[INTERVJU] Sunčica Fradelić za Filmsku RUNDU otkriva filmsku stranu Splita

Popratni program 11. Filmske RUNDE  nastavlja višegodišnju tradiciju predstavljanja filmskih gradova, a ovogodišnje izdanje predstavlja Split – grad čiji se specifičan ritam, arhitektura i mentalitet već desetljećima utiskuju na filmsku vrpcu. Program Split kao filmski grad koji je selektirala filmska autorica i predsjednica Kino kluba Split Sunčica Fradelić okuplja autore različitih generacija i poetika. Bogat raspon ide od antologijskih eksperimentalnih i dokumentarnih radova začetnika splitske škole poput Ivana Martinca (Monolog o Splitu, I’m Mad) i Ante Verzottija (Jukebox, Fluorescencije) preko mračnijih psiholoških stanja i portreta prostora u radovima Zdravka Mustaća (Žuta kuća) i Nine Bačun (Arhitektura iscjeljenja: Sumporni krajolici) pa sve do suvremenih nagrađivanih ostvarenja Borisa Poljaka (Oni samo dolaze i odlaze) i Rina Barbira (ZOF). Tim se naslovima Split razotkriva u svojoj punoj slojevitosti, između mediteranske opuštenosti, arhitektonske memorije, generacijskih smjena i unutrašnjih nemira.

Osim predstavljanja filmova, cilj je programa povezati aktivne filmske sredine, razmijeniti iskustva i istaknuti ulogu Kino kluba Split u razvoju autorskih poetika. Razgovarali smo sa selektoricom programa i predsjednicom Kino kluba Split Sunčicom Fradelić o izboru filmova, specifičnosti splitske filmske škole, radu kluba i važnosti povezivanja i razmjene iskustava s osječkom publikom i autorima.

Članica ste Kino kluba Split od 2002. god., a razvojem kluba bavite se od 2008. god. Na njegovu ste čelu bili od 2011. do 2023. god., a zatim ponovno od 2025. god. Kako biste nekome tko ga ne poznaje opisali što je klub danas: škola, produkcijska kuća, arhiv, zajednica?
Prije svega opisala bih ga kao udrugu građana okupljenu oko zajedničkih ciljeva – razvoja audiovizualne umjetnosti i kulture. Sve programske i dnevne aktivnosti posljedica su volje članova, a klub može biti što god odluče članovi koji njime upravljaju. Najvažniji je aspekt upravljanja klubom da ono dolazi odozdo, a za nekog tko je na čelu najvažnije je da volju članova zaštiti, artikulira i ostvari strukturiranim koracima, prateći dinamiku vremena i okolnosti. U osnovi klub zadovoljava određene potrebe zajednice i može predstavljati različite stvari za različite ljude – važnije (mi) je kako dolazi do djelovanja i realizacije aktivnosti, da ravnopravno čujemo što više glasova i postignemo zajednički dogovor, nego što je aktualna situacija kluba ili koji su najistaknutiji programi.

Postoji li danas nešto prepoznatljivo splitsko u filmovima koji nastaju u klubu?
Rekla bih da često prepoznajem određenu suzdržanost u ispitivanju granica medija, odabiru tema i načinu tretiranja elemenata filmskog jezika. Stanje je posljedica šireg konteksta, društveno-političkih i ekonomskih gibanja, sve češćih koprodukcija i određenog intelektualnog konformizma koji podilazi logici digitalnih platformi, zamišljene filmske industrije, festivalskih tendencija ili usporedbe s filmovima zabavnog karaktera. U osnovi klubovi su uvijek bili mjesta kritičkog promišljanja medija, a zbog nastojanja da budemo otvoreni i demokratični, malo smo izgubili na oštrici – što nije nužno loše dok postoje iznimke. Kuća je dovoljno velika za sve. Ako bih gledala desetak godina unazad, kao zajedničku poveznicu nekih filmova izdvojila bih specifičan splitski smisao za humor.

Kako ste pristupili selekciji programa Split kao filmski grad za Filmsku RUNDU i što ste željeli da osječka publika iz njega sazna o Splitu?
Programirala sam neke od ključnih filmova iz povijesti i nekoliko novijih ostvarenja više žanrova i produkcijskih formata. Zbog koncepta programa Split je bio kulisa odabranih filmova. Odabrala sam filmove koji prikazuju različite autorske tendencije i u tom smislu orijentir je bio da odabrani filmovi, makar u nekom segmentu, rezoniraju s mojim senzibilitetom. Uvijek mi je drago podijeliti naše filmove i čuti mišljenje gledatelja tako da se veselim reakcijama i nadam se dobroj raspravi.

Što za vas znači riječ „amaterski”? Je li to i dalje pitanje statusa i novca ili prije svega kreativne slobode?
Bez definiranja izraza koji često stvara zbunjenost, amaterizam je danas produkcijska kategorija koja određuje bavimo li se filmom s novcima ili bez njih. Kad radite u profesionalnoj produkciji, imate određene rokove i ograničenja. Kad radite u amaterskoj, ta ograničenja mogla bi vam nedostajati jer sloboda traži od vas da sami ispitate i odredite limite onoga čime raspolažete. Klubovi su tu da vam pomognu proširiti limite i ponuditi više mogućnosti nego što ih imate kada radite bez podrške. U oba slučaja autori/autorice mogu se baviti filmom iz ljubavi ili drugih interesa i imati manje ili više kreativnu slobodu, što ovisi o karakteru svakog pojedinog projekta i aspiraciji ljudi koji se njima bave.

Kako se amaterski film snalazi u vremenu u kojem svatko ima kameru u džepu? Jesu li kinoklubovi danas potrebniji ili manje potrebni nego prije?
Ljudi kojima je dovoljna kamera u džepu možda neće imati potrebu ići u klubove, i to je OK jer i tako mogu nastati sjajni i zanimljivi (ne)amaterski filmovi. Ipak, film je često timski rad i traži poznavanje brojnih vještina i povezanost s ljudima zajedničkih interesa. Rekla bih da su klubovi potrebniji nego ikada, ali možda ne zbog razloga koje biste očekivali. Vjerujem da su nam više nego ikad potrebna mjesta na kojima sudjelujemo u upravljanju zajedničkim dobrima, mjesta na kojima ravnopravno raspravljamo, artikuliramo svoju volju i donosimo odluke i onda kad proces zahtijeva slušanje i uvažavanje različitih mišljenja, mjesta na kojima nismo isključivo konzumenti sadržaja, već dijelimo odgovornost za njihovo nastajanje.

Posljednjih godina u Hrvatskoj nastaju novi kinoklubovi (ili kino klubovi, kako se u vašem i našem slučaju piše). Kako vidite potencijalnu suradnju među njima: kroz razmjenu programa, zajedničke radionice ili koprodukcije?
Suradnje idealno podrazumijevaju razmjenu iskustava i komunikaciju, primjerice ovo što sad radimo. Osim toga, vidim mogućnost u dijeljenju resursa i logističke podrške. Kad članovi imaju potrebu snimati svoje filmove u drugim gradovima, koprodukcije su dio svakodnevnice. Upravo je rad uspješnih klubova u Hrvatskoj i mogućnosti koje pružaju doveo do toga da se i danas pojavljuju u novim sredinama. Tko je jednom osjetio toplinu i potencijal takvog udruživanja, željet će tu vrstu solidarnosti i ljubavi proširiti dalje.

Kinoklubovi tradicionalno okupljaju ljude koji nisu završili filmske ili dramske akademije. I sami ste po obrazovanju slikarica. Što autori iz likovnih umjetnosti, arhitekture, glazbe ili posve drugih struka donose filmu, a što im možda nedostaje u odnosu na akademski obrazovane filmaše?
Mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva. Likovno obrazovanje pomoglo mi je produbiti sposobnost da ideju najprije vizualiziram — što mi pomaže i pri razradi filmske scene. Ljudi koji dolaze iz drugih područja filmu mogu donijeti drukčije načine opažanja, znanja i pitanja koja možda ne bi proizašla iz samog filmskog obrazovanja. S druge strane, možda im na početku nedostaje poznavanje filmskog jezika, produkcijskih postupaka ili rada s ekipom. To se, međutim, može učiti praksom i suradnjom. Ne bih to postavila kao prednost jedne skupine nad drugom: formalno filmsko obrazovanje daje određene alate, a različita životna i profesionalna iskustva mogu proširiti način na koji se o filmu razmišlja i kako se film radi.

Od 2011. do 2016. god. bili ste glavna suradnica pokojnog Béle Tarra na programu film.factory u Sarajevu. Po čemu se taj program razlikovao od klasičnog filmskog obrazovanja i što ste iz njega ponijeli u rad s Kino klubom Split? Vjerujete li da bi se nešto slično danas moglo ponoviti kod nas ili bilo gdje drugdje?
Odgovor je na to pitanje opsežan pa ću pokušati navesti najznačajnije odlike programa. Ne bih uspoređivala, već bih istaknula svrhu. Studij je programski koncipiran tako da autorima i autoricama pruži sve potrebne alate i znanja, osnaži ih u njihovim idejama i vizijama, razvije njihov glas i opremi ih za izazove s filmskom industrijom, a na njemu su redom sudjelovali ljudi koji su imali bogato iskustvo, međunarodni uspjeh i znanje koje su velikodušno prenosili dalje. Imao je ogromnu satnicu i fleksibilnu metodologiju rada te izrazito visoku produktivnost. Njegovo pokretanje posljedica je određenih okolnosti, ljudi koji su mogli i bili spremni realizirati ga i nisam sigurna kolike su šanse da bi se tako nešto moglo ponoviti. Angažmanom na film.factoryu stvorila sam vrijedna prijateljstva, a dio suradnika je održalo programe i u Kino klubu. Osobno me život i rad na programu značajno oblikovao, usmjerio i oslobodio u budućem djelovanju – stekla sam podršku i brojne uvide koji mi i danas pomažu u svakodnevnom radu.

Za kraj, koji biste film iz ovogodišnjeg programa preporučili nekome tko o splitskom filmu ne zna ništa i zašto baš taj film?
Preporučila bih Verzottijeve Fluorescencije iz 1967. god. Riječ je o antologijskom radu u kojem se Verzotti koristi jedinstvenim filmskim postupkom i postiže vizualno atraktivan, razigran film kojim istovremeno prenosi osjećaj destrukcije i raspadanja.

Selekciju filmova Kino kluba Split koju potpisuje Sunčica Fradelić možete pogledati na 11. Filmskoj RUNDI u subotu, 24. listopada u 18 sati u Kinu Urania, u sklopu programa Split kao filmski grad.