
Doš'o je i taj dan. Ne, nije
 umro Partizan, dogodilo se nešto puno gore. Nešto puno osobnije. „
Mladeneeee“, prolomio se majčin glas kao mnogo puta do sada. Ovaj put se nije radilo o pozivu na ručak... 
- Imaš nešto za pokupit' na pošti, vjerojatno je poziv za promociju.“
Super, mislim si, 'ajde da i to odradimo pa me dvije svježe okrečene zgrade u 
Radićevoj neće više vidjeti. 
Osam godina života, preko nekoliko 
sijedih, milijun besmislenih 
svađa s roditeljima, curom i sa samim sobom...
Da gospodo, riječ je o 
PFO-u, iliti 
Pravnom fakultetu u Osijeku. Muka je tim veća kad na prvoj godini skužiš da te sve to skupa malo ili nimalo zanima. 
Odrekao sam se prebrzo svoje 
prve ljubavi, 
novinarstva u Zagrebu, zbog nimalo sebičnih razloga, a oni su: blizina fakulteta, nepostojanje matematike, topao krevet, mamina kuhinja, mamino peglanje, mamino pranje 
veša... Uglavnom shvaćate. Bio sam i ostao 
guzica, valjda su mi zbog toga bokovi k'o u žene. Ali nisam se predavao! I nekako sam dogurao do kraja...
Otvaram pozivnicu koje se ne bi posramio ni budući engleski kraljevski par. 
"Pozivamo Vas na promociju koja će se održati bla bla bla...“. 'Ajd dobro, idemo vidjeti što je još u kuverti. Izvlačim crveno – bijeli papir. 
Račun. Kaže - 
500 kuna! Pa kojih 500 kuna, sunce li vam žarko!? Preračunavam na brzinu tu cifru u svoju valutu - za 
500 kuna bi imao
 piva za više od mjesec dana!
Dobro, da ne dramim previše, roditelji će to platiti. Ali to što sam ja 
guzica i što imam sreće da mi oba roditelja rade ne baca sjenu na taj 
lopovski iznos.
Što je s onima koji su „
less fortunate“? Što je s kolegama čiji su roditelji jedva dočekali kraj studija, jer su se već 
zadužili k'o Hrvatska? Maksimalna eksploatacija tog „
najsvečanijeg“ dana za svakog studenta još je više razljutila starog. Što je i logično - ipak će on to platiti. PFO me odmah podsjetio na jednu tobože „
neprofitnu instituciju koja počinje na C“. Ono što im je zajedničko je moral i briga. Točnije, nemoral i nebriga.
Ukoliko vas slučajno nije zanimalo/niste napravili neko sranje/vaš dobar prijatelj s ETF-a nije napravio neko sranje, teško da ćete za četiri, ili po novome 
pet godina studiranja prava vidjeti 
kako izgleda tužba ili žalba. Jer se 
praktično znanje u „
zemlji znanja“ očito ne smatra krucijalnim. Umjesto toga, ponudit će vam još jedan papir „
uputa“ za promociju na kojem je pisalo: „
Također Vas obavještavamo da za vrijeme promocije neće biti dozvoljeno fotografiranje“ i još blesavije „
Molimo Vas da vratite posuđene knjige u knjižnicu Fakulteta, ukoliko to do sada niste učinili“. Moram priznati da sam se osjećao doista posebno u tim trenucima...
Telefon zvoni... 
„
Šta 'oćeš?“, dočeka me uvijek srdačan glas. 
„Tatice, 'ajmo napravit sranje!“, ne želeći dužiti. 
„'Ajmo, o čem' se radi?“.
I ispričam ja tako 
Tatici patnje mladoga Werthera i kako nas kradu i kako to nije u redu i kako za cijelog studiranja nismo podigli glas protiv brojnih nepravdi i kako nam je ovo zadnja prilika da dokažemo da smo misaona bića i kako bi u konačnici bilo lijepo da okupljenim predstavnicima medija i svjetini razotkrijemo ovaj pokušaj pljačke i 
doniramo novce namijenjene za promociju nekom „
less fortunate“-u. Tatica se naravno slaže, taj revolucionarni duh je prepoznat još u srednjoj školi kada je kao predsjednik razreda predvodio čoporativno bježanje s nastave zbog neopravdano teških ispita. „
Ali, sumnjam da ćeš naići na bilo kakvo razumijevanje i odaziv“, ošine me po završetku razgovora. 
I bio je u pravu, po tko zna koji put. To isto večer okupila se standardna ekipa za 
PES, čitanje poezije (dobro, to sam izmislio), cuganje i potom live svirku u 
Hiru. Sav ushićen i pun entuzijazma, s mišlju da ćemo konačno napraviti pravu stvar, krećem svojim 
drugovima po indeksu objašnjavati plan akcije. 
Žmanke je za, ali se boji da će ostati bez diplome. Kolegici 
M. se sve to skupa ne sviđa jer je promocija nešto doista posebno. Kolega
 P. me uto  prekine s vrlo dubokoumnom rečenicom koja je promijenila moj način razmišljanja i čitav moj život: „
Ja sam Barcelona!“
* * *
Osvanulo je i to jutro. Neću obući odijelo, ionako 
toga ide preko. 
Žmanke (u odijelu) me kupi i odlazimo zajedno na faks. Po zadnji put u životu (barem sam mislio da će tako biti, dok nisam prije dva dana kolegi iz Vinkovaca prijavljivao ispit). Stižemo na faks. Jedini sam 
seljo koji nije u odijelu. Super. Na početku prozivanje s upitom ima li zaposlenih. Javilo se otprilike pet 
glasića od preko trideset nazočnih, svježe diplomiranih pravnika.
Slijede silna objašnjavanja o tome gdje trebamo sjediti, kome prvom pružiti ruku, kako prebaciti onaj „
konjski repić“ na pravu stranu... Ulazimo u dvoranu u kojoj je otprilike tri puta više ponosne rodbine, prijatelja, znanih i neznanih nego diplomaca. Po stolovima cvijeća k'o u cvjećarni. Dekanov govor. Dobar, moram priznati. Za 
Bojanića sam oduvijek imao samo riječi hvale.
Prozivanje, rukovanje, preuzimanje, potpisivanje, prebacivanje. Šalta nas k'o na proizvodnoj liniji. Furamo se kao na neki elitizam, a na birou naštancanih pravnika da bi mogli državu osnovati, prolazi mi u tim trenucima kroz glavu. „
Mladen Kovačević“. Prozvalo me. Dok se iz zadnjeg reda deru i plješću stari, sestra, cura i ostatak rodbine, ustajem se i skoro  svlačim cijelu togu sa sebe jer sam naravno - stao na nju. Uspijevam se nekako dovući do dolje, dočekuju me, Bogu hvala, sve redom dragi profesori, pa ni pozdravljanje, čestitanje i zahvaljivanje nije teško palo. Prebacujem „
konjski repić“ na desno i odlazim na svoje mjesto. 
Eto. Dao sam 
500 kuna i još sam izgledao glupo. Što bi rekla moja 
Sister, 
k'o kineski transvestit. Još par pjesmica 
Lipe, neka zakletva koju sam po 
Žmankeovom naputku zamijenio sa „
Sevilla – Porto x2“ i pravac 
Amstoš na crnog 
Osijekanera  da pobijedim nervozu i smirim želudac od nekih mandarina koje sam tog jutra 
marendao.
Rijetki su oni koje je 
Pravni fakultet učinio 
stručnjacima. Još su rijeđi oni koji su 
Pravni fakultet iskoristili za kreativna razmišljanja koja se izdižu iznad problema i sivila trenutne hrvatske stvarnosti. Mora se priznati da nas je fakultet ipak nečemu naučio - 
naučio nas je da budemo 
beskičmenjaci bez hrabrosti, da budemo 
poslušnici koji ne dižu glas, da dopuštamo da nas 
gori od nas čvrkaju po glavi, da budemo statistički broj u bazi 
nezaposlenih, da budemo 
guzice... 
Isus je metafora bezgrešnika koji je na šamar okrenio drugi obraz. Mi smo grešnici koji uvijek i iznova okrećemo drugi obraz.
Ovaj tekst ne predstavlja osobnu borbu protiv pokvarenog sistema. Svaki čovjek mora prvo krenuti od samoga sebe, a to je ono na što se mi Hrvati teško odlučujemo. Pa tako i ja. Ovaj tekst je zato 
moja svojevrsna 
ispovijest pred samim sobom.
Potrudili su se da bilo kakav kreativni bunt zadrže duboko u meni - i uspjeli su u tome! I sad mi je žao. Prokleto žao! Ne dopustite da se isto dogodi i vama... Ne dopustite da vam pisana i nepisana pravila današnjeg društva otmu vaše najbolje godine...
Mladen Kovačević