CatCloe je napisao/la ( Pogledaj post): ›
za izbor.
za pravo na eutanaziju.
za pravo na pobačaj.
za pravo na homoseksualne brakove.
protiv ispiranja mozga bilo koje vrste.
mislim da se u svijetu ipak osjeća neki razuman smjer kretanja po tim pitanjima... koliko god se konzervativna, katolička hrvatska pjenila.
|
Stavovi o eutanaziji i pobačaju nisu rezultat nikakve konzervativnosti. Mozak ne ispire samo Crkva.
Homoseksualni brak nije ubojstvo. Pobačaj i eutanazija jesu, što god tko rekao. Neke stvari su činjenične i tu nema rasprave. Zato po pitanju homoseksualnih brakova MORALNE dvojbe ne bi trebalo biti, ali je ona normalna kada se radi o eutanaziji i pobačaju.
Ozakonjenjem eutanazije niječe se ravnopravnost i jednako dostojanstvo svih ljudi. Liječnici su se zakleli da će se brinuti za dostojantven život pojedinca, ali i dostojanstvenu smrt. Može li se dostojanstvo sačuvati ubojstvom?
Sve veći broj ljudi se ponaša kao da moral ovisi o zakonu, kao da je moralno ono što je po zakonu odobreno, a ne obratno
Njega umirućih način je da se čovjeku osigura dostojanstvo. Palijativna skrb je pristup kojim se bolesnicima suočenima sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Čini se to kroz procjene i liječenja boli, te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema (prema WHO)
Kada bi se palijativna skrb provodila kako treba, eutanazija bi bila opcija o kojoj uopće ne bi trebalo razmišljati.
Zašto, dovraga, svi govorite o neizdrživoj boli, kao da ne znate u kojem stoljeću živimo? Liječenje boli danas je uznapredovalo do te mjere da se svaka bol može suzbiti ili ublažiti do podnošljive mjere.
Sama ideja eutanazije je morbidna i kriva. Osobito danas, kada je medicina toliko uznapredovala.
Postoji nešto što se zove "pasivna eutanazija". Recimo, nema nikakve šanse da pacijent ozdravi. Liječenjem bolesti se samo produljuje njegova agonija. Kada se to utvrdi, bolest se prestaje liječiti, ali se bolesniku ublažava bol, pruža mu se psihička podrška, ovisno o njegovim uvjerenjima, idealima i razmišljanju te mu se na taj način osigurava dostojanstvena smrt. Prirodna smrt. To bi, donekle, bio humani čin.
Uštrcati nekome u venu smrtonosnu tvar, nije ništa drugo doli ubojstvo.
Gađenje i odbojnost prema bolesnim ljudima je potpuno nezdravo. Jednako je kad se radi o gađenju prema sebi samome u toj situaciji. Nije sramotno biti bolestan. Nije sramotno biti nemoćan. Sramotno je biti bešćutan. Sramotno je biti sebičan. Sramotno je biti needuciran. Također, sramotno je ubojstvo pravdati "milosrđem". Ubojstvo iz milosrđa. Čini li se to samo meni kao oksimoron?
"Ako pacijentu ublažite bol, ako se on doživi kao voljena osoba, tada vam neće postavljati zahtjeve za eutanazijom" rekao je čovjek koji je četrdeset godina radio na onkologiji i napisao masu znanstvenih radova na tu temu.
Život nije film. A ljudi bi trebali biti manje sebični, iako je ta sebičnost u modi. Moderno je biti otvorena uma. Zahtjevati svoja prava. Prava na izbor. Serem se na taj izraz. Postaje, dakle, konzervativno boriti se protiv ubojstva?
Više vrijedi jedno "izvoli" od sto "neka ti Bog pomogne". Pružimo li umirućem ljubav, skrb i odgovarajuću njegu (što uključuje i otklanjanje boli, da mi ju opet netko ne bi spominjao) , tada možemo reći da je osoba umrla dostojanstveno.
Kada nepokretna baka čuje retardiranu medicinsku sestru kako pred njom govori "Bolje da baba umre odmah, ionako vegetira", sasvim je normalno da viče kako želi da ju se ubije. Je li to ljudskost?
Stvar je u stavu. I u snazi duha pojedinca. Dizanje ruku od samoga sebe je ili očajnički vapaj ili znak psihičke nestabilnosti. Dizanje ruku od osobe koju volite kada joj vaša ljubav najviše treba još je gore.
Svatko ima pravo na svoj stav. Željeti svoju smrt i(li) počiniti samoubojstvo je uvijek moguće. Legalizirati ubojstva nije normalno. Osobito ako u obzir uzmemo mogućnost zlouporabe, čije bi posljedice u ovom slučaju bile strašne.