Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

I danas, majko, budiš svoga sina... (Bumerang-generacija)

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 45195
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 16.03.2015. 21:15 
Naslov:  I danas, majko, budiš svoga sina... (Bumerang-generacija)
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Gruba stvarnost zna se gorko našaliti s onom lepršavom mišlju da u svakom odraslom čovjeku čuči dijete. Naročito kada ga majka budi i poziva na ručak, a njemu trideseta odavno na leđima.

Čitam, naime, vijest objavljenu i na ovom portalu o tome kako svakog četvrtog studenta isključivo financiraju roditelji. Oni ostali, osim iz roditeljskog budžeta, financiraju se i od obavljanja povremenih poslova. Priznajem da me zapravo iznenadio podatak o svakom četvrtom studentu koji živi na dobroti svojih „staraca“ (grublje se to kaže: na grbači) jer sam bio uvjeren da je broj takvih znatno veći. Nije me, međutim, iznenadio podatak da 34 posto studenata živi s roditeljima, jer valja uzeti u obzir da ih većina dolazi izvan sveučilišnih i veleučilišnih središta. No, pustimo sad spomenuto istraživanje kojeg su, na uzorku od 1.330 studenata iz čitave Hrvatske provele Hrvatska poštanska banka i portal Studentski.hr. Navedeni podaci neka budu tek prigodni uvod u ovu priču.

A ona je o tome što se događa kada naši studenti završe fakultete pa se mnogi od njih sudare sa zidom nezaposlenosti i zapnu na barijeri besperspektivnosti. Nije toliko strašno što svaki četvrti student, dakle mlada osoba do prosječnih 25 godina starosti, živi na teret roditelja već što čitava vojska odraslih ljudi u najboljim godinama također živi ili životari na roditeljskim grbačama. To su većinom oni 30+, mnogi s diplomama, a nezaposleni. Ima ih koji su i zaposleni, neki čak sa svojim obiteljima, ali i dalje žive pod istim krovom s roditeljima i od njihove (pri)pomoći. Umjesto da je obrnuto, kako bi u boljim okolnostima trebalo biti. Ili da svako živi od svoga rada - roditelji od minulog, djeca od tekućeg – što bi bilo normalno. Ovako postaje sve normalnije da tri generacije, silom prilika, žive pod istim krovom , pa još jedva krpajući krajeve.

Surova narav današnje tržišne ekonomije i radnih odnosa, a s njima i krize koja traje već godinama, neminovno mijenja navike sviju nas. Brakovi se kasnije sklapaju i lakše raspadaju nego prije, žene kasnije rađaju, sve više parova uopće ne žele imati djecu, mnogi biraju samački život, a sve je više i odraslih koji žive s roditeljima. Posljednji popis stanovništva iz 2011. godine pokazao je da se broj odraslih Hrvata, starijih od 25 godina, od onog pretposljednjeg iz 2001. godine, povećao za čak 70 tisuća! Preciznije, takvih je sada oko 354.000 što je, slučajno ili ne, približno jednako broju nezaposlenih.

Prema podacima s istog popisa, čak 40 posto Hrvata u dobi od 25 do 34 godine živi s roditeljima. U toj dobnoj skupini nezaposlenost je iznimno visoka, među najvišima u Europi, pa je lako izvesti zaključak kako se mladi nakon završenog fakulteta silom prilika vraćaju kući. Nema im druge, rekli bi, jer sve je to danak kojeg uzima kriza. No, je li to baš sudbinski neizbježno i treba li zdravo za gotovo uzeti taj najčešće ponuđeni argument?

Ovdašnja tradicija i društveni ambijent pogoduju rečenom fenomenu. Jer, nismo ni Skandinavija, a ni protestantska zemlja u kakvoj se, u duhu radne etike koju je briljantno opisao Max Weber, mladi osamostaljuju i emancipiraju od roditeljskog doma čim postanu punoljetni.

Nekako u vrijeme kada je Državni zavod za statistiku objavio gorespomenute podatke o 40 posto Hrvata u dobi od 25 do 34 godine koji žive s roditeljima (i statistički se vode kao „djeca“!) mediji su pročačkali istovrsne podatke na razini Europe. Pa su iščačkali da je po tom pitanju razlika između dominantno protestantskog Sjevera i pretežito katoličkog Juga kontinenta najblaže rečeno – velika. I zaključili da nije stvar samo u krizi koja tjera mlade da se nakon buntovnog tinejdžerstva i često razuzdanog studentskog doba pokunjeno vraćaju pod roditeljski krov, već da ima nešto i u odgoju te ukorijenjenoj radnoj etici. Prostije rečeno: u mentalitetu.

Dok je takve „bumerang djece“ u Njemačkoj 14,7 posto, u Nizozemskoj 9,7, u Švedskoj i Finskoj 4,1, a u Danskoj samo 1,9 posto, dotle je na istoku i na jugu Europe sasvim drugačije. U Španjolskoj ih je 37,8 posto, u Poljskoj, Sloveniji i Italiji oko 44 posto, u Portugalu 46,3 posto, u Grčkoj malo više od 50 posto, a u Bugarskoj čak 55,7 posto!

Poput većine fenomena u ovom „crno-bijelom svijetu“ i ovaj nije ni crn ni bijel nego siv. Nije, naravno, sve do ekonomskih uvjeta kao ni do mentaliteta, već je umiješano i jednog i drugog, a ponešto i ostalog. Nije ni statistika, kao što znamo, ništa drugo doli točan zbroj netočnih podataka. Zato se ova pojava ne može naprečac pripisivati nepoduzetnom i gotovanskom mentalitetu, ali ni ignorirati prisutnost istog. Nije baš da većina mladih sjedi kod kuće prekriženih ruku s diplomom pod jednom i potvrdom „sa zavoda“ ispod druge. Eto nam friškog lokalnog primjera stotina, pa i tisuća mladih koji iz Osijeka i Slavonije odlaze put Irske, Velike Britanije ili Njemačke. Mnogi od njih odgovaraju profilima „bumerang-djece“ ili „kiddultsima“ (kids+adults) kako ih Amerikanci nazivaju, ali se ne mire sa svojom bezbudućnošću. Kopaju, traže, bore se... A kada odu van ostaju prijavljeni na roditeljskim adresama i kao takvi prepoznati u statistikama.

No, istina je i da nismo poput Danaca koji se groze nad pretpostavkom da bi im djeca mogla ostati u kući, ne nužno i na grbači, nakon završetka srednje škole, kamoli fakulteta. Mnogima koji su ondje bili i posvjedočili mentalitetu tamošnjih ljudi, isti će se doimati hladnima i neosjetljivima. Ali, Dancima to sasvim dobro pristaje i još im svima skupa prilično dobro ide.

U nas su problemi bitno drugačije naravi. Hrli se studirati za suficitarna zvanja, olako se pristaje na konformizam, teško se odvikava od navika lagodnosti, više se pouzdaje u dobre veze nego u dobro znanje. Osim toga, krediti su se dojučer uzimali kao naresci iz cateringa na tuđim domjencima, a i dalje je prešutna sramota biti podstanarom umjesto vlasnikom „svojih kvadrata“ čak i krizi unatoč. Nekako se da naslutiti kako će sljedeću generaciju „povratnika“ u roditeljske domove činiti baš ti koji su završivši fakultete i dobivši poslove, u najboljoj vjeri ovdašnje tradicije, već nakon treće plaće otišili u banku dići kredit za stan.

Mnogi će od njih, nažalost, iznova probuditi dijete u sebi kada ih, s trideset i kusur godina, mati ponovno bude budila pred ručak. A one sretnije, koji još imaju posao, drmusala izjutra i pozivala na doručak.





Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Ilustracija



Pročitajte i ostale tekstove Jaroslava Bradice u kolumni Lijeva obala

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: