicama na rukama. Ipak, osoblje je više manje bilo ljubazno. Spojio sam se na net, stavio status na grupu i odmorio uz prijeko potrebnu produženu s mlijekom.

Sad je bilo već 18 sati i krenuo sam prema Mihaelinom i Josipovom stanu, prijatelji iz Vrbice koji su se preselili u Rijeku. Ugodan doček, kava i rolovana pečenka, Josipov specijalitet, dočekali su me na stolu. Mladi bračni par otvorio mi je vrata svoga stana kao da se poznajemo od djetinjstva, kao da smo stari prijatelji koji se davno nisu vidjeli. Ne znam hoću li im ikada moći zahvaliti na njihovoj nesebičnoj gesti.

Istuširao sam se, večerao, ugodno ćaskao s Mihaelom i Josipom, nakon čega sam otišao na balkon i gledao prema Opatiji. Eh da, sutra je zadnja dionica ovog putovanja, a Opatija je prvi grad na putu. Rekli su mi da je prekrasna, puna hotela, Las Vegas u malom, pravi mali raj za turiste. Stavio sam slušalice i pustio pustio Dylana neka lagano klizi u moje uši. Napisao sam nekoliko stranica teksta, pregledao stare dokumente i zadnje minute večeri završio s poglavljem svoje knjige. Bit će ovo dobra stvar, pomislim, samo da mi se kockice poslože. Zaspao sam na balkonu u vreći za spavanje, udobno smješten ispod otvorenog neba što je okačilo nekoliko usamljenih zvijezda s istom mišlju koja mi se vrtjela po glavi od Karlovca – koja će biti iduća destinacija?



Vezani članci:

Biciklom (specijalkom) na more – zašto ne?
Bic Bajs putopis #1 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #2 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #3 by Hrvoje Jurić

Tekst i foto: Hrvoje Jurić


 Stranica prilagođena ispisu
08-28-2011 10:00:57 pm :: markonato
Svaka čast! Smile Zanima me kolika je cijena noćenja u Delnicama, Virovitici? Jel skuplje nego Osijek?




Pomeranac-Nemački Patu...
DALMATINSKI PAS, stenc...
Djevojke same u stanu!...
Prodajem spektiv Bress...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:126

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Kroz Aveniju

Propustili ste? Pogledajte!