Umjetna oplodnja i u osječkoj Kliničkoj bolnici 'na čekanju'

Postano: 28.08.2009. 10:34 Naslov:

bazooka_joe je napisao/la (Pogledaj post): › Kaze Milinovic da je to zato sto su svi na godisnjem Smile

Kakav idiot...
Ironican je naslov 'zamrznut';upravo zabrana zamrzavanja stanica jest sporna,srecom pa su adezejci to okrenuli na plebejsko prepucavanje o tome smije li par u vanbracnoj zajednici pristupiti postupku...

...zabrana zamrzavanja je samo na vrhu popisa spornih idiotarija....a glupost Milinovićeva izlazi na sve strane, pa tako i izjava o godišnjim odmorima....alo, ministre - kakvi godišnji odmori - pa nismo baš TOLIKO glupi....niti jedna klinika jednostavno ne želi riskirati i kasnije se suočiti s posljedicom zatvaranja klinike i slično....
...Ustavni će sud donijeti odluku ne prije proljeća....ima li ministar pojma uopće koliko će to samo novaca odnijeti u susjedne zemlje, pa ne košta to 100 kuna, hebemu....ajme, sve sam više bijesna, ne dao bog da sretnem Milinovića negdje u gradu, oči bih mu iskopala.....

Postano: 28.08.2009. 14:53 Naslov:

...i eto, kako da se čovjek ne sekira, kad se konj ne da i ne da.....oooo, da mu majku poljubim što ga takvog rodila...aloooooo, političari - malo se prepucavamo čiji je ego veći preko leđa naroda???????....wtf, pa ja ću poludit, demit.....

Postano: 28.08.2009. 15:02 Naslov:

jedva čekam prosvjedeeeee

Je li neplodnost bolest?
Svjetska zdravstvena organizacija kaže – da. Izvantjelesna oplodnja zadnji je korak u liječenju neplodnosti i primijenjuje se kad ništa drugo ne djeluje, baš kao što se pristupa i dijalizi i transplantaciji, kao zadnjem koraku u liječenju bolesti bubrega, tek kad uklanjanje uzroka bolesti nije moguće.

Koji su najčešći uzroci neplodnosti?
Neplodnost pogađa i muškarce i žene u jednakoj mjeri. U određenom broju slučajeva, riječ je o neplodnosti oba partnera, a ponekad se suvremenim dijagnostičkim metodama ne može pronaći njezin uzrok. Kod muškaraca, najčešći uzroci neplodnosti su smanjen broj ili nepostojanje spermija u ejakulatu, njihova nedovoljna pokretljivost ili neprohodnost sjemenovoda. Najčešći uzroci neplodnosti kod žena problemi su s lučenjem hormona, izostanak ovulacije, nepripremljenost maternice za prihvaćanje zametka ili neprohodnost jajovoda.

Koliki je postotak neplodnih parova?
Neplodno je 15-20% populacije. Ako poznajete šest parova između 20 i 40 godina, vjerojatno je da jedan od njih ima problem, ali o tome ne priča, jer je prebolno i preintimno da bi se moglo podijeliti s poznanicima, susjedima ili čak i s vlastitom obitelji.

Zašto neplodni parovi baš MORAJU imati dijete?
Želja za djetetom duboko je usađena u ljudsku vrstu – inače bismo izumrli. Biti u nemogućnosti s osobom koju volimo imati dijete, koje će nam biti sreća i ponos, ne moći ono što drugima uspijeva bez razmišljanja i truda, iako to silno želimo, to je ogromna duševna bol koju ne mogu zamisliti oni koji je nisu i sami iskusili. Nikakvo blago ne može nadomjestiti radost koju čovjek osjeća kad mu se njegovo malo dijete nasmiješi. Upravo zbog toga, mnogi su spremni prodati kuću i automobil, podići kredite, riskirati zaposlenje brojnim izostancima – sve to samo kako bi i oni mogli postati roditelji, uz pomoć medicine, ako treba.

Zašto neplodni parovi jednostavno ne posvoje dijete?
Osim što postupak posvajanja traje nekoliko godina, u Hrvatskoj nema dovoljno djece za posvajanje – na svako dijete dolazi 9 posvojitelja. Godišnje se posvoji samo 120-oro djece, a novim zakonom pritisak će još više porasti.

Zašto parovi toliko dugo čekaju kako bi imali dijete?
Neplodni parovi ne odgađaju roditeljstvo. Dugo pokušavaju zanijeti prirodnim putem, zatim pristupaju nizu različitih postupaka liječenja, od kojih je posljednji izvantjelesna oplodnja, tj. IVF. Prije prvog IVF-a često prođe pet i više godina, a s obzirom na njegovu relativno nisku stopu uspješnosti, često je potrebno više od tri postupka, od kojih se na svaki čeka više od godinu dana.

Što je to umjetno u “umjetnoj oplodnji”?
Zapravo – ništa! Postupak izvantjelesne oplodnje (IVF) odvija se na isti način kao i prirodna oplodnja u jajovodu. U najpovoljnijem trenutku, liječnici uzimaju jajnu stanicu žene i spermije njezinog partnera te ih fizički približe kako bi im omogućili prirodno spajanje. Spoje li se, ženi se vraća zametak nakon tri do pet dana. Dakle, rijec je o medicinski potpomognutoj oplodnji, a ne umjetnoj.

Koliki je postotak uspješnosti izvantjelesne oplodnje (IVF-a)?
Prije donošenja novoga Zakona, stopa uspješnosti u Hrvatskoj bila je 25-30%, a cijena jednog postupka kretala se oko 15,000 kuna. Da bi se došlo do toliko željene trudnoće, u prosjeku su bila potrebna tri postupka. Objašnjenje ovako niskoga postotka nesavršena je priroda – samo do 40% embrija je zdravo i sposobno postati bebom, ako se uopće prime za zid maternice. Spontani pobačaji, neovisno o načinu na koji je do začeća došlo, mogu se dogoditi u bilo kojem trenutku trudnoće, a najbrojniji su u njezinim samim počecima.

Kako će se novi zakon odraziti na bračne parove koji se žele podvrgnuti izvantjelesnoj oplodnji?
Budućnost možemo predvidjeti na primjeru Italije, koja je zakon s mogućnošću oplođivanja samo tri jajne stanice i zabranom zamrzavanje embrija imala na snazi punih pet godina, prije no što ga je njihov Ustavni sud promijenio. Očekuje se:
- Smanjenje stope uspjeha za jednu trećinu. Većini parova će za ostvarivanje trudnoće biti potrebno pet, umjesto tri postupka, a na dijete će čekati barem dvije godine duže, uz dodatni trošak od oko 30,000 kuna. Dosadašnja prosječna uspješnost postupka u Hrvatskoj bila je 25-30%, dok bi ubuduće pala na samo 13-20% po postupku.
- Učetverostručenje broja parova koji odlazi na liječenje u inozemstvo. Nijemci i Talijani su najveći “IVF turisti” upravo zbog iznimno loših reproduktivnih zakona. Parovi iz Hrvatske najčešće radi postupaka medicinske oplodnje putuju u Sloveniju, Češku i Belgiju. U Sloveniji, primjerice, jedan postupak stoji od 3000 do 4000 eura.
- Porast broja višeplodnih trudnoća kod mladih zdravih žena. U Italiji je zbog krutih zakonskih odredbi broj višeplodnih trudnoća (trojki), koje donose iznimno velik i po život opasan rizik za majku i djecu, porastao na 6%. Vrlo je vjerojatno da će broj višeplodnih trudnoća porasti i u Hrvatskoj, s obzirom na to da novi zakon predviđa oplodnju samo tri stanice u jednom postupku. Zbog toga će u uspješnom postupku parovi biti izloženi riziku višeplodne trudnoće, osim ako ne žele odbaciti zametke čije zamrzavanje ovaj zakon brani.

Koja je razlika između zamrzavanja jajnih stanica i zamrzavanja embrija?
Zamrzavanje jajnih stanica zahtjevnije je i skuplje, a neusporedivo manje uspješno od zamrzavanja embrija. Jajne stanice kao najveće stanice u tijelu, sadrže mnogo tekućine i zbog toga prilikom njihovog zamrzavanja i odmrzavanja dolazi do štetnih promjena u samoj strukturi stanice čime je mogućnost njihove naknadne oplodnje bitno smanjena.
Danas je u svijetu metodologija zamrzavanja jajnih stanica dostupna samo sporadično i na eksperimentalnoj osnovi, dok je zamrzavanje embrija standardna metoda IVF postupaka.

Tko i što je jedan embrio ili zametak? Nijedno, to je pred-embrij!

Iako je embrio potencijal života, beskrajno dragocjen nama pacijentima o kojemu ovise sve naše nade, moramo shvatiti da na tom vrlo ranom stupnju razvoja do tjedan dana, prirodni postotak smrtnosti zametka je oko 80%. To jest život, ali vrlo nesiguran život. Taj postotak nije posljedica nekog ljudskog postupka ili manipulacije, već je to sasvim prirodna činjenica, budući da je ljudska reprodukcija vrlo nesavršena - više od 50% oplođenih jajnih stanica je kromosomski neispravno i osuđeno na spontani pobačaj, dok se i zdravi zameci samo u nekih 70% slučajeva uspiju ugnijezditi u zid maternice.

Ovo je jedan embrio star 3 dana kakav se vraća ženama u postupcima MPO ili zamrzava za dalje korištenje. Ima 8 stanica (iako ih je samo 6 u fokusu mikroskopa ovdje). Veličine je zrnca pijeska. Nema organe, niti njihove preteče, dapače sve stanice su totipotentne, tj. da se jedna stanica odvoji od zametka, bila bi u stanju (ako je kromosomski zdrava i vrati se ženi i preskoči sve druge prepreke u razvoju), pretvoriti se u odraslog čovjeka.

Embriji nisu minijaturni ljudi. Na ovom ranom stupnju oni su zaista tek nakupina stanica (iako beskrajno dragocjena), koja tek treba poprimiti karakteristike jedinstvenosti i osobnosti. Njihova sudbina u ljudskom tijelu je daleko od sigurne - zapravo je mnogo vjerojatnije da neće postati beba nego da to hoće. Ta nesavršenost ljudske reprodukcije je osnovni razlog zašto je postotak uspjeha jednog postupka MPO vrlo malen - oko 30%, a čak i to se postiže samo zato što se vraćaju uglavnom 2 "dobra" embrija.

"Dobar", tj kvalitetan embrio nema veze s kvalitetom eventualne bebe koju će proizvesti, već koliko embrio prati jedan savršeno školski put razvoja. Kvaliteta embrija uglavnom se prepoznaje po broju stanica koji ima 3. dan. Ukoliko ima manje od 4 stanice, smatra se mrtvim. 8 stanica na 3. dan je savršen (ali i takvi često nisu kromosomski ispravni). Ako ima između 4 i 7 stanica, ili više od 8, znači da treba sumnjati da nešto s embrijem nije u redu. Na tom vrlo ranom stupnju svaka greška u razvoju može biti kobna.

Nakon 3. dana aktivira se genetski kod embrija (do tada su se koristile samo majčine molekule). To je prvi životni test ispravnosti kromosoma embrija. Većina taj test neće proći i doći do slijedećeg stadija razvoja, 5. dan po oplodnji, stadija blastociste. Tada embrio ima stotinjak stanica. Još uvijek nema specijalizacije stanica (to će se desiti tek oko 2-3 tjedna po oplodnji), niti stvaranja preteče organa tj. organogeneze (to će se desiti tek 6-8 tjedana po oplodnji). Studije su pokazale da kromosomski ispravni embriji u pravilu dolaze do stupnja blastociste u laboratoriji, i da oni koji su u laboratoriju umrli su bili ionako kromosomski neispravni. 5. dan po oplodnji, omjer zdravih i nezdravih blastocista će biti u prosjeku 2:1. Prirodna selekcija učinila je svoje.

Pošto je nemoguće pod mikroskopom vidjeti koji embriji su kromosomski ispravni a koji nisu, jedina jednostavna metoda za isključivanje bar dijela neispravnih embrija je pustiti ih da rastu do 5. dana u laboratoriju da bi prirodna selekcija učinila svoje. Od onih koji ostanu, odaberu se jedan do dva za vraćanje ženi. Često više od toga žena niti nema, iako je mogla početi s desetak jajnih stanica. Na svakom stupnju postoji selekcija (tj. rani, nama obično nevidljivi, spontani pobačaj, tj. spontana smrt embrija ničim izazvana od strane čovjeka)

1. jajne stanice ne moraju biti zrele;
2. zrele jajne stanice ne moraju se oploditi; (80% ih se oplodi u prosjeku, 20% otpadne)
3. oplođene jajne stanice ne moraju doživjeti 3. dan; (90% u prosjeku, 10% otpadne)
4. trodnevni embriji ne moraju preživjeti prvi životni test aktivacije genetskog koda i doživjeti stadij blastociste 5. dan (najveća selekcija)
5. blastocista se ne mora ugnijezditi u zid maternice (kod zdravih blastocista, 60-70% u prosjeku se ugnijezdi, 30-40% otpadne)
6. čak i pozitivni test na trudnoću završava (vidljivim) spontanim pobačajem u nekih 20% slučajeva

Zbog ovih znanstvenih činjenica nije ispravno niti pravedno izjednačavati embrio s živom rođenom bebom. Nitko ne bi bio sretniji od nas pacijenata da nije tako! Da je zaista svaki embrio sposoban postati beba, ne bismo se godinama mučili postići trudnoću u skupim i invazivnim postupcima, već bi svi uspijevali od prve. Činjenica je da je u ovom liječenju potrebno imati zaista mnogo sreće jer mnogo ovisi o slučaju.

I zato ne trebamo da nam jedan zakon znatno oteža ono što je već dovoljno teško!

PS. Embrio je u medicinskoj literaturi uvriježen izraz za plod od 10-og dana začeća do 12.-og tjedna trudnoće. Prije toga je pred-embrij, a nakon toga je fetus. Međutim, u MPO literaturi najuvriježeniji izraz je embrio. Sigurno mnogo nesporazuma dolazi i iz ovog krivog korištenja terminologije. Mi bismo trebali upotrebljavati i inzistirati na najpreciznijoj definiciji, a to je predembrij, iako je rijec nezgrapna.

Neplodnost u brojkama (ovo treba zaista detaljno doraditi i obrazloziti)

* 10 - prosječni broj jajnih stanica po postupku
* 3 - broj jajnih stanica koje je sad dozvoljeno oploditi (ostale će se vjerojatno bacit jer je zamrzavanje jajašaca puno skuplje i neuspješnije)
* 3 - prosječni broj postupaka do bebe prije ovog zakona
* 5 - prosječni broj postupaka do bebe nakon ovog zakona
* 4,000 - 6,000 - kuna potrebnih samo za lijekove u stimuliranom postupku
* 15,000 - kuna potrebnih za postupak s lijekovima (barem)
* 30% - uspješnost prije zakona u Hrvatskoj
* 20% - očekivana uspješnost nakon zakona u Hrvatskoj
* 1 - broj država u svijetu koje su ikad imale ovakav zakon - Italija od 2004 do ožujka 2009.
* 0 - broj država u svijetu koje sad imaju ovakav zakon (ne brojeći Hrvatsku)
* 0 - broj država u svijetu koje ograničavaju broj oplođenih jajašaca (ne brojeći Hrvatsku)
* 0 - broj država u svijetu koje zabranjuju zamrzavanje zametaka (ne brojeći Hrvatsku)
* 80% - prirodna smrtnost jednog zametka u prvih 7 dana po oplodnji (ili nije kromosomski ispravan ili se ne uspije ugnijezditi u maternicu)
* 5.5% - broj trojki kod žena mlađih od 30 godina u Italiji 2007.
* 22% - postotak uspjeha IVFa u Italiji 2007. s hrvatskim tipom zakona
* 34% - postotak uspjeha IVFa u Švedskoj 2007, bez trojki, s malim brojem blizanaca, i uglavnom s jednim VRLO PAŽLJIVO ODABRANIM zametkom za vratiti ženi
* 4% - uspješnost trudnoće iz zamrznute jajne stanice vitrifikacijom
* 20% - uspješnost trudnoće iz zamrznutog zametka
* 95% - uspješnost odmrzavanja zamrznutog zametka u Njemačkoj 2007.

Izvori

1. Njemački IVF registar http://www.deutsches-ivf-register.de/
2. Izvještaj talijanskog ministarstva zdravstva parlamentu http://www.ministerosalute.it/imgs/C_17_pubblicazioni_944_allegato.pdf
3. Izvještaj EHSREa (Evropskog društva za humanu reprodukciju i embriologiju) za 2001, 2002, 2003, 2004, 2005

Rječnik neplodnosti

IVF – „in vitro fertilizacija“ – postupak u kojem se uzmu jajne stanice iz tijela žene da bi se fizički mogli približiti spermijima muškarca. Stvoreni zameci rastu 3 ili 5 dana u kapi tekućine tj. sličnim uvjetima kao i u jajovodu i vraćaju se ženi u maternicu.

ICSI – postupak IVFa kojim se spermij ubaci direktno u jajnu stanicu u nadi da će se tako oplodnja sigurnije desiti

FET, FER – postupak u kojem se odmrznu prije smrznuti zameci i vrate ženi – najmanje zahtjevan od svih postupaka jer ne zahtijeva ni stimulaciju ni punkciju.

FSH, LH, estrogen, progesteron – ženski spolni hormoni pod čijom se kontrolom odvija rast jajnih stanica i menstrualni ciklus.

Folikul – vrećica tekućine (tj. cista) u jajniku u kojem sazrijeva jajna stanica. Folikul naraste od promjera 2-5mm na početku ciklusa do oko 25mm prije ovulacije. Kod ovulacije folikul pukne i izbaci jajnu stanicu u jajovod, a onda postane žuto tijelo i služi kao podrška eventualnom zametku.

Jajna stanica – najveća i najkompliciranija stanica u ljudskom tijelu, veličine zrnca pijeska. Zbog kompliciranog procesa nastanka, mnogo jajnih stanica nema pravilan broj kromosoma. Postotak zdravih u prosjeku se kreće između 10% i 40% (starije žene imaju manji broj ispravnih jajnih stanica jer su one duže u tijelu), ali može varirati od žene do žene.

Stimulacija – strogo određen režim davanja hormonalnih injekcija kojim se postiže istovremen rast nekoliko folikula i pripadajućih jajnih stanica u njima, oponašajući hormone u prirodnom ciklusu. U prirodnom ciklusu se razvije uglavnom samo jedan folikul, dok u stimuliranom jajnici izgledaju kao grozdovi. Broj dobivenih folikula varira od 0 do 30 i vrlo je individualan i vrlo teško ga je usmjeriti željenom cilju. Ipak jedan normalan prosjek je oko 8-10. Žene koje ne spadaju u prosjek su teži slučajevi – ako jajnih stanica nema dovoljno, šanse za trudnoću su manje, a ako ih ima previše, moguće je da nisu kvalitetne.

Punkcija – postupak uzimanja jajnih stanica iz tijela, najbolniji i najzahtjevniji dio postupka koji treba vrlo pažljivo tempirati da bi se izbjegle nezrele jajne stanice ili prijevremeno pucanje folikula. Dugačkom iglom kroz zid rodnice, jajnika i folikula aspirira se tekućina iz folikula zajedno s jajnom stanicom.

Transfer – postupak kojim se vraća zametak u maternicu žene, dugačkom cjevčicom, uz ultrazvuk, u istoj kapi tekućine u kojoj je rastao 3 ili 5 dana po oplodnji. Često se miješa s implantacijom, tj. usađivanjem.

Implantacija – ugnježđivanje zametka u zid maternice. Samo oko 70% kromosomski ispravnih zametaka se uspije ugnijezditi – problemi mogu biti u fizičkim preprekama, stresu, imunoj reakciji žene ili ostalom.

Zigota, embrio, morula, blastocista – nazivi zametka 1. dan, 2-3. dan, 4. dan i 5.dan po oplodnji. Između 3. i 5. dana događa se najveća prirodna selekcija zametaka jer se aktivira genetski kod zametka pa dio nezdravih odumre, dok oni zdravi prežive. Omjer zdravih i nezdravih zigota je 1:2, a zdravih i nezdravih blastocisti 2:1 (u prosjeku).

Zamrzavanje predembrija i jajnih stanica – postupci kojim se oni mogu spremiti za kasnije korištenje, pogotovo ako ih je previše za iskoristiti odjedanput. Zapravo su dva vrlo različita pojma. Zamrzavanje zametaka je usavršena i rasprostranjena metoda, dok je zamrzavanje jajnih stanica još uvijek pokusno, nestandardizirano, neuspješno i nerasprostranjeno i praktički neprimjenjivo u Hrvatskoj zbog skupoće i tehnoloških zahtjeva.

PCOS, endometrioza, ovarijska insuficijencija – česti uzroci ženske neplodnosti redom: policistični jajnici, poremećaj sluzi maternice, nedovoljno jajnih stanica.

Oligo, asteno, terato, azoo spermija – česti uzroci muške neplodnosti redom: mali broj, slabo pokretnih, lošeg oblika, ili potpuno odsustvo spermija u ejakulatu.

Fetalna ili selektivna redukcija – u višeplodnim trudnoćama, namjerni pobačaj jednog ploda da se zaštiti život majke i ostale djece. Nikad se ne provodi na blizancima, zabranjeno je u Italiji, ne provodi se u Hrvatskoj. Dovodi majku u očajan položaj i najveći je razlog, uz zdravstvene rizike, zašto se u Evropi ohrabruje transfer samo jednog predembrija, i zašto je ovakva formulacija zakona vrlo loša.

Citat: › Priča o ljudima koje pitaju: "A kada ćete vi?"

Kada se moja kolegica i vršnjakinja vratila na posao nakon porodiljskog, rekla mi je: "Znaš, porod uopće nije bio tako strašan kao što sam se bojala. A divno je biti mama."

Htjela me je potaknuti da se ne bojim poroda, opisati da je divno roditi bebu. Nije znala da moj muž i ja sanjamo o bebi već godinama. Nije znala ni da smo ona i ja u isto vrijeme obilazile ginekološke ordinacije. Ona je odlazila provjeriti je li s njenom trudnoćom sve u redu i gledala je svoju bebicu na ultrazvuku. A meni su gurali cjevčice u jajovode, vadili komadiće utrobe i slali je na testove, boli mi jajnike s iglama, slali me na opet na pretrage, govorili meni i mužu da se moramo opustiti, čekati, doći opet, pokušati još jednom...

Ali, moja kolegica je postala mama, a ja sam stajala pred njom s praznom utrobom i praznim rukama. Nasmiješila sam se na njezine riječi ohrabrenja, a čim sam mogla, otišla sam negdje gdje sam mogla biti sama i plakala.

Nisam joj rekla da ne mogu imati djece. Nisam pričala o tome, ni njoj niti drugim kolegicama i kolegama na poslu, ni susjedima ni prijateljima, osim onih najbližih.

Zašto nisam pričala? Nisam htjela da me gledaju s pitanjima i suosjećanjem, niti da me gledaju s predrasudama i pitaju se što sam skrivila da sam kažnjena s neplodnošću. Ili da me stalno zapitkuju ima li što novoga i gledaju u trbuh. Nisam pričala zato što sam smatrala da je to intimna stvar mog muža i mene i najviše zato jer mi je bilo preteško pričati o tome.

Sada sam i ja mama. Moja djevojčica začeta je nakon više upornih pokušaja medicinski potpomognute oplodnje. Rođena je iste godine kada je sin moje kolegice pošao u školu. Nakon svih strepnji, čekanja, igala, injekcija, lijekova i ginekoloških stolova koje sam prošla, mogu puno lakše pričati o liječenju neplodnosti.

Sada kada mogu prva započeti temu razgovora, otkrivam da i drugi ljudi oko mene imaju isti problem. I da isto tako ne vole pričati o njemu.

Poznajem jedan par koji voli putovati. Kada ih pitate što ima novoga, pričat će o ljetovanju i izletima. Reći će da ove godine putuju u Rim, ili Pariz i da maštaju o egzotičnim krajevima. Kada ih ljudi pitaju: "Razmišljate li o djeci?", oni kažu da ima vremena i mijenjaju temu. Ne govore o tome da putovanjima popunjavaju prazninu u životu bez djece.

Poznajem jedan par koji gradi kuću i umjesto o djeci priča o ciglama i pločicama. Poznanici pretpostavljaju da zbog gradnje odgađaju obitelj. Ali oni već tri godine pokušavaju imati bebu. Pričali su mi o pretragama na kojima su bili, o strahovima i čežnjama. O tome kako im je najveća želja biti roditelji, iako ignoriraju pitanja: "Kad ćete ići na bebu?".

Poznajem ljude koji imaju kredit i podstanari su. Ali jako, jako žele dijete i osim za kredit, izdvajaju puno novaca za liječenje. Samo o tome ne pričaju i na pitanje "A što vi čekate?" kažu: "Financijski problemi."

Poznajem i par koji ima dijete od deset godina i koje su ljudi već odavno prestali pitati: "A kada ćete početi raditi na drugom djetetu?" Tek nedavno su mi rekli da "rade" već godinama.

Često ljudi misle da se problemi sa začećem događaju samo rijetkima i onima koji su daleko od njih.

Ali možda i vi poznajete ljude slične mojim prijateljima - neke koji putuju ili grade kuću, koji su podstanari ili imaju kredit za auto. Ljude koji pričaju o poslu, a djecu ni ne spominju, iako im je najveća želja biti roditelj. Možda ste nekoga od tih ljudi ponekad, sasvim dobronamjerno i prijateljski zapitali: "A kada ćete vi imati dijete?"

Neplodnost se događa ljudima koji su tu, oko nas, susjedima, prijateljima, kolegama na poslu. Običnim ljudima koji su oduvijek pazili na zdravlje, koji se bave sportom, koji vole svoje partnere i supružnike. Tu nema krivnje ni razloga, kao ni za neku drugu bolest. Samo, obično je lakše ljudima reći da boluješ od neke druge bolesti, nego da ne možeš imati djecu.

Svim tim običnim ljudima koji su pored vas je potrebna medicinski potpomognuta oplodnja da bi postali roditelji. I svima njima će Zakon koji ne nedavno donesen još više otežati put do željenog djeteta. Prisilit će ih da na liječenje odu u inozemstvo, ili da se u Hrvatskoj liječe puno dulje, skuplje i mukotrpnije nego je potrebno.

Ne radi se o "nekim ljudima" kojih je malo i koje ne poznajete. Mi smo tu, pored vas, iako možda ne pričamo puno o tome.

Ja sam mama jedne predivne djevojčice začete medicinski potpomognutom oplodnjom, nakon puno godina pokušavanja, i sada vam pričam o tome...

(Klara)

Citat: › Hvala vam što pomažete preživjeti..

Mnogo puta do sada sam bila bačena u bitke koje nisam tražila, u bitke koje nisu bile lake, ali ni u jednoj od njih nisam imala ovakve osjećaje jada, bijesa, tuge, ljutnje, bespomoćnosti, ni u jednoj od njih nisam imala toliki grč u želucu, toliku težinu u grudima, toliko stegnuto grlo, ni u jednoj nisam imala toliku želju da vrištim toliko glasno izbrišem svijet, ni u jednoj od njih nisam ovoliko proplakala. Plačem u jednom trenu zbog ljudi koji pokazuju toliko licemjerja pri čemu vam se smiju u lice toliko uvjereni u vlastitu nadmoć i veličinu, nesvjesni da im se nadmoć i veličina mogu rasplinuti poput mjehurića od sapunice, zbog ljudi kojima nije jasno zašto se ne pomirimo sa životom i srećom skrojenima od starih prnja, skrojenih njihovim vlastitim rukama koje do sada nisu držale škare, dok svoje kupuju u ekskluzivnom dućanu Rodeo drivea.

Ja sam jaka žena. Nema od plakanja ništa osim otečenih očiju, ne smijem pasti, lakše ću stići do cilja na nogama, moram obrisati suze i ići dalje.

Otvoram The forum, u svakom trenu pun podrške, čitam post "draga moja - nije potrebno biti u istoj koži da bi se dala podrška za ispravnu stvar... mi koje imamo djecu, itekako dobro znamo za što se vi borite" i suze ponovo kreću, ali ovaj put prema usnama razvučenima u osmjeh.

Trgne me zvuk sms-a, čitam: "Naravno da ćemo doći puhat balončiće s vama, vodimo i klince. Pusa". Suze se ponovo slijevaju preko osmjeha. Još jedna poruka! "Doći ću te podržat, al nisam ti ja za puhanje balona, obući ću majicu Viva la revolution". Znam da nisi samo uz mene, prijatelju..i opet plačem. Brišem suze. Zove me prijateljica i pita da li da uzme fotoaparat? Zbunila me, ne razumijem o čemu govori. Kaže: pa za Trg! Pitam ju je li to i ona dolazi? Kaže: naravno! Ne mogu više govoriti, grlo mi se steglo. Hvala ti, moja plavokosa prijateljice.

Palim TV, vidim Karmen daje tisućupetstoti intervju..Bože, odakle toj ženi toliko snage? Djeluje tako krhko i nježno, a pogledaj koliko je jaka. Ona ima dvije male djevojčice i otkada traje ovo sve, ne vjerujem da ima vremena grliti ih, možda ih mjesec dana ljubi već uspavane da bi i nama dala šansu da i mi dobijemo ta mala bića stvorena da ih se voli. Da li ja imam toliko veliku dušu koja bi na njenom mjestu bila spremna učiniti toliko mnogo za druge? Karmen je gotova s intervjuom, evo ministra, nježnost koju osjećam otjerao je udarac u trbuh i vilica mi se grči, slušam kako govori da će novi zakon biti bolji za nas jer propisuje 6 postupaka umjesto 3. Čvršće stisnem daljinski i vičem: To ne propisuje Zakon! To ide preko HZZO-a! Joooooooooooooooj!!! Ustajem i bijesno hodam po stanu. Moram nešto raditi, eksplodirat ću! Sarkazam mi je uvijek služio kao dobar štit od ovakvih stvari i pomišljam: bilo bi i meni bolje da napravim 100 sklekova i 200 čučnjeva, umjesto da sam više puta pročitala i naučila o zakonu od onoga koji ga je propisao. Nepozvana, pada mi na um španjolska čizma, a slijede ju i ostali rekviziti..Ne, ne, odlazite, trujete me! Sjedam u lotos i pokušavam otjerati misli.

Vraćam se forumu, čitam postove žene iz Udruge kojoj je dijete u bolnici, a toliko se trudi da nam pomogne. Čitam drugu, i ona ima djecu, nema nikakve veze s MPO, ali pokušava nas savjetovati i uputiti. Osjećam ogromnu zahvalnost prema svima njima i molim blagoslove za njih i njihove obitelji. Koliko truda ulažu. Što bih ja mogla učiniti? One to čine i za mene, što bih mogla? Pokušavam razmišljati, ali ponovo me paraliziraju emocije..
Dolazi poruka: "Čuo sam se sa H., dolazim i ja. Kaj pred Krležom u 11.45?". I još jedna: "Na poslu sam, stisli me rokovi, ali do 12 dolazimo i nas dvije". Suze. Dragi moji prijatelji, tko bi rekao, kad smo zajedno srijedom, 1. sat markirali povijest i visili u omiljenom kafiću, da ćemo i nakon 15. godina biti toliko povezani? Grlo mi se steže..

Gledam mjehuriće od sapunice glave podignute prema nebu i suncu..divni su. Osjećam se kao dijete. Osjećam se sretno. Suprug je uz mene i puše iz sve snage. Puše za naših 5 beba koje su nas napustile. Puše za naše dijete koje će tek biti rođeno. Volim ga. Volim ga svom snagom. Želim da ima dijete. On je moja stijena. On ne plače. On ne plače preda mnom. Prijatelji su oko mene. Pušu i oni. Jedan statira u majici. Mama i tata su iza mene, pušu i oni za svoju i za svu drugu unučad. Sjetim se S. I ona i njen muž su željeli doći. Nije mogla. Jučer je mobbing kulminirao i slomila se. Nažalost, ne čudi me. Previše nas radi pokušaja da dobijemo dijete trpi i na poslovnom planu. Udišem najdublje koliko mogu i pušem i za njihovo dijete i za njihove snove. Suze kreću. Spuštam glavu, neću plakati. Ja sam jaka žena. Netko me grli. Dižem glavu i ugledam djevojku kojoj sam bila krizmana kuma. Došla je i ona i njen dragi. Došli su puhati za svu djecu i za sve snove. Došli su puhati i za svoje dijete. On je prebolio karcinom. Ne mogu bez medicinske pomoći dobiti dijete. Mladi su i na početku. Još uvijek nemaju onu duboku tugu u očima. Bože, ne daj im da je dobiju...Suze kreću...

Ponovo sam na internetu. Čitam postove. I stare i nove. Lakše mi je preživjeti ovo uz njih. Čitam. SDP, HNS i Čehok napustili Sabornicu! Nemaju kvorum! Nemaju kvorum! Nemaju kvorum! Čitam kako se pojavio tračak nade i bol zbog prazne utrobe se čini manja. Čitam kako je jedan zastupnik iz opozicije napisao da se, kada je pročitao sa kakvim smo snažnim emocijama, strepnjom i suzama pratile izglasavanje zakona, osjećao kao najponosniji čovjek na svijetu jer su se pokušali oduprijeti toj navali primitivizma i nazadnjaštva. Ne vidim dalje..suze mi magle vid. Imate zašto i biti ponosni! Svi vi! I ja sam ponosna na sve vas! Ne želim vas navoditi poimence, puno vas je stalo uz nas i borite se svim snagama koje su vam na raspolaganju! Puhali ste balončiće za našu djecu i za naše snove. Oduvijek sam smatrala da se lijepe emocije najbolje izražavaju zagrljajem. U vlastitim mislima imam najveće ruke na svijetu i grlim vas sve svom snagom...Hvala vam.
Nedjelja je. Ručali smo i muž pere suđe u kuhinji. Umorna sam. Već dvije noći nisam spavala. Previše emocija i misli. Idem na balkon, prolazim pored televizora, dopire mi do ušiju pitanje novinara upućeno članu stranke koja je predložila zakon, koji je njegov osobni stav o zakonu koji će nama odrediti život. Kaže zastupnik da nema stava. Novinar skreće pažnju da bi bilo dobro da do izglasavanja zakona stvori stav. Vrištim. Prozor je otvoren i nije me briga..
Zar je to moguće..odrediti tolikim ljudima sudbinu tako lako, tako nonšalantno, tako bez razmišljanja, rasprsnuti snove o djeci, o obitelji. Žele izglasati zakon, lako će dići ruke, ne djeluju kao da znaju puno o tome, ali koliko god lagano da podignu ruke, uništiti će naše mjehuriće od sapunice...jecam,.glava mi puca..tijelo mi se trese..zar je zaista moguće...
Nedjelja navečer, ležim u krevetu i 3. noć za redom ne mogu zaspati..osjećam se toliko malo i nemoćno..suze kreću u tišini..puštam ih..
Ja sam jaka žena. Nema od plakanja ništa osim otečenih očiju, ne smijem pasti, lakše ću stići do cilja na nogama, moram obrisati suze i boriti se.
Ustajem iz kreveta, palim kompjuter i pišem:
"Mnogo puta do sada..."

(Aenea)

Citat: › Iz jednog drugog kuta

Upravo sam prenijela svoju usnulu kćerkicu u krevet, nježno je poljubila i zahvalila Bogu što je imam. Znam da je On bio uz mene kroz svih 5 godina provedenih na klinici u Zagrebu, kroz svih 6 hormonskih stimulacija i 12 embriotransfera, od kojih je posljednji blagoslovljen baš njom, našom princezom.

Nije mi više važno koliko smo žrtve pretrpjeli, koliko smo ljetovanja i skijanja uplatili nekim sumnjivim iznajmljivačima soba, koliko sam se puta presvlačila u automobilu ispred klinike ne bi li uštedjeli jedno noćenje, mogla bih beskrajno dugo nabrajati koliko je teško sve bilo, ali najteže su bile kapi mjesečnice, potvrde da ipak nema novog života u meni, najteži su mi bili mailovi koje bi poslala mužu na brod (nikakva prosječna hrvatska plaća ne može pokriti troškove postupaka MPO, a u naše vrijeme nije još bilo besplatnih postupaka, tek nam je posljednji bio, pa smo još jednom stisli srce i muž je otišao po naš "kruh sa sedam kora").

Sad mi je važno da me u Zagrebu čekaju zamrznuti embriji, koji su ostali iz posljednjeg, uspješnog postupka i koji bi trebali dati odgovor mojoj trogodišnjoj djevojčici hoće li i ona dobiti bracu ili seku! Nažalost, životne okolnosti su nam bile takve da nismo uspjeli ranije otići po njih i propustiti cirkus novog zakona.

Sad ja, kao majka koja je provela toliko godina kao MPO pacijent, trebam:

1. dokumentaciju da ne mogu začeti na neki drugi način (valjda sam iz obijesti i mazohizma izabrala mpo da bih rodila kćerkicu);

2. drugo mišljenje ginekologa (kao pretpostavlja se da smo mi iz bračne postelje odmah stigli na kliniku za MPO, bez hodočašćenja po ginekolozima i pretragama, jer neuki i obilježeni, nismo ni znali drugačije. Napose da se na državnu kliniku ne može ni doći bez uputnice primarnog ginekologa!);

3. potvrdu magistra psihologije ili psihijatra o tome da smo prošli savjetovanje o mogućim posljedicama medicinske oplodnje (jer to naravno prolaze svi pacijenti, npr.prije estetskih operacija, budući da svaki medicinski postupak ima posljedice; iako bi ovdje posljedice trebale biti zbog idiotizma zakona. Ovdje bi nas valjda upozorili stručnjaci educirani na najprestižnijim sveučilištima kako možda ako ne dobijemo bebu možemo poludjeti! Pa će nas pitati jesmo li svjesni da ćemo poludjeti i naposlijetku nas uvjeriti da smo ludi ulaziti u nešto od čega možemo poludjeti...);

4. potvrdu magistra prava o provedenom savjetovanju o pravnim učincima (evo još jednog bisera, još da su se ogradili samo na parove kojima je potrebna donacija, mogla bih prešutjeti, ali zaista ne znam koji su to mogući pravni učinci - možda da je beba začeta mojom jajnom stanicom i sjemenom moga muža vlasništvo klinike ili države koja je platila postupak!? Ili se otvara mogućnost da me moja kćerka tuži kad odraste budući da nije pristala kao embrij da bude transferirana.);

5.dokaz o poslovnoj sposobnosti (jer primarni ginekolog, a još manje specijalista za neplodnost ne bi u razgovoru s parom mogao otkriti da su pred njim maloumne osobe s težim stupnjem mentalne retardacije pa sad i to trebamo dokazati. Pa ako već niste poludjeli do sada...);

6. dokaz o braku ili izvanbračnoj zajednici (eto, ovdje smo barem u lakšoj skupini, moj muž i ja, a što reći svima onima koji moraju ljubav i želju za roditeljstvom dokazivati po općinskim sudovima.).

Ne znam može li itko normalan pročitati doneseni zakon i njegove provedbene akte i ne upitati se u ustavnost, da ne kažem stupidnost svega tu navedenog. Degradira nas se ne kao građane dugog reda, nego se iskonsku i najnormalniju želju za roditeljstvom izjednačava sa, najmanje, sotonizmom. Moramo prolaziti vještačenja ad hoc stručnjaka koji o MPO do ovog zakona vjerojatno nisu znali ništa više od onog "dijete iz epruvete".

A ja ću se gristi noćima misleći na embrije po koje opet ne mogu otići, misleći koliko sam Boga molila da ih se toliko oplodi da mogu bar još dva FET-a imati... Brojati koliko još dana suprug mora ostati na brodu sam među indijskom posadom ne bi li skupio najmanje184 dana bez kćeri i supruge, da mu država ne naplati okrutno visoki porez.

Ista ta država, tako lijepa, a tako nehumana, tako prodana...

(Nene2)

Citat: ›
Mama, tata i djevojčica...

Dragi moji... Ja sam vaša susjeda, znanica, poslovna suradnica, sugrađanka...dolazim u vašu trgovinu, moja se djevojčica igra s vašom djecom u parkiću...

Često me pitate, pitate moju djevojčicu "kada će ti mama roditi bracu ili seku", "ah, kakva divna obitelj, trebali biste još jedno dijete, pa što čekate, djevojčica vam je već velika", "bi li ti, zlato, voljela dobiti bracu ili seku?"
O da, imam spremne odgovore,ovisno,nekome ozbiljne - ne ide uvijek kako bismo željeli, nekada - radimo na tome, nekada samo - vidjet ćemo, ali uvijek neodređene...
Ma ne zamjeram ja to vama. Nije to zloća, ni blizu tome, znam...

Ali ne znate vi, dragi moji da mi je za doći do moje princeze trebalo 5 godina, ne znate koliko smo puta moj suprug i ja plakali, koliko smo puta šutjeli, koliko smo puta nazvali roditelje, brata, sestru, najbolju prijatelje...i rekli - opet ništa. Mogla bih još toga reći, no rekla sam da neću o tom vremenu.

Ono što ne znate o našem životu danas, dragi moji, jest da kad vi odete kućama, svojim obiteljima, kad se vi ujutro probudite, popijete kavu, odete na posao, rješavate svoje druge brige i probleme - znam da ih imate i suosjećam sa svakom vašom tugom - mi odlazimo u jedan naš sasvim poseban svijet...

Moja će djevojčica doći kući i navečer, kad legne u krevet, svaku će večer samoinicijativno zamoliti Boga da joj podari bracu ili seku. Ne, neće niti jednu večer to zaboraviti s dubokom, dječjom, nepoljuljanom vjerom da će joj molbe biti uslišane.
Ja ću se dići prije zore i otići pješice na autobus (jer moj suprug ostaje s djevojčicom i vozi je u vrtić) pa u Zagreb da bih bila već u 7 sati u bolnici i prvim se autobusom vratila nazad isti dan da još stignem uspavati svoju princezu.

Često ćemo i moj suprug i ja ustati prije zore i prenijeti našu uspavanu princezu u auto i svi se zajedno voziti do Zagreba. Moja će se princeza oblačiti u autu i jesti krafne iz obližnjeg dućana dok sam ja već gore i čekam svoj red između tolikih drugih predivnih i hrabrih ljudi.

Često ćemo nas dvoje povesti svoju djevojčicu na nekoliko dana u Zagreb, spavat ćemo kod prijatelja, rodbine... seliti se malo kod jednih, malo drugih... da, iako su to divni ljudi koji nas rado primaju, ipak ne smetamo previše.

Ponekad će se ta djevojčica razboljeti, biti bolesna u tuđem stanu, čuvat će je ljudi koje jedva poznaje dok smo mi u bolnici.

Ponekad ćemo je bolesnu morati ostaviti kod bake i djeda, i morat će biti bez mame i tate jer se postupak ne može prekinuti.

Ponekad će biti bez mame jer mama možda mora u bolnicu.

Ponekad će djevojčica morati propustiti predstavu u vrtiću, nastup sa svojom plesnom skupinom, jer je s roditeljima u Zagrebu u postupku. Istina, češće će tata voziti cijeli dan da djevojčica ipak stigne i ne propusti ništa važno od svog života. Češće će je tata voditi u kino, zoološki, muzej... dok je mama u bolnici na nekom od čekanja... da djevojčica ne bude zakinuta ni u čemu, da ne osjeti opterećenje, nego sreću jer je sama čista sreća naših života i jer to zaslužuje samim svojim postojanjem.

I da, nakon svega... nakon još jedne negativne bete... kad mama kaže da neće više ići u Zagreb, djevojčica je moli da ide još. Tada joj kažem da je tako bolje, neće više ustajati rano, vozati se u autu, morati ostajati kod nekoga, a ona mi odgovara "mama, ništa to meni nije teško...samo da dobijem bracu ili seku!"
I krećemo dalje...i sretni smo, ali istovremeno i tužni. Često nam je teško i željeli bismo živjeti normalno, ali ne žalimo se... smijemo se, jer nas troje imamo jedni druge, i imamo nju.

I zato kad nas vidite u gradu, nećete po našim licima nikada zaključiti kakvu borbu vodimo... ali nas ne pitajte zašto nemamo još jedno dijete/brata/sestru...
Kad vidite obitelj s jednim djetetom... ne pitajte - dobronamjerno, znatiželjno, s čuđenjem - zašto su sami... možda smo to mi...
Možda je to neka druga obitelj koja nije sama odabrala...
Možda ćete neku mama, nekog tatu ili neku nesuđenu seku povrijediti vašim pitanjem.
Dragi moji, nikada ne znate kakva se sudbina krije iza sretnih osmijeha.

Jer, da, neizmjerna je sreća zakucala na naša vrata kad nam se pridružila naša princeza... ali jedan dio naših srca još je uvijek malo prazan.

(BHany)

Citat: › Mnogo lica neplodnosti

Ja sam tvoja kćerka, kojoj si dala i posvetila život. I ja tebi želim dati unuku, da ti mami smiješak na usne u starosti, da se smije od uživanja kad ti nezgrapnim prstićima poteže kosu. Plačem ti na telefonu kad me uvjeravaš da će sve biti dobro i da se samo trebam opustiti i prepustiti se u Božje ruke. Znam da se brineš za mene, da ideš na hodočašća, da se zavjetuješ, za mene i za moju najveću zelju. Tvoj put nije moj put, ja nemam tu utjehu. Ja imam vjeru u znanost i statistiku, koja tinja sve slabije nakon svakog negativnog testa i jos jednog propalog postupka. Znam da zeliš ponijeti moj bol, samo kad bi to mogla. Volim te mama. I živim za trenutak kad ću i ja čuti te tri čarobne rijeci.

Ja sam tvoja sestrična. Znam da znaš da muž i ja ne možemo imati djecu i da pokušavamo već dvije godine, jer ništa u našoj obitelji ne može ostati tajna. Pokusala si me utješiti, kako su djeca puno posla i da samo zamislim kako mogu putovati, uživati u zivotu i imati više samo za nas dvoje. Ti imaš dva prekrasna sina i trudim se razumijeti da čezneš za ljetovanjem u Egiptu, a ne možeš ići. Što bih dala da možemo zamijeniti mjesta! Želim brinuti o nogometnim utakmicama i Zagrebačkim mališanima i ocjenama i razdvajati ih kad se potuku. Želim to daleko više od egzotičnih putovanja na kojima nikad nisam bila, toliko da ću dignuti kredit da mogu kupiti lijekove koji koštaju cijelu jednu plaću, za malu malu šansu da i ja moram ostati kući jednog dana. Osjećam se kao beskućnik kojem si upravo rekla kako je puno posla imati kuću, ti koja imaš i kuću i vikendicu. Ali ne kažem ti sve to jer osjećam da cu se udaviti vlastitim suzama. Promumljam nešto o jelu na štednjaku i sklopim slušalicu.

Ja sam tvoja žena. Zajedno smo prošli sito i rešeto u 16 dugih godina, zajedno smo sazreli. Znam da kriviš sebe što kroz sve postupke prolazim ja. Koliko puta si mi ponovio da bar možemo zamijeniti mjesta dok pažljivo pipam jajnike nabrekle kao grozdovi sitnim nadama. Zažmiriš i duboko uzdahneš prije nego mi zabiješ onu ogromnu iglu u debeli mišić kao košarkaš koji se sprema za slobodne šuteve. Još samo dva postupka, rekli smo si, prije nego što napustimo ovaj put. Ne možemo podnijeti više od toga jer svaki put tonem sve dublje u crnu močvaru. Bojiš se za mene, vidim ti u očima, sve možeš podnijeti osim da me izgubiš. Ne boj se. Ti si moje svjetlo, moj oslonac, moj ponos, moj najbolji prijatelj. Uzet ću tu želju začetu u našim srcima i spremiti je duboko, duboko u najtiši dio duše. Samo ponekad kad ti nijemo stisnem ruku malo jače nego obično, znat ćeš da sam opet čula njen krik.

Ja sam tvoja snaha, a ti kažeš nevista. Zavolio si me kad smo zajedno gledali Dražena Petrovića protiv Rusa u Barceloni, zajedno strijepili nad zadnjim sekundama, zajedno usklinuli u nevjerici na prolazak u finale, mala mlada Hrvatska, srebrna, a zlatna. Imaš veliko srce, i prave, velike, hrvatske predrasude. "Zna se", kako glasuješ; "nitko ne voli kao prava majka koja te pod srcem nosila" kažeš o posvojenoj djeci (oh, kako se varaš, majka nosi u srcu, ne ispod njega). Bojim ti se reći istinu. Hoćeš li to dijete kriomice ispregledati kao krumpir na pijaci, da vidiš je li "pravo"? A znam da bi je volio baš i da ima tri noge i kotačiće u glavi, istopio bi se kao santa leda u Sahari pred jednim jedinim njenim osmjehom. Ne, nije umjetno, isto je kao i svako drugo dijete, ima moje oči, a nos tvoga sina. Imali smo samo malu, malu pomoć da fizički elementi naše 'međusobno darivajuće ljubavi' fizički pronađu jedno drugo, sve je tu i naše i prirodno osim mjesta događaja. Kad zaspi onako majušna u velikim ti šakama, samo prikloni glavicu na tvoje grudi dok gledate Dnevnik, bit ceš najsretniji na svijetu, i reći, hvala Bogu!

Ja sam još jedno lice u tvom danu. Radiš kao medicinska sestra u klinici MPO, vadiš nam krv, pokušavaš nas malo nasmijati tu i tamo da nam odvratiš pažnju od uboda igle. Sigurno vidiš tisuće takvih kao ja, ali ja vidim samo jednu tebe. Imala sam još jedan ultrazvuk. Folikuli, gnjezdašca gdje bi trebale rasti majušne nade, nekako su zakržljali i ima ih malo, premalo za moje godine. Tolike sam nade imala u ovaj drugi postupak, drugu kliniku, drugi protokol stimulacije - a sad lebdim kao onaj lik iz crtića iznad ponora prije nego padne u provaliju. Sve se iz mene izlilo kad si me pitala jesam li dobro. Ne, nisam dobro, znam što znače ti brojevi, ali ne mogu doći do riječi. Tada si me zagrlila. Jedan topao ljudski zagrljaj u flourescentnoj bjelini kliničkog hodnika, jedna duša koja mari za tuđu bol pa makar bio potpuni stranac, iznenadilo me i zateklo i ganulo, i nije promijenilo ništa, a promijenilo je sve.

Ja sam jedna trudnica. Barem dok se ne dokaže suprotno. Prije tri dana vraćena su mi moja tri embrija, moje tri zlatne čestice, moje tri pahuljice. Po stoti put vadim vašu sliku iz ladice i tepam: Ana, Karla i Leo. Ne ličite na bebe, nemate niti organe niti osobnost, još uvijek ste samo jedna masa stanica koja može postati ili sve ili ništa. Ali ja vas volim neizmjerno i molim svaki atom svoga tijela da vas primi. Koliko iskrica života zabljesne na par dana i nestane u mraku prije nego što se plamen rasplamsa, neke namjerno, neke u blaženom neznanju, znam sve to. Znam, nije svako sjeme dobro, znam, ne pada svako sjeme na plodno tlo, znam, sjeme nije odraslo drvo. Ali ja vas volim neizmjerno i molim sve sile, božje, kozmičke, da su se kromosomske niti ljudskosti pravilno posložile. Nekome ste vi moralni princip, ali meni ste razlika između sretnog i nesretnog života.

(pino)

Citat: › U očekivanju tebe...

Ti znaš da je tvoja mama blesava - sve je isplanirala, i kako će te maziti dok budeš samo nemirna lopta u njenom stomaku, kako ce te na svijet dočekati u vodi, da bi ti prvi susret s njim, tako dugo čekan, bio blag i ugodan, kako će ti dati samo najbolje iz svojih grudi da narasteš veliki i jak... Nosit će te blizu srcu, spavati s tobom, kuhati ti najfiniju klopu iz vrta, da narasteš veliki i jak... Čitat će ti noću, igrati se s tobom danju, pjevati ti glasom kojem se nitko, osim tebe, srećo moja, ne raduje.

Rekla je i tvom tati, onom što krije kako te nestrpljivo čeka, da će tvoj prvi pozdrav, prvo mahanje ručicom, ono što dobije na papiru kao prvi znak tebe, te tri brojčice koje čeka godinama istetovirati - iako u tetovaže ne vjeruje. Pa nek' svi misle da je broj kao logorski. A i jest na neki način - život bez tebe, u očekivanju tebe, nije život, već privremeni, nada se tvoja blesava mati, boravak u logoru, u međuprostoru, u vakuumu - kad ti udahneš prvi dah, udahnut će i tvoja blesava mati po prvi put punim plućima - a vjerovatno i posljednji put punim plućima - nakon toga zadrzavat će dah osluškujući tvoj, cijeloga života. Samo da ti narasteš veliki i jak.

(Wewa)

Citat: › Pismo nerođenom djetetu

Kako započeti pisati pismo znajući da neće nikad biti uručeno onome kome je upućeno?
Kako ga poslati? Avionom, vlakom, brodom? Koliko iznosi poštarina do tog mjesta gdje si ti?
Koju zamjenicu upotrijebiti u obraćanju tebi? On, ona ili oni?
To "oni" sam mogao maštati samo u izuzetno rijetkim trenucima najvećeg ushita i osjećaja najvećeg optimizma na svijetu, u tami sobe, sam i u strahu da me On ne čuje pa da se ponovno nasmije, kao posljednji put što se nasmijao kad sam Mu rekao svoje želje.

Zlato malo nerođeno.

Naravno da mi je kronološki imaginarij visoko na listi nevažnih stvari, tako da pišem kako mi stvari padaju na pamet.

Možda ti tada nije bilo jasno zašto smo tvoja mama i ja bili zabrinuti kad si u vrtiću odlučio da voliš Marinu i da se u subotu ženite. Nije da je Marina loša cura, dapače, ali si nam stvarno ostavio premalo vremena da sve organiziramo.Odijelo za četvorogodišnjeg mladoženju nije baš lako pronaći, a i kum ti je imao dozvolu izlaska samo do crtića. Lista uzvanika je bila stvarno velika i mislim da bi bio problem pronaći prostor za svu djecu iz svih vrtića na svijetu. Znam da je to bila tvoja želja, ali ipak...

Tata, zašto je more slano, zašto auto nema noge, zašto se stablo ne smije, zašto Mucko bježi od mene?
Jedino sigurno znam odgovor na posljednje pitanje, jer za neznanje prvog sam kriv koliko ja zbog nezainteresiranosti za kemiju, toliko i loša plaćenost nastavnog osoblja viših razreda pučke škole. Za druga dva pitaj mamu, ona je ipak više umjetnička duša od mene,a mislim da odgovor zahtijeva dosta mašte.
Što se tiče zadnjeg pitanja, mislim da ima neke veze što si uporno pokušavala Mucku zaljepiti uložak na rep.
Sva naša nastojanja da ti objasnimo da Mucko neće poletjeti makar uložak imao krilca, ostala su bez rezultata, makar bi let trajao samo od prozora u prizemlju.
Od tog dana sigurno je da nisi Mucku baš najdraža osoba i možda zato bježi od tebe.
Čudnog li stvorenja.

Draga, mala je rekla "tata"
Dragi, mala nije rekla "tata" nego je mala podrignula.
A ..., baš sam se ponadao da će prva rječ mog malog zlata biti meni upućena.

Tata, daš mi motor u subotu, Marina i ja izlazimo u disco?
Moooooolim, začuje se neovozemaljski urlik moje drage iz susjedne sobe.
Kakav motor, kakav disco. Neka vas vozi Marinin tata. Ustvari ne, on slabo vidi.
Neka vas tata vozi, ustvari ne, on vidi još i gore.

Uzmite taxi, ustvari ne, tko zna kako on tek vidi tako kasno.

Ustvari ne ideš nigdje. U kazni si do kraja života.
Ali tata, reci joj.

Tata, hoćeš mi pomoći urediti Barbiku, naime ima vrlo važan sastanak sa Kenom u subotu pa me malo strah kako će večer proteći? Htjela bi da super izgleda. Zlato malo, mislim da tata i nije baš najsretniji izbor za modnog stilistu. Tvoja mama se uvijek čudi što to ja ne vidim ništa čudno u svojim odjevnim bravurama i kombinacijama.
Ali kad je vrlo važan sastanak u subotu u pitanju, naravno da hoću.

Tata, mogu malo svirati tvoje bubnjeve?
Tog pitanja sam se bojao sve ove godine, ali naravno da sam znao da je pitanje dana kada će opet biti upućeno.
Naravno zlato da možeš, ali molim te nemoj svirati kao zadnji put. Još me susjedi mrko gledaju od tvoje zadnje svirke i nisu mi vjerovali na riječ da nisam ja bacio činelu kroz prozor.
Jadan Mucko se prestravio i nije dva dana dolazio doma od straha.
Čudnog li stvorenja.
Palice se drže vodoravno, a ne okomito. I stvarno nije potrebno probiti doboš da vidiš malog štrumpfa koji se krije unutra.
Vjeruj mi da ako na basu piše "Tama" to ne znači da je štrumpfovima tamno, osim toga u bas bubnju ne žive štrumpfovi.
Ali ti si već dovoljno star da sam to znaš.

Tata, zašto je more baš tako slano i gorko?
Kad sam čuo to pitanje, znao sam da mi nisi vjerovala na riječ.
Stvarno nije bilo potrebe da popiješ pola litre mora da se sama uvjeriš u to.
Možeš me koji put i poslušati, ja se neću ljutiti.
Ali tata, i ja tebe...

Tata, što je to kadenca? Zlato malo, to je glazbeni pojam, ali što točno nemam pojma.
Pitaj mamu, ona je svirala klavir pa vjerovatno zna što to točno znači.
Ja se nisam baš iskazao na satovima glazbenog, kao uostalom, ni u ostalim
predmetima se nisu baš trgali da prepisuju od mene.
Čudnih li ljudi.

Tata, Marko me stalno čupka za kosu i uvijek se ljuti ako mu ja pobacam kocke.
Nisu me iznenadile obje reakcije malog mangupa, jer bi se svatko ljutio da ti netko razbije teškom mukom složene kocke i svatko bi čupkao za kosu najljepšu trogodišnju djevojčicu na planeti.
Neka moja draga to rješi, er mislim da ne bi bilo primjereno da malog mangupa lansiram u svemir. Mislim da bi to narušilo naše buduće odnose.

Tata, Marko i ja se ženimo bez obzira što me prije x godina u vrtiću čupkao za kosu.
Zlato malo, naravno da se tata slaže, ali ti zaboravljaš da si ti u kazni do kraja života.
Ali tata...

Tata, zašto mama plače? Moram priznati da me to pitanje malo zateklo.
Mislio sam da smo moju kasno sinoćnju partiju balota već apsolvirali, iako mi nije puno pomoglo to što nisam izgubio.
Zlato malo, sigurno mama ponovno gleda slike kad si ti došla iz rodilišta.
Znači tata, to su suze radosnice, a ne one druge kao kad sam ja pala sa bicikla i ogrebala koljeno.
To su zlato malo bile suze užasnice, a ti si naravno u kazni do kraja života.
Ali tata...

Tata, Marina i ja se ženimo. Bože zar opet. Ali tata prošlo je već x godina, sad smo stariji i ozbiljniji. Završili smo školu, zaposlili se, imamo stan, a mislim da ćeš uskoro postati djed.
Moooooolim, opet se začuje neovozemaljski urlik moje drage iz susjedne sobe.
Prva stvar, ja sam premlada da budem baka i druga stvar, ti zaboravljaš da si u kazni do kraja života.
Ali tata,reci joj.

Kako završiti pisanje pisma znajući da neće nikad biti uručeno onome kome je namjenjeno?
Na ovom svijetu sigurno neće biti uručeno, ali se nadam, možda u nekom drugom paralelnom svemiru da će kapetan Kirk i hrabra posada broda "Enterprise" pronaći način za to. Ipak sam ja bio njihov veliki fan pa neka se potrude i daju sve od sebe da mi pomognu i da pismo dođe do primatelja.
U životu sam bio svjestan limitiranosti svojih kapaciteta.(moja draga bi rekla: apsolutna isuficijencija ambicije).
Naravno da sam znao da nikad neću biti ni doktor ni astronaut ni predsjednik države, ali nije me bilo ni briga i nisam to ni želio.
Želio sam kao i moj otac: "Jedan život, miran, tih. Nekad bacim kartu ili napišem stih." ( Đ.B.)

Želio sam jedno malo srce okovati toplinom svojih dlanova i sto puta dnevno čuti:
tata već si dosadan, pa znaš da i ja tebe.

(Vaclav)

Citat: › Nene2

ZAŠTO NISAM UBOJICA

Stavljam se u položaj prosječnog hrvatskog para, vjernika, koji su roditelji postali na prirodan, medicinski nepotpomognut način, i statističkom nevjerojatnošću ne poznaju nikoga tko s istim ima problema. Vole svoju djecu iznad svega, nitko ih tomu nije podučio, s tom su ljubavlju rođeni i ona je preduvjet opstanka vrste, ne samo humane.

Zamišljam te iste ljude ovih dana kako listaju dnevne novine, gledaju u prolazu informativne emisije, opterećeni svojim svakodnevnim obavezama, još više bankovnim minusima, školskim knjigama i državnim haračima. Među naslovima i prilozima stalno se ponavljaju isti naslovi o problematičnom zakonu, reakciji građana pogođenih problemom, podsmjehnu se kao i ostatak pučanstva sa najmanje prosječnim kvocijentom inteligencije na spomen resornog ministra... Ne razumiju oni baš svu tu stručnu terminologiju, na trenutak se i zamisle kad čuju riječi poput zaštite nerođenih života, jer kao katolici, nikada se ne bi ogriješili o 5. Božju zapovijed. Ali zdravog razuma i dobrodušni, vjeruju da toliko mnogo ljudi koji žele doći do djeteta nisu nekakvi sotonisti, već iskreno suosjećaju s njima...

Nije mi teško razumijeti zašto se nisu pojavili na prosvjedu i puhali balone za nas.

Nažalost, ili možda na sreću, nitko se ne rađa sa saznanjem o svim uzletima i padovima koje će nam život donijeti, nemamo unaprijed ispisane kalendare bolesti koje će nas napasti, ne znamo popis ljudi koje ćemo voljeti ili izgubiti. Upravo zato, svi smo mi sanjali stvaranje željenog djeteta na mirisnoj posteljini zajedničke postelje, dočaravali trenutak začeća i hvalili se prijateljima da je junior vjerojatno na putu... Otrijeznili su nas pretrpani hodnici klinika, punktiranje jajnih stanica bez anestezije, davanje sjemena u zahodima... Trenutak začeća moje djevojčice teško bi se mogao uklopiti u snove mlade djevojke koja je nakon sedam godina veze ušla u kršćanski brak sa čovjekom kojeg voli.

Ipak, u mome srcu taj je trenutak prožet božanskim. Pamtim svaki detalj posljednje punkcije, sjećam se svakog uboda igle kroz vaginalni zid u tkivo jajnika, sjećam se blagog pogleda sestre koja me već znala u dušu i nježnog dodira njenog dlana po mome licu, majčinskog... Sjećam se svog doktora koji je iskreno suosjećao sa svakim mojim porazom, koji bi me poput oca zagrlio i nije mi dao da odustanem ni poslije petog, šestog, sedmog, osmog, devetog, desetog, jedanaestog puta. Taj dvanaesti transfer pamtim po najdivnijoj stvari, ležim na ginekološkom stolu i prije samog vraćanja moja dva, po ocjeni embriologa odlična zametka, prekrižim se kao i uvijek i pomolim.. ali ovaj put ne Bogu ni Gospi koje bi obično molila, nego molim svoga dobrog, pokojnog tatu da on moli u moje ime... Moja kćerka danas nosi njegovo ime.

Molim sve hrvatske građane da mi vjeruju da nisam ubojica. Ne mrzim nikoga na svijetu niti poznam taj osjećaj.Vjerujem da život počinje začećem i upravo zbog toga sam vjerovala i vjerujem da su moji zameci zaštićeni upravo zato što mogu biti zamrznuti. Ne mislim da sam ih osudila na smrt ostavivši ih da prežive u laboratorijskim uvjetima, jer im priroda daje iste šanse. Oni koji nisu zdravi, ne razvijaju se dalje, nestaju zbog kromosomskih nepravilnosti, zbog prirodne selekcije. Svi zameci koji započnu diobu i prežive do 5. dana, vraćaju se u maternicu ili bivaju zamrznuti. Nitko od liječnika, biologa, embriologa s njima ne manipulira, svi se raduju svakom od njih, jer poznaju križni put ljudi koji godinama hodočaste po njihovim bolnicama. Čitav civilizirani svijet donio je zakone kojima će pomoći, a ne odmoći ljudima koji najviše na svijetu žele biti roditelji.

Jedino naš ministar vidi u nama ubojice vlastite nerođene djece i sumnja u etičnost svojih kolega. On vjerojatno, kao apsolutni čovjek, vladar i zakonodavac, već smišlja nove lakrdije, Zakon o zaštiti spontano abortirane djece i kažnjavanje vanmateričnih trudnoća. On će vjerojatno osobno održati misu za sve abortuse počinjene u njegovim bolnicama, o kojima mudro šuti. Vrijeđat će i dalje svakoga od nas, gaziti naša srca, misleći da nema trona višeg od njegovog.

Zašto vam ovo pišem? Pišem vam jer mislim da smo imali toliko kozmičke sreće da nismo rođeni u državi poput Afganistana. Blagoslovljeni smo slobodom govora i građanskim pravima. Možda moramo osvijestiti činjenicu da imamo mogućnost izbora, a opet nemamo hrabrosti ili želje boriti se za sebe.

Ja svoje dijete imam, ministar mi velikodušno dopušta da odem po svoje zamrznute embrije i moja bi priča mogla imati još jedan sretan završetak. Ali ja u mislima još uvijek čekam u onim istim hodnicima, još uvijek nisam mirna... Borim se s osjećajem gnjeva i ne želim da budem ovca.