Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Kroz maglovito jutro kasne jeseni probijao se tiho Ivan Grabar. Nošen nemirom usamljene duše, upustio se u dugu šetnju. Listopad je već odavno uvenuo, a studeni se krupnim koracima približavao kraju putovanja i grčevita borba jeseni sa nadolazećom zimom poprimila je karakter odlučne bitke u kojoj se nazirao pobjednik.

Tek što je izišao iz male uličice, Ivanu se učini da preko puta na uglu, stoji nekakvo dijete i gonjen znatiželjom da otkrije čija se silueta skriva iza vela magle, priđe bliže i ugleda dva plašljiva oka kako ga bojažljivo promatraju. Promatrao je to malo stvorenje nekoliko trenutaka, a zatim iz džepa izvadi nešto sitnog novca i pruži dječaku, a ovaj istog trenutka u Ivanovu ruku gurne bijelu kovertu i otrči niz ulicu.

Jeka dječakovih koraka raspara podmuklu tišinu, a ljepljiv miris ženskog parfema dopre do Ivanove svijesti i pred njegovim očima zatitra ženski rukopis. Iznenadno saznanje da u ruci drži nekakvo pismo, iziskivalo je od Ivana neočekivan napor, trebao je dokučiti od čije ruke potječe. Pažljivo osmotri taj komad bijelog papira, a potom primijeti da na njemu nije napisano njegovo, već ime nekog Emila Javorskog. Uočivši ovu nepravdu Ivan ljutito progunđa:-“Kakav Emil Javorski! Što ja imam s njim?!”- Bijesan htjede baciti pismo u najbliži koš, ali unutarnji glas koji u takvim situacijama obično ne da mira zagolica njegovu radoznalost i dostojanstvena učtivost nestane. Otvori kovertu i nesvjesno prizna svoje suučesništvo u ovom imaginarnom zločinu.



-“Mili moj, jedina ljubavi!”- čitao je u bunilu, pokušavajući savladati drhtanje ruku. Prvi puta je samo preletio pogledom preko teksta da bi tek treći ili četvrti puta uspio, riječ po riječ, u cijelosti pročitati pismo. -“Ti znaš da moj život nema smisla bez tebe, stoga Te molim, dođi večeras, čekat ću Te na našem starom mjestu u isto vrijeme. Do groba tvoja, Gabrijela!”.

Zanos strasti obuzimao je njegovu dušu. Dok je čitao pismo probudi se sumnja u istinitost i naglo se vrati u stvarnost, naime datum u dnu pisma potpuno zbuni Ivana, 21. 11. 1851. godina! - “ Danas jeste 21. 11., ali ne 1851. već 1985. godina!”-promrmljao je ne shvaćajući kako je netko mogao pomiješati 1851. i 1985. godinu i staviti ih u isto vrijeme i prostor. - “ Sto trideset i četiri godine razlike, možda je to samo ružan san!” - Uvjeren da se radi o nečijoj neslanoj šali, stavio je pismo u džep i nastavio prekinutu šetnju.

Sljedećeg dana, rano ujutro oko sedam sati netko zazvoni na ulaznim vratima. Ivan onako bunovan skoči iz kreveta i požuri u susret neočekivanom posjetitelju. Na ulazu, kao priviđenje, stajao je onaj isti dječak kojeg je jučer sreo. Iznenađen, osjeti kako mu krv navire od uzbuđenja i zamalo izgubi tlo pod nogama. Nesvjesno pruži ruku prema pismu, ali dječak tvrdoglavo zakorači unatrag očekujući zasluženu nagradu. Ivanovi prsti grčevito počnu pretraživati po džepovima ovješenog kaputa i kada osjeti pod prstima hladan metal s olakšanjem se nasmije pokušavajući dječaku prikriti neobjašnjivu požudu za tim komadom papira.

Ljubav se kao avet noćas uvukla u njegovo srce iscrpivši zadnji atom snage. Opijen, nekako se dotetura do stola na kojem je sinoć ostavio pismo i sa zaprepaštenjem otkrije da pisma više nema. Siguran da je još sinoć bilo na stolu, grozničavo počne pretraživati svaki kutak sobe, ali uzalud. Plašeći se da ne izgubi i ovo današnje, naglim pokretom ruke iz džepa izvadi kovertu i otrgne rub papira. Na bijelom papiru zatitra prepoznatljiv rukopis.

-“Jedini moj ne ljutim se zbog tvog nedolaska. Očekujem Te večeras na starom mjestu. Do groba tvoja, Gabrijela. P. S. - Večeras u 18. 00 sati kod “Lipe”. ”

-“Nemoguće! To mjesto ne postoji više od pedeset godina, tamo se sada nalazi šetalište!”- poviče, osjetivši dvije suze kako klize niz obraze. - “Gluposti!” -procijedi nemoćan i uzme maramicu. Ne gubeći vrijeme, obuče se i pođe poznaniku koji radi u Matičnom uredu.

Otkrivši razlog svoje iznenadne posjete, Ivan primijeti kako se poznanik cinično smiješi. Spreman na sve, samo da se riješi noćne more, Ivan odluči priječi preko toga.

Došavši u arhivu gdje su se nalazile matične knjige rođenih nervozno počne prelistavati prašnjave knjižurine, tražeći na požutjelim listovima objašnjenje za sve što mu se dogodilo u posljednja dva dana. Posao je bio mukotrpan, njegova pretpostavka da Gabrijela nije mogla imati puno godina obistinila se, pronašao je jedno ime, Gabrijela Tisz, rođena 1831. godine. Radost je kratko trajala, pored datuma rođenja, pisao je i datum njezine smrti, 23. 11. 1851. godine. -“Pa to je sutra!”- naježi se pri ovoj groznoj konstataciji. - “Sutra!Sutra!Sutra!”- odzvanjalo je poput zvona katedrale u njegovoj glavi. Zatvorio je knjižurinu i nekoliko trenutaka promatrao prašinu kako se polako taloži na stare korice. Smirivši se, nastavi tražiti ime Emila Javorskog. Ovog puta je imao više sreće, u knjizi iz 1823. godine našao je upisan datum njegovog rođenja, umro je 1890. godine. Ali ono što ga je najviše iznenadilo bila je adresa stanovanja, Emil je od rođenja pa do 1852. godine stanovao u istom stanu u kojem sada Ivan stanuje. Ivan se počne gušiti, ponestalo mu je zraka, pomisao da nije slučajno uvučen u ovu igru do kraja ga dotuče.

Potražio je spas na ulici. Kiša je rominjala i nije znao kamo da krene. Prolazeći ulicom, slučajno primijeti na jednom drvetu osmrtnicu i tada mu sinu da mora otići na groblje. Potrčao je ne osvrćući se na prolaznike. Vjetar je šamarao njegovo lice takovom žestinom da mu se tih nekoliko stotina metara do groblja činilo nedostižnim. Čitava vječnost je bila pred njim.

Na groblju nije bilo nikoga, čuo je samo šuštanje opalog lišća pod svojim nogama. Čitao je natpise na spomenicima tražeći njeno ime. Obuzet strašću koja je graničila sa ludilom nije primijetio da stoji nad humkom iznad koje je blistao bijeli mramor. Plavi uvojci dvadesetogodišnje djevojke sa uokvirene slike odavali su patinu jeseni, a njezin tužan pogled nekoga je tražio. - “Gabrijela,..!” - posljednjim naporom izgovorio je njeno ime.

U sumrak je napustio gradsko groblje i uputio se na šetalište. Na mjestu gdje je nekada stajala gostionica “Lipa” bila je sada klupa. Ivan je sjeo stišćući u ruci Gabrijelino pismo. U daljini je čuo kako sat otkucava šest sati. Iz mraka kao utvara, odjednom izroni djevojka i na trenutak svjetlo otkrije njezino lice. Ivan u njoj prepozna Gabrijelu. Ustane i zamuca - “Gabrijela…!” - Očito razočarana što umjesto Ivana nije srela onog koga je očekivala, djevojka se okrenu i ponovno utonu u mrak. Siguran da je to Gabrijela pruži ruku za njom, ali dohvati samo tamu.

Kući se vratio poslije ponoći. Dan je za njega bio naporan, ali tek pred jutro, sa posljednjim šapatom njenog imena, uspije zaspati. U podne ga probudi rezak zvuk zvona na vratima i on mamuran dohvati novčanik i potrči saplećući se o namještaj. Naslonjen na zid u predsoblju, gutao je svaku riječ u pismu.

-“Ne!”- kriknu - “Ne, Gabrijela, ne možeš to učiniti!”- Utroba mu se grčila, osjećao je kako se raspada, posljednje pismo ubrzalo je njegovu agoniju. Smogavši nekako snagu obuče se i istrči na ulicu. Kiša je pljuštala, kapi su mu usporavale korake, strahovit umor shrvao je njegovo tijelo. Posljednji metri bili su ispunjeni strahom, učinili su svoje. Bol u grudima postala je nepodnošljiva-“Gabrijela! Gabrijela!”- buncao je u transu. Otežale noge nisu mu dopuštale da ide dalje, nije imao snage da se odupre. Kiša je neumoljivo padala. Nemoćan Ivan je zastao. Iz daljine začu ženski glas i kao zvijer zaurla i baci se u uzburkane valove rijeke. Njegovo tijelo potonu u dubinu i učini mu se da ga proždire tamni ponor. Rukama je pokušavao dohvatiti nešto, ali rijeka je bila nemilosrdna, povuče ga još snažnije prema dnu.

Kada je došao k svijesti začuo je ljude oko sebe. Njihovi glasovi udarali su po njegovom mozgu stvarajući nepodnošljivu buku. Vrtjelo mu se u glavi, pokušavao je ustati, ali nesnosna hladnoća oduzimala je i ono malo snage što je preostalo izmrcvarenom tijelu. U gomili je stajao dječak. Ivan ga pokuša dozvati, ali njegov glas zastane i on utonu u san.

Ležeći prehlađen u bolničkoj sobi slušao je ledenu kišu kako topi jesen. Prosinac je kucao na prozor i krčio put novom pobjedniku zimi, koja je nenadano zavladala u srcu Ivana Grabara. Kraj Ivana je stajao prijatelj iz matičnog ureda. Ivan je šutke promatrao novine u njegovim rukama. Prijatelj otvori stranu na kojoj su bile osmrtnice i pokaže je Ivanu - “Evo ti tvoje Gabrijele! Živi ljudi umiru svaki dan kao muhe. To je zakon prirode i svi ga priznaju osim tebe. Nađi neku Gabrijelu koja još nije bila na ovoj stranici!” - Bijesno baci novine na krevet i zalupi vrata za sobom. Ivan nije slušao, samo je promatrao lik djevojke u masnom, crnom okviru. Gabrijela Tisz se poput feniksa uzdigla i zauvijek ostala u njegovim mislima.

Zal Kopp
Osijek, moj lega - kolumna Zal Koppa na portalu Osijek031.com.



Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::


 Stranica prilagođena ispisu





Vikendica ,prvi red uz...
MOO optika Mala ocna o...
Odgaivacnica “predator...
Iznajmljujemo lijepo u...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:40

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Baranja pocrvenila

Propustili ste? Pogledajte!