Sezona snova za hrvatsku gimnastiku tek počinje

Osmero gimnastičara i gimnastičarki predstavljat će Hrvatsku na ovogodišnjem izdanju DOBRO World Cupa, koji će se od 9. do 12. travnja po 17. put održati u osječkoj Areni Gradski vrt. Našu reprezentaciju predvodit će olimpijci Aurel Benović (tlo i preskok), Tin Srbić (preča) i Filip Ude (konj s hvataljkama) te Mateo Žugec (konj s hvataljkama), Tijana Korent (preskok), Christina Zwicker (greda), Mila Prpić (preskok, greda, tlo) i Sofia Mešter (dvovisinske ruče).

Većina njih novu natjecateljsku sezonu otvara ovoga vikenda na Svjetskom kupu u Cottbusu, a put Njemačke kreću danas.

„Prije mi je možda bilo bitno rezultatski dobro otvoriti sezonu, kad sam tek ulazio u seniorsku karijeru. Htio sam ostaviti dobar dojam. A sada mi je bitnije otvoriti sezonu dobrim nastupom, neovisno o tome hoće li na prvom turniru to biti lakša ili jača vježba… Prva natjecanja uvijek su nekako “stisnuta”. Samo da uđem u svoj dobar ritam nastupanja, to mi je bitno. Mislim da s ovom vježbom koju smo sad smislili, ako napravim kako znam, onda sam na svakom Svjetskom kupu konkurentan za sve“, prije puta će srebrni olimpijac na preči Tin Srbić (29).

Koliko je realno očekivati vrhunsku formu već na prvom turniru?
„Nije realno, zato što ova sezona traje doslovno cijelu godinu. Nemaš nikakav odmor. Nije ni dobro da već sad budem u top formi. Od prvih Svjetskih kupova rezultatski se ni ne očekuje puno, samo da se ulovi pravi ritam, da se isproba nova vježba. Nije se puno promijenila, ali uspio sam vratiti element „Adler sa 360°“ koji me mučio u olimpijskoj godini. Imao sam neku blokadu u glavi, na tom elementu mi je dva puta ispala ključna kost, možda se i neki strah uvukao… Plan je da njega isprobam u lakšoj verziji vježbe. Vidjet ćemo hoću li ići start 5.1 ili 5.5 s njim već u kvalifikacijama. Kad spojim sve što želim, onda je start 5.8, mislim da je to jedna lijepa vježba, atraktivna, na početku sam stavio dva povezana elementa „šal“ i „Stalder Rybalko“, bez veletoča između i izgleda dosta moćno. To je ta 5.8 vježba da kroz nekoliko turnira do Osijeka bude potpuno spremna. Učim trenutno element „Cassina“, ide sve bolje, a cilj je do iduće sezone doći do 6.2.“

Tin ovog tjedna otvara svoju 12. seniorsku sezonu. I da želi zaboraviti onaj prvi Cottbus prije 12 godina, nikako ne može, jer kalendar Svjetske federacije je takav da se nekako uvijek kreće baš iz Cottbusa.

„Prvi Cottbus je za mene bio vatreno krštenje. Bilo je trenutaka u karijeri kad sam bio jako sretan, ali tad kad sam izborio svoje prvo seniorsko finale možda sam bio i najsretniji. Prvi Svjetski kup za mene i odmah finale. Na kraju u njemu nisam nastupio. Zakasnili smo na natjecanje“, kroz smijeh se prisjeća Tin.

„Trener Lucijan Krce ni danas se nije oporavio od toga. To mu je velika trauma, on je bio zeznuo vrijeme. Sad kad se sjetim, smiješno mi je, ali tad je to bila tragedija za nas.“

Osjeća li drugačiju energiju na početku ove, za hrvatsku gimnastiku povijesne godine u kojoj smo po prvi put domaćini Europskog prvenstva (kolovoz u zagrebačkoj Areni)?
„Možda mi je drukčija energija jer nemam uopće ni dojam da ja već sad idem na prvi Svjetski kup. Tjedan dana smo doma, pa dva tjedna za redom u Bakuu i Antalyji, u komadu. Znam samo da moram isprobati vježbu i uhvatiti formu. Prema tome se možda onda i može zaključiti da mi je glavni fokus na ljetu i Europskom prvenstvu u Zagrebu. Trenutno mi je osjećaj kao da sada idem trenirati, ali samo izvan Hrvatske.“

Uskoro će „trenirati“ i na turniru u Hrvatskoj. U Osijeku, koji je ovih dana probio novi rekord s čak 60 prijavljenih zemalja.
„Osijek jednostavno ima status turnira koji je na najvećoj razini među svim Svjetskim kupovima. Zato me ne čudi ta brojka. Ljudi se ondje najbolje osjećaju, organizacijski je najbolji i lijepo je biti tamo. Moguće je da rekordna brojka ima malo veze i s činjenicom da smo ove godine domaćini Europskog prvenstva…“

Osjeća li dodatnu odgovornost kad nastupa pred domaćom publikom?
„Ne bih rekao odgovornost. Nada i želja su puno veće da tu uspijem biti dobar. U Osijeku ne želim zeznuti. Nikada. Htio bih ljudima kod kuće priuštiti da vide najbolje.“

Je li domaći teren prednost ili ponekad i dodatni pritisak?
„Ne mogu se sjetiti da sam ikada u Osijeku osjećao neki pritisak. Dapače, mene je puna dvorana uvijek nosila da budem još bolji. Znao sam zahvaljujući publici odraditi nekada i izvan svojih mogućnosti u tom trenutku. Ali, kad sam bio u top formi, nisam nikada zeznuo. Kvalifikacije su grde, zato što u kvalifikacijama neće doći svi navijači, čuvaju se za finale kad napune dvoranu do vrha. Nekako se računa da ćeš ući u finale, pa će oni doći na finalni spektakl. Zato je u kvalifikacijama teže. Koliko se sjećam u finalu sam samo jednom zeznuo. To dovoljno govori kako mi je u Osijeku. Ili kad sam 2023. u pola vježbe ostao bez kožice na rukama i nisam sišao nego odradio do kraja i osvojio čak i medalju. Ne želim tamo kiksati.“

Kako doživljavaš osječku publiku u usporedbi s drugim svjetskim arenama?
„Najbolja je. Osijek mogu usporediti samo s Parizom koji je doduše Challenge kup. U Cottbus čak i dođe ljudi, ali nije to ta atmosfera ni približno kao kod nas i u Parizu.“

Tin je jasno dao do znanja „Osijek je glavna najava velike organizacijske godine hrvatske gimnastike“.
„Do Osijeka bi svi koji planiraju nastupiti na Europskom prvenstvu u Zagrebu, trebali biti već u top formi, a onda to održavati i „peglati“ do Zagreba. Bilo bi dobro već u Osijeku pokazati ono što planiramo napraviti u Zagrebu. Time bi i dodatno pozvali ljude da napune i zagrebačku Arenu.“

Koliko su uspjesi Tinove i generacije prije njega promijenili percepciju gimnastike u Hrvatskoj?
„Jako puno. Tome su pridonijeli naši rezultati, ali i organizacija Svjetskog kupa. Zalaufalo se sa olimpijskim srebrom Filipa Udea u Pekingu, a danas smo došli do toga da gimnastika ima jedan stvarno dobar status i da ljudi cijene to što radimo. Mislim da veliko natjecanje u jednoj zemlji potvrđuje da se u njoj nešto dobro radi i da zaslužuje ov domaćinstvo. Bitno je i da zemlja domaćin ima svoje uzdanice koje mogu osvojiti medalje, a mi ćemo ih imati nekoliko. Aurel, Kovtun, Ude, ja, nadam se da će se priključiti i cure... To na koji način Tina Zelčić radi i napreduje, svakako daje nadu da se može boriti za finale.“

Je li to možda i najveći izazov Tinove karijere - nositi očekivanja cijele dvorane u vlastitom gradu?
„Mislim da se to ipak ne može mjeriti s Olimpijskim igrama. Sigurno će to biti osjećaj kao primjerice na Svjetskom kupu u Osijeku kad imaš puno veću želju odraditi i osvojiti medalju nego na nekom drugom natjecanju, da ispoštuješ ljude koji te dođu podržati. Možda će to još izraženije biti u Zagrebu, ali neće sve biti na mojim leđima - ima nas nekoliko koji možemo napraviti velike stvari - Aurel, Filip, a teško mi je vjerovati da Kovtun ne osvoji barem jednu medalju. To je nemoguće.“

Ima li dojam da danas klinci u Hrvatskoj više sanjaju o gimnastici nego primjerice prije deset ili više godina?
„Definitivno. Malo provodim vremena s klincima u dvorani, osim u svom klubu ZTD Hrvatski Sokol. Po njima mogu vidjeti da se to ne trenira više samo da se trenira i nešto nauči, nego sada imaju ozbiljne ciljeve i snove, ali i visoko postavljene ljestvice koje smo im mi zadali. Sad love te naše ljestvice, jer znaju da moraju ako žele napraviti nešto veliko. Naši klinci sada su stvarno odlični i rade stvari koje ja nisam radio u njihovim godinama. Moraju, sve je napredovalo, svi sve rade u gimnastici danas pa moraju i oni. Nadam se da će se uspjeti netko stvoriti i nastaviti našim putem.“

Nakon svega što je osvojio u karijeri, a osvojio je i olimpijsko srebro, bio i svjetski i europski prvak i doprvak, što ga danas najviše motivira?
„Osim još jednog nastupa na Olimpijskim igrama, barem još jednog… Baš mi je neki dobar motiv kad dobiješ dojam da su svi pomislili 'uh, dobro je, riješili smo ga se'. Pa, niste! Motiv mi je da budem tu i da sam kompetentan, da se još uvijek mogu boriti sa svima na najvećoj razini. Nije to inat, jer nisam nikada ni od koga čuo da kaže 'ti si sad loš, ne vrijediš, makni se', nego motiv samome sebi da pokažem da i dalje mogu biti u vrhu. Već sam 10 godina u svjetskom vrhu, to je lijepa stvar i imam motiv to održavati dokle god budem fizički sposoban.“

Je li glad za medaljama ista kao i na početku?
„Mislim da je možda i veća jer kad sam bio mlad, lovio sam samo nastup na Olimpijskim igrama. Sve ostalo dolazilo je samo od sebe. Jer da odeš na Igre moraš osvajati medalje. Prošle godine kad sam naprimjer osvojio zlato na SK u Antalyji baš me razveselilo, baš dobar osjećaj. Manje je tih medalja sada, velika konkurencija i onda kad se izboriš, osjećaj je baš dobar.“

Kako se mentalno priprema za sezonu u kojoj su očekivanja poprilično velika? Je li danas zreliji i taktički pametniji natjecatelj nego prije pet godina?
„Sigurno sam zreliji natjecatelj neko 2024. To je bila godina u kojoj me pritisak OI u Parizu toliko pritiskao sa svih strana da je bilo teško izdržati i pripremiti se na to sve. Ja sam mislio da će mi to biti lakše Igre nego Tokio. A Pariz je bio i više nego dvostruko teži. Nova vježba, ozljede, a opet želiš i ne možeš si reći 'kak' bude, bude'. To me požderalo. Zato mislim da sam sada mentalno i taktički na puno boljoj razini i da ću to moći upotrijebiti već u ovoj sezoni. Neke stvari koje smo se dogovorili su da se nećemo držati kao pijan plota, nego da imam dovoljno iskustva da procijenim u nekom trenutku 'sad ćeš napraviti to i to'.“

Postoji li element ili izvedba o kojoj još sanja?
„Možda element 'Liukin'. Nije da mi se to sada uči, ali bilo bi mi fora to znati. Zanimljiv je element, vidim sada puno 'Liukina' i ne sviđa mi se kako rade, grdo mi je za vidjeti. Zato bih ga htio znati i tehnički lijepo izvoditi, ali trenutno nemam vremena učiti ga. Da sam počeo kao mlađi, siguran sam da bih ga dobro izvodio. Imao sam jako dobre 'Tkacheve', imam ih i danas, logično je da bih to mogao, a opet, da sam trošio vrijeme na njega, možda nikada ne bih izvodio kombinaciju četiri 'Tkacheva' zaredom i možda nikada ne bih ništa veliko osvojio s tom vježbom.“

Što bi poručio mladim gimnastičarima koji će ga gledati u Osijeku i Zagrebu?
„Volio bih da uživaju u izvedbama nas hrvatskih reprezentativaca, ali i svih ostalih natjecatelja i neka im to možda bude motiv da uče nove stvari, usavršavaju ih… Ne mora to biti u gimnastici nego u bilo čemu što rade. Poručio bih im da obavezno svaki novi element koji nauče i svaku dobru izvedbu koju naprave, sami sebi kažu 'bravo, kak' sam dobar'. Nadam se da će ova godina biti i prekretnica za infrastrukturu i ulaganja u gimnastiku i da će ti mladi koji dolaze imati još bolje uvjete. Volio bih da organizacijom EP-a pokažemo svima koliko sve ovo što radimo ima smisla i da je bitno ulagati u gimnastiku kao bazični sport, jako važan sport za zdravlje djece. Nije trenutno stanje s infrastrukturom loše, imamo 3-4 vrhunske dvorane, ali može to puno bolje. Na jugu malo „štekamo“.

Kad jednog dana pogleda ovu sezonu, kakvu bi priču volio da priča o njemu?
„Filmska priča bila bi da osvojim zlato u Zagrebu. Da zasvira himna u mom gradu. Mislim da veće od toga ne postoji. Osjetio sam to u Osijeku nekoliko puta - i nevjerojatno je!“


Foto: Marko Banić/Reroot