[INTERVJU] 30 godina upečatljivoga umjetničkoga rasta Sandre Lončarić

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijske uloge - od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina - potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.

Upravo u Osijeku, gradu koji opisuje kao prostor pripadanja i umjetničkoga rasta, izgradila je karijeru koja je nadrasla lokalne okvire, ali mu nikada nije okrenula leđa.

Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera - Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja. Kako Sandra kaže, kazalište je za nju od početka bilo više od profesije - mjesto preživljavanja, smisla i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe.

Tolike godine na sceni znače i različite kazališne faze - od ratnih i poratnih godina, preko tranzicije, do današnje produkcijske realnosti. Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?
- Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi - svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.

Danas je sve drukčije - produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo - i nadam se da nikada i neće - jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti - i kako na tu „lokalnost“ gledate danas, u kontekstu cjelokupne karijere?
- Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad - bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka. Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga - ili možda veću odgovornost prema publici i temi?
- Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje - i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan - novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.

Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje - nema mjesta površnosti. Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?
- Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” - to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.

Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost - to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?
- Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme - nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara - onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?
- Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna - gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina - u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?
- Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može - jest otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno - da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

Nakon tri desetljeća na sceni, što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?
- Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku - potreba da razumijem čovjeka, da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina - jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.



Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Marina Vojnović