
Kada su
Boba Marleya upitali vjeruje li u ideju savršenstva, odgovorio je: „
Koga briga za savršenstvo? Čak je i Mjesec pun kratera. More je prekrasno, ali slano i tamno u dubini. Nebo se proteže vječno, ali često je oblačno."
U (mojoj) slobodnoj interpretaciji, to bi značilo da
ljepota nikada nije besprijekornost, nego
smisao, ono što nas pokreće, ono što je stvarno. Mjesec, more, nebo - ništa od toga nije savršeno, ali nam je nedvojbeno i prelijepo i prevažno.
Zašto onda juriti za tim nedostižnim i nepotrebnim savršenstvom? Ne moramo biti besprijekorni da bismo bili voljeni. Ne moramo se
uklapati i ukalupljivati da bismo
sjali. Samo trebamo biti svoji -
divlje, divno i slobodno. Živjeti za ono što nama grije dušu. Glasno se smijati. Plesati kao da imamo dvije lijeve. Biti ljubazni. Biti neuredni. Biti autentični.
Rekla bih da je upravo ta potraga za smislom, sjajem u pogledu, dubinom misli i toplinom duha, bila misao vodilja na pozornici - od milja zvanog -
malog osječkog kazališta. I nije ta misao vodila samo likove na sceni, nego i publiku i cijeli autorski tim.
Najavljivana s osobitim
poštovanjem i toplinom, prva ovogodišnja premijera
Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića - kazališna inačica
Malog princa - samo na prvu je bio običan kazališni događaj, a zapravo je bila svečanost kojom je u srijedu, 18. ožujka obilježen i
završetak iznimno bogate umjetničke karijere
Ivice Lučića, glumca i dugogodišnjeg ravnatelja, s više od
120 naslova i čak
140 upečatljivih uloga na sceni.
U režiji je
Dražena Ferenčine bezvremensko djelo
Antoinea de Saint-Exupéryja nastalo u koprodukciji s vinkovačkim
Gradskim kazalištem “Joza Ivakić” (u kojem će premijera biti na prvi dan proljeća / Svjetski dan lutkarstva, 21. ožujka).
Kako sam redatelj kaže, ova adaptacija donosi
svjež pogled na poznatu nam priču, jer prikazuje Malog princa kao
zrelu osobu i otvara dublja i drukčija tumačenja simbolike lika i djela. Naslovnu je ulogu, pred prepunim gledalištem, utjelovio upravo
Ivica Lučić. (
Obožavatelji njegovo lika i djela mogu biti mirni, jer se omiljeni osječki glumac ipak ne oprašta od kazališne pozornice. I dalje ćemo ga gledati i u matičnom kazalištu, ali i u drugim hrvatskim kazalištima s kojima godinama uspješno i često surađuje.)
Bijela, meka poput oblaka na kojem se može i glumiti i sanjati, čitava je scena -
lebdjela. Scenografija
Vanje Magić lagana je i prozračna, promišljena i precizna. Od ruba do ruba prekrivena pozornica nalikovala je kao površini planeta, balonu ili beskonačnoj površini za maštanje. Podloga se prilagođavala kretanju glumaca, ponekad usporavajući ritam, ali i dodajući finu preciznost pokretima.
Uz nebo, zvijezde koje titraju i planete na videoprojekcijama
Katrin Novaković, vizualni je koncept
skladan, nježan, razigran i domišljat, ali i pomalo hipnotizirajuć. Zahvaljujući transformabilnim, lebdećim objektima, neprestano nastaju novi prizori. Isto vrijedi i za naizgled jednostavan rekvizit, pilates loptu, koja je i asteroid, ali i kraljev(sk)o prijestolje.
Svjetlo
Igora Eleka bilo je diskretno, ali moćno i nježno je oblikovalo snove na sceni.
U takav pažljivo građen svijet duhovito je uplovio
Grgur Grgić, kao turski astronom doslovce utrčavši iz gledališta i odmah uspostavio neposredan kontakt s publikom. Kako je predstava odmicala, a on ulazio iz uloge u ulogu - od Kralja do Nažigača, bio je sve opušteniji i razigraniji, pa je i početna trema nestala. Svojom neposrednošću i komunikacijom uspio je izmamiti i spontani aplauz. Grgić je
pouzdan i odgovoran glumac, koji svojom
kvalitetnom suigrom u svakoj izvedbi daje čvrst oslonac ansamblu.
Mali Princ zvijezde večeri - Ivice Lučića, bio je puno više od obične interpretacije. Godinama unatoč, a impresivnom iskustvu zahvaljujući,
nije mu nedostajalo svježine, unutrašnjeg žara i prave dječačke znatiželje. Od prve je scene u pogledu imao iskru istinske posvećenosti kazalištu. Svakom pokretu i izgovorenoj riječi iskustvo je davalo težinu, ali Lučića i dalje resi lakoća glumca koji ne prestaje istraživati, ne oslanja se na rutinu. (
Šarmantno je, u jednom trenutku, i odaslao papirnati avion u gledalište.)
Na sceni je bio sabran, pun tihe, snažne emocije i energije. Ta kombinacija
zrelosti i neugasle motivacije bili su tu večer njegov najjači adut.
U odnosu na Lučića, gotovo upola scenskog staža ima
Gordan Marijanović, koji je Taštog čovjeka uprizorio kao iskarikiranog influencera. Slay, no cap, main character energy, cringe, NPC behaviour, MVP, lowkey sus, OG, hype, vibe... jezični je sloj kojim je uspostavio komunikaciju s mladima, ali i razotkrio površnost lika koji vlastitu vrijednost mjeri lajkovima, brojem sljedbenika... Cijeli je Marijanovićev pristup bio razigran i zabavan, ali i blago ironičan, a taj je sloj pročitala „
starija“ publika. Ponovno nam je ovaj scenski mag podario stilski razrađene kreacije. U interpretaciji Taštog čovjeka prepoznatljivo je duhovit dok balansira na rubu
karikature, a kod Zmije se oslanja na minimalizam pokreta i finu glasovnu modulaciju.
Marijanovića krasi
visoka razina koncentracije i precizna kontrola glumačkih alata. Svaki glasovni i tjelesni impuls kod njega imaju jasnu funkciju u izgradnji lika, zbog čega je svaka njegova izvedba promišljena i autentična.
Jednako takva je i
Areta Ćurković i u ovoj predstavi potvrdivši ono što o njoj već godinama znamo: riječ je o glumici
iznimne i rijetke scenske inteligencije, s potpunom predanošću i istinitošću igre. Glumi s nevjerojatnom preciznošću, kao da likove - živi.
Zato njezina
Ruža i Lisica ni ovaj puta nisu samo likovi, nego organski oblikovane scenske pojave. U jednom trenutku Ruža pere zube na sceni. Prizor koji nije nimalo banalan, nego naglašava
svakodnevicu i krhkost lika i približava ga publici. U obje ove izvedbe istinska je kazališna
diva, nenametljiva, a snažna, suverena i potpuno posvećena. Prirodnost i nevjerojatno uspješna emotivna protočnost neodvojiv su dio njezine glumačke pojave. Nije slučajno desetljećima jedno od zaštitnih lica kazališta, ali i prepoznatljiva filmska i televizijska umjetnica.
Kao i
Andrija Krištof, koji se pojavljuje se u ulogama
Pijanca, Geografa i Pilota, a koje su vrlo korektne i funkcionalne u okviru cjeline,
Matea se Marušić sigurnim i korektnim izvedbama skladno uklopila u ansambl čija nije članica. Jasno razlikovanje likova i promišljeno oblikovanje njihovih karaktera Matea Marušić donosi svojim dvjema ulogama - mlade
Ruže i ozbiljne poslovne žene. Likovima dodaje suptilne, ali primjetne nijanse koje ih čine zanimljivijima i scenski čitkima.
Svako vodstvo, bila to i režija, nikada ne smije biti solo izvedba, nego
umijeće stvaranja skladne cjeline/tima u kojoj svaki element/član ima svoje mjesto i svrhu/smisao.
Dražen Ferenčina predstavu je oblikovao upravo takvim pristupom i s precizno usklađenim ansamblom, u kojem ne manjka zajedništvo i povjerenje. Suptilnom i nenametljivom režijom ostavio je glumcima prostor za razvijanje likova, ali nikako na uštrb jasnoće i ritma cjeline. U konačnici, promišljenim i sigurnim redateljskim rukopisom predstavu uspijeva držati čvrsto na okupu, ne oduzimajući joj lakoću i protočnost.
Dramatizacija i prilagodba
Dubravka Mihanovića oblikovala je zaokružen okvir u kojem se
Mali princ, sada sijede kose, ali neizgubljene znatiželje, vraća na svoj asteroid i svojoj novoj ruži pripovijeda o prošlim susretima, sve proživljeno iznova oživljava kroz sjećanje.
U središtu ostaje ideja da je vrijeme koje posvećujemo drugima
smisao odnosa i svijeta oko nas.
Kostimografija
Marite Ćopo maštovito nadograđuje tako zamišljen scenski svijet, spajajući prepoznatljive motive s neočekivanim, pa i duhovitim. Mali princ vjeran je
ikoničkoj slici iz knjižnih i animiranih predložaka, no ostali su likovi prošli suvremeniju i autorski razigraniju interpretaciju. Posebno se ističu kostimi odrasle Ruže i Lisice, u kojima se jasno čitaju karakteri likova, dodatno naglašeni upečatljivim izvedbama
Arete Ćurković. Vizualno precizan i efektan je i Nažigač na crvenim ljestvama, u bijelom kombinezonu, bijelim tenisicama i sunčanim naočalama. Tašti je čovjek oblikovan u suvremenom kodu, s prepoznatljivim obrascima kulture samoprezentacije. Zanimljivo je snažno i sugestivno rješenje Zmije, koje, uz kostim i rekvizite (poput lizalice), nadograđuje i tjelesna ekspresija, u čemu je Marijanović maestralan. Duhovitu i jasnu društvenu referencu ima i ozbiljna poslovna žena, s kolicima iz supermarketa punima “
zvijezda”, u ružičastom odijelu i naglašenim detaljima (naočale). Živom, duhovitom i autentičnom kostimografiju čini i pojava mlade Ruže, kod koje pozornost posvećenu detaljima zrcali scena u kojoj joj pukne nokat.
Tu slojevitu vizualnost prirodno slijedi i glazbeni sloj
Mate Matišića, koji diskretno prati izvedbu, a oslanja se na raznolike, povremeno i elektronički
obojene zvukove koji suptilno nadopunjuju atmosferu.
Nenametljivo se u cjelinu uklapa i koreografija
Maje Huber, prateći ritam predstave i podržavajući
izražajnost pokreta. Sve je bilo na mjestu, bez suvišnih detalja.
Predstava
nije bila samo ispričana, nego je
lebdjela pred publikom.
Svedeno na zajednički nazivnik, tu se večer osjećala neka
neuobičajena, gotovo
opipljiva energija pripadanja i bliskosti. Kazalište, baš kao i život, najviše vrijedi ako je istinito, nježno i duboko ljudsko.
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Robert Petrić