Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Dan prvi: Dionica: Vrbica – Satnica Đakovačka - Našice – Slatina – Virovitica - 130 km

Krenuvši u srijedu rano ujutro, dana desetog, osmog mjeseca ljeta gospodnjega 2011. godine odvažio sam se na pothvat koji nitko oko mene nije previše ozbiljno shvaćao. Čim sam izvezao bicikl iz roditeljske kuće shvatio sam da uz teret koji sam nabacao nikako neću moći pedalirati na duže relacije. Prepunjene bisage, vreća za spavanje i šator, plus torba na leđima od 40–ak kg. Odvažih se i skinuh šator, već ću se nekako snaći za smještaj dok budem pedalirao, pomislih. I to je bila odlična ideja, jer sam i s ovim teretom na nekim dijelovima (pogotovo nakon Našica) jedva vozio.

Odmah od Vrbice vjetar je bio neumoljiv - gušio me bez prestanka udarajući me izravno u lice i prsa. Pokušao sam ne razmišljati o njemu, pa ni o putu koji moram prijeći, samo sam „gazio i gazio“. Zapravo, nisam razmišljao ni o čemu tih nekoliko prvih desetaka minuta, nervoza i ushićenje su me šamarali i tjerali da pazim na cestu i promet kojeg ujutro gotovo nije ni bilo. Tek tu i tamo poneki kombi s radnicima poslaganim kao sardine u konzervi jurio je u nove pobjede na gradilište.

Cesta do Satnice relativno je ravna, tek poneko malo uzdizanje, ali nakon što sam prošao skretanje prema Drenju komotno bih mogao reći da sam ušao u „zonu brda“ koja me nije napustila sve do Virovitice. Ceste prepune relativno preglednih zavoja, dugih uspinjanja i nešto kraćih silaženja prostirale su se kroz pitoma sela vidno zaostala u razvoju u odnosu na mjesto gdje živim.

Iako ni Vrbica nije metropola, ova sela bi joj došla kao predgrađe. Na nekim mjestima u centru sela i dalje se nalazi ogroman bunar, pa sam tako uočio mladića mojih godina kako vadi vodu iz jednog od njih, koja se sada vrlo vjerojatno koristi za stoku. Sumnjam da u 6 ujutro njeguje običaje naših starih.

Kod naselja Stipanovci imao sam jednu prekrasnu nizinu koja mi je nakon 4 sata pedaliranja bez prestanka itekako dobro došla. Nažalost, bila je jedna od rijetkih dužih nizina, pred Našice su dolazile uglavnom uzbrdice i krivine. U ovom dijelu promet je bio relativno slab, tek tu i tamo neki kamion, ali još uvijek je bilo jutro.

Dok sam se približavao Našicama sjetih se ZOO-a koji sam kao klinac vrlo često posjećivao s precima i bratom i uvijek sam tražio ćevape. Zapravo, kad god bih negdje putovao s roditeljima uvijek sam tražio ćevape, u Zagreb, Rijeku, na rođendane, pa čak i na kirvaje. Moji su imali popriličnih problema s time. Naravno, ZOO sam posjetio i uputio se u Našice gdje sam se po prvi puta zaustavio odmoriti kako treba.

Pokušaj krađe fotoaparata u našičkom ZOO vrtu


Sva sreća, našao sam internet caffee koji zapravo nije internet caffee, ali mi je konobar rekao password kad sam mu objasnio kuda idem. Prije toga nekoliko sekundi me blijedo gledao, ali i inače je nekako blijed. Sjeo sam za laptop i u hipu zaboravio na umor, imao sam net i pristup Facebooku kako bih uploadao slike. Na svu sreću imao sam vrlo pokornog i vrijednog admina Ivana Cvitića koji je umjesto mene uploadao moju trenutnu lokaciju. Nakon nekih sat i pol pozdravio sam sve koji su se našli online, izljubio ih i nastavio dalje. Sljedeća postaja bila je Slatina.

Internet caffee koji zapravo nije internet caffee


Nastavio sam kliziti niz vijugavu cestu prema Slatini s povećom dozom entuzijazma u sebi i osmijehom na licu. Osim samog puta, tome su doprinijeli česti pozivi, sms poruke i Facebook potpora prijatelja i poznanika. Po prvi puta kako sam krenuo na putovanje osjetio sam da je ljudima drago što sam se odvažio na ovaj pomalo sulud pothvat. Tu je počelo razmišljanje. Da, mislim da sam upravo na ovoj dionici shvatio kako je ovo što činim ludost, ako ćemo uzeti u obzir sve uvjete koji su utjecali na samo putovanje, ali to je prevagnulo da još više zagazim. Osjećaj je prej*ben, nemam druge riječi, nemojte zamjeriti.

Kratak odmor na ulazu u Mikleuš


Vjetar je i dalje puhao, a ajkula i ja se nismo dali, iako su se kamioni izmjenjivali sve više i više, gazili i gutali cestu. Osjećao sam se tako neravnopravno spram njih i to su koristili. Uspinjanje prema Slatini bivalo je sve bolnije za moje prepone, pospješeno s nervozom koja se malo pomalo rađala unutar mog bića, jer sam imao sve manje i manje snage. Iako ni sama nije određena istočnom granicom, Krndija je svakako doprinijela krivudavim cestama i teškim uzbrdicama koje me niti malo (možda bolje nimalo)nisu štedjele. Kad tomu pridodamo i Papuk, prekrasno penjanje sam prošao.

U nekim trenucima imao sam osjećaj kako vozim unazad, pogotovo u Novoj Bukovici kada sam naišao na dugačko uspinjanje gdje sam jednostavno krahirao. Morao sam se zaustaviti i odmoriti u centru naselja. Snagu za dalje primijetih u bisti dr. Franje Tuđmana pokraj koje sam se i slikao. Tu i tamo sam tijekom puta, kako bih nakupio snage, pogledao u sliku. Pomaže.

Ulazak u Slatinu dočekan je s velikim nestrpljenjem, snagom u minusu i umornim očima kroz majčine RayBanke. Kako sam u Slatini proveo nekoliko mjeseci radeći kao crtač na arheološkim iskopinama poprilično sam bio upoznat s ovim gradićem. Sve je i dalje bilo isto, pekare što smo obilazili svakoga jutra u 7 sati i dalje su stajale na istim mjestima, jedna teta me čak i prepoznala i bilo mi je drago da je i dalje zadržala posao, autopraonica u kojoj smo šef i ja čistili alat i prali Navaru , i dalje je radila. Preko puta nje se nalazila Biljemerkantova trgovina, a centar Slatine isti je kao i onda, prepun kamiona i nekolicine ljudi.

Odmorio sam se u parku koji se nalazi u centru, obavio nekoliko telefonskih razgovora, javio se ocu, majci, prijateljima i psu, te nastavio prema Haustoru, rock caffeeu u kojem smo provodili dobar dio slobodnog vremena. Malo sam se bojao ostaviti ajkulu vani, ali na svu sreću ondje su sjedili poznanici, tako da su mi je pričuvali, dok sam ja unutra sjedio za laptopom i uploadao slike na stranicu.

Nekoliko prijatelja upitalo me kako mogu pedalirati, slikati i isti dan uploadati slike na stranicu. Kako ne? Sve je ovo sa svrhom, cijeli put u meni stvara toliko zadovoljstvo, pa i sad kada se prisjećam kako mi je bilo ova 2 dana putovanja i naravno da želim sve to podijeliti sa vama. Zato ću uvijek, ali baš uvijek pokušati što prije pružiti vam to zadovoljstvo (valjda vam je zadovoljstvo) i podijeliti s vama (gotovo) sve što sam proživio na putovanju(ima). Sve se može kad se hoće, bitno je naći način.

Kako sam prvu etapu odvozio uspješno, poslikao Slatinu, objavio slike i napisao nekoliko bilješki, bilo je tek 18 sati i nisam znao što bih sa sobom. Osjećao sam umor, ali ne toliki da ne bih mogao nastaviti. Zato sam i nastavio dalje, prema Virovitici koja je udaljena nekih 30-ak kilometara. Siguran smještaj u Slatini zamijenio sam vrlo vjerojatnim spavanjem na klupi u Virovitici. Sada se vjetar pomalo i smirio, ali bi na trenutke bio onaj stari seronja i dalje mi puhao u prsa.

Ako se ikada odlučite za sličan pothvat, molio bih vas da poslušate ovaj savjet – NEMOJTE FORSIRATI AKO VOZITE VIŠE DANA UZASTOPNO! Umor i krevet u mislima stigao me je brže no što sam pedalirao, Virovitica mi se odjednom učinila vrlo daleko, gotovo predaleko. Možda je tome pridonijela činjenica da zaista ne znam gdje ću spavati, a možda i sunce koje mi je cijelim putem udaralo u oči, tako da nisam mogao „na daleko“ vidjeti cestu ispred sebe.

Izmoren i dehidriran, jer sam ostao bez vode (na to također pripazite), zastao sam između Cabune i Suhopolja i zaspao na usamljenoj klupi na autobusnoj čekaonici. Nakon 20-ak minuta ustao sam se i krenuo dalje s nešto regeneriranom energijom, ali nedovoljno.

U Čemernici, 5 kilometara od Virovitice, doslovno sam sletio s bicikla od iznemoglosti i nedostatka vode. Sjeo sam na stazicu pokraj živice i bivao umoran. Ništa više, nisam imao snage čak niti za razmišljanje koliko mi je ostalo kilometara, samo sam sjedio u nepoznatom mjestu gdje nisam imao nikoga povući za rukav i bivao umoran. Tada sam popizdio sam na sebe, ustao se i ne znam otkuda zubima izvukao vrlo vješto sakrivenu energiju i zagazio, možda čak i očajno, ali sam gazio kao manijak. Da, izgleda filmski, ali su me zapravo gledanje i gledanje takvih scena i zaintrigirale to i učinim.

Ušavši u Viroviticu umorno lice odavalo je kroz nategnuti osmijeh pomalo istrošenu siluetu što je ostala od snažnog i jakog mladića toga jutra kada sam krenuo na put. Vozio sam i upijao, gledao gdje bih se mogao skučiti, prespavati i pri tome ne navući previše vlage. Kako je gotovo cijeli put bio odupiranje vjetru što mi je udarao o prsa osjetio sam kako mi se grlo i nos „pune“ hladnoćom, kako teže dišem i spavanje na otvorenom vrlo vjerojatno će doprinijeti prehladi. Važno je napomenuti kako sam vikend prije samog putovanja ležao u krevetu i kašljao jer mi je kroz mnoštvo dugih i besanih noći ispunjenih pisanjem opao imunitet i „navukao“ sam vlagu. Na neki način, imao sam sve predispozicije da me strefi opet, zato sam morao dobro promisliti gdje i kako prespavati ovu večer.

Vozio sam se Viroviticom i na preporuku nepoznatog i zanimljivog gospodina koji je želio znati sve o mom putu unajmio sobu u nekom prenoćištu. Vlasnik me je opasno oderao po džepu, ali nisam imao izbora. Nakon što sam spremio ajkulu, ostavio stvari u sobi (2X3m) i pustio si Claptona, stao sam pod tuš i nekih pola sata namakao se u vrućoj vodi. Osjetio sam kako umor klizi s mene i odlazi u odvod s prljavom vodom, nešto predobro, nakon cjelodnevnog pedaliranja prijeko potrebno. Zavalio sam se u krevet, napravio nekoliko bilješki uz Claptona, nakon čega sam obavio nekoliko poziva i zadovoljan klonuo u klaustrofobičnoj sobi. To je bio (uspješan) kraj prve etape u potezu Vrbica – Virovitica od 130 kilometara, nakon 15 sati na cesti.

Mala soba dva sa tri




Vezani članci:

Biciklom (specijalkom) na more – zašto ne?
Bic Bajs putopis #2 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #3 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #4 by Hrvoje Jurić

Tekst i foto: Hrvoje Jurić


 Stranica prilagođena ispisu
08-18-2011 06:55:28 am :: beziljy
Što je sljedeće?

Skejter ide na skijanje?
Rolerica na safariju?

Give me a break!!!
08-18-2011 07:35:16 am :: Ingo
beziljy je napisao/la (Pogledaj post): › Što je sljedeće?


hodalicom do supermarketa !





btw ... meni se svidja to sto mozemo citati o tim avanturistima ... vidim da je moguce otici vespom u p.m. .... bicom na more ,... pa ne moram ja ni pokusavati Smile
08-18-2011 07:54:38 am :: Inertia
Meni je ovo štivo predobro i sve ću pročitati kako bude objavljivano.

Osobno obožavam voziti bicikl tako da mi je stvarno gušt čitati, a i autor piše na zanimljiv način pa sve poprima jednu lijepu dimenziju.

Svaka čast na hrabrosti i odlučnosti, vjerujem da nije lako. Ja pop*zdim ako mi u gradu puše vjetar u prsa, mogu misliti kako je tek kada te uhvati na otvorenoj cesti.
08-18-2011 08:29:11 am :: PunoIme
130 km...15 sati ?????
08-18-2011 08:36:33 am :: zen031
@PunoIme
Isto je i meni palo na pamet, ispada da je vozio 8.6 na sat. Vjerojatno se radi o ukupnom trajanju puta.

Heh, kako je bista F.Tuđmana djelovala poticajno, u kojem smislu? Hihih
08-18-2011 11:42:36 am :: Brick Top
PunoIme je napisao/la (Pogledaj post): › 130 km...15 sati ?????

Pa kad se je natrpao Very Happy
08-18-2011 11:59:48 am :: tux
Samo naprijed i pošalji razglednicu Very Happy
08-18-2011 01:27:18 pm :: -nella-
cool. I ja bih da imam neki suuuperduuuuper bicikl, vremena, i nekoga da ide sa mnom.
08-18-2011 03:59:34 pm :: blackbird700
PunoIme je napisao/la (Pogledaj post): › 130 km...15 sati ?????


i meni se čini malo puno, pogotovo onaj dio od vrbice do stipanovaca za 4 sata...
kolega u subotu stiže iz broda u os, i računa da bi za nekih 4 sata stigao (doduše bez tolikog tereta), nakon toga je meet negdje u gradu (ručak, kava, cuga), pa idemo do aljmaša i natrag i popodne se vraća kuć...
08-20-2011 02:38:05 pm :: bajdvej
Svaka čast! Netko je krenuo živjeti svoje snove čini mi se... Smile
A vi što se sprdate, odite si upalite tv i gledajte Šeherzadu ili već što radite u slobodno vrijeme. Razz
08-20-2011 04:38:12 pm :: zen031
Tko se sprdao? Gdje?
08-20-2011 11:52:18 pm :: Bentena
O naslovu.

Putopise pisu pisci koji putuju,dakle putopisci,ovako ili onako,svrha i zadatak im jest bas u tome(kad se vec toga uhvate) da radeci ono sto znaju dobro,ako ne i najbolje u zivotu ( pisu ) prenesu i nama koji citamo komadice dozivljaja sto zornije, a i zanimljivije ,jer ,ruku na srce ,najcesce i nije rijec o nesto pretjerano obljubljenoj formi pisanja za citanje u prosjecna citaca .
Dakle ,cak i kod tih koji znaju poslati na put rijeci i recenice postoji velika sansa da zaglibe u dosadnjikavosti.
Sve ostalo je...jos vise izlozeno...riziku.


Ovo sto sam ovdje procitala je neka kombinacija dnevnickog zapisa s uputstvima za uporabu bicikla (a, i samog sebe) na dugom putovanju.To je ok.

Pohvalno je sto netko vozi bicikl do mora i ima zelju pisati o tome,zaista jest.
No,cini mi se da to ipak,nekako...nije dostatno.Nastojanje da nas vozac bicikla obavijesti o tome kako putuje ima potencijala ,ali "zbrdozdolana" forma mi nikako ne ide pod "putopis"...

Ne mogu si pomoci,vrtim sad po malim sivim vijugama Peiceve Skitnje jos iz doba citanja lektire, i lagano se osjecam kao mrgudalo...SmileSmileSmile

Hrvoju zelim dobar put i sretno putovanje!Smile



Na prodaju stenci Nema...
Na prodaju štenci engl...
Diskretno saljem svoj ...
Na prodaju stenci sred...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:110

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Zlatno sunce