Grad po mjeri - Spomenici našeg jada

Samo dan uoči ponovnog odlaska u bolnicu zbog komplikacija s protočnošću srčanih žila, gradonačelnik Ivan Vrkić još se jednom, u povodu oslobođenja Osijeka od fašističke okupacije, poklonio žrtvama i položio vijenac nad posmrtnim ostacima osamdesetak strijeljanih Osječana u Drugom svjetskom ratu, pokopanih u zajedničku grobnicu na ulazu u Park Kralja Tomislava. Prije njega to nije učinio niti jedan osječki gradonačelnik niti župan OBŽ nakon demokratskih promjena 1990. godine, osim Ladislava Bognara početkom 2000-tih.

A bili su to Osječani poput nas; studenti i radnici, domaćice i činovnici, ratari, pekari, tramvajci, učiteljice i gostioničari. Većina nisu bili u partizanima niti su nosili ikakva vojna ili ideološka obilježja pa ipak su ih fašistički zločinci poubijali na osječkim ulicama i trgovima u prvoj polovici 40-ih.

U zajedničku spomen-kosturnicu ispratilo ih je uz najviše počasti 1. studenoga '45. više od deset tisuća uglavnom Osječana, uz vjerski obred katoličkih i pravoslavnih svećenika te židovskog rabina i tužaljke pjevačkih društava Lipa i Gusle. Od njih se javno oprostio znameniti Osječanin, dr. Kamilo Firinger, rekavši da će njihove slobodarske ideje vječno živjeti u našim srcima.


Slobodarske ideje zasigurno još u mnogima žive, ali samo ih se nekolicina na poziv osječke Udruge antifašističkih boraca i antifašista 14. travnja okuplja na tome mjestu i odaje počast svima stradalima čije su kosti razasute po okolnim šumama i livadama, uz poljske putove ili bačene u bunare i u Dravu. Među njima je i petero dugovječnih boraca NOB-a od kojih su Jovo Nišević i Marko Vučković u 95. godini života.

Vijence i dalje polažu u travu ispred skromne spomen-ploče postavljene na ostacima postamenta ponad kosturnice, razorenog u snažnoj eksploziji skupa s veličanstvenim spomenikom Nikole Kečanina antifašističkom ratu, jedne noći u jesen 1991. godine.

Tadašnji ratni provokatori i „gospodari života i smrti“ u Osijeku kroz ciničan su osmijeh pojašnjavali kako je, eto, spomenik baš pogođen četničkom granatom koja je bila toliko snažna da ga je sravnila sa zemljom, a on se u komadićima razletio po okolnim parkovima. Navodno je komad noge skulpture ratnog junaka, koja je ondje stajala od 1952. godine okovana uz ranjenu brončanu suborkinju zaustavljenu u padu, probio prozor spavaće sobe u jednoj od zgrada na obližnjem Vijencu Ivana Mažuranića i pao na krevet baš kada je domaćin bio u kupaonici pa je imao što vidjeti kada se vratio u sobu.

Takvo „junačko djelo“ nije moglo dugo ostati nepotpisano i gradom se ubrzo pročulo da je hrabri bojovnik koji se prekomjernom količinom eksploziva okomio na spomeničku prijetnju, sredovječan gospodin sa zavidnim stažem u bivšem Savezu komunista. Partijski drugovi pamte ga po ostrašćenom veličanju lika i djela partizanskog vođe i zagovaranju neskretanja s Njegova puta. Pokazivao se po gradu u vojnoj kampanjoli s kalašnjikovim na grudima i s „plavom“ stranačkom iskaznicom u džepu, ostajući tako na središnjoj političkoj liniji i u novim društvenim okolnostima.


I dok su mudriji narodi od ostataka svoje komunističke prošlosti napravili biznis, izlažući u muzejima simbole bivšeg režima, a u ograđenim parkovima spomenike vođama, ideolozima i idealima poraženog sustava, u Hrvatskoj je u prvoj dekadi nakon osamostaljenja uništeno ili oštećeno 2.964 spomenička obilježja (731 spomenik i 2.233 drugih obilježja). U Osječko-baranjskoj županiji stradalo je 201 spomen-obilježje, a na prostoru bivše Općine Osijek čak 92!

Da se može i bez eksploziva, pokazao nam je 1992. godine predsjednik Izvršnog vijeća Branimir Glavaš koji je od Konzervatorskog ureda prvo dobio popis svih spomen-ploča u gradu, a potom direktoru Unikoma, svome bratu Tomislavu, naložio da ih sve poskida radi restauracije. Zadnji put su snimljeni u nekoj od garaža komunalnog poduzeća, a s „restauracije“ se do danas nisu vratile. Udubljenja na pročeljima zgrada na kojima su stajale postala su „spomen-obilježja“ jednog mračnog vremena i vlasti kojoj, premda s demokratskim izbornim legitimitetom, ni fašističke metode nisu bile strane.

„Tražili smo od župana i od Unikoma da vidimo spomen-ploče koje su skinuli 'radi obnove', zahtjev je ponovio i Stanislav Marijanović, predsjednik osječkih antifašista, ali toga više nema“, kaže nam Đorđe Balić, član Udruge antifašističkih boraca i antifašista Osijek.

Tražio je i kalup raznesenog spomenika u Parku Kralja Tomislava kako bi se izradila replika, ali ni toga više nema. Pronađen je jedino njegov komad koji se čuva u Muzeju Slavonije kao jedini materijalni ostatak toga grandioznog spomenika, podsjeća Balić i navodi kako je Povjerenstvo za obnovu spomeničke baštine iz NOB-a u Osijeku odlučilo postaviti novi spomenik na mjestu onog miniranog.


„Novi bi spomenik bio modernistički i trebao bi ukazivati na značaj antifašizma kao našega trajnoga europskog opredjeljenja, rekao je još u siječnju 2014. godine tajnik Povjerenstva, arhitekt Miroslav Pavlinić.

Osnivač Povjerenstva, gradonačelnik Vrkić, u projekt obnove srušene osječke spomeničke baštine iz NOB-a krenuo je vrlo ambiciozno:

„Želimo nadoknaditi sve što je devastirano u prošlim godinama. Antifašizam i NOB su temelji nastanka hrvatske države. Naša je obveza da na pravi i istinit način o tomu govorimo. Za financiranje novog spomenika posegnut će se u fondove Europske Unije i raspisati natječaji, a sve kako bi Osijek pokazao svoju širinu, odnosio se na pravi način prema svojoj povijesti i pokazao kako nema kompleks prema prošlosti“, kazao je tada osječki gradonačelnik.

U Povjerenstvo je uključio istaknute intelektualce, umjetnike i povjesničare umjetnosti te predstavnike udruga antifašističkih boraca. Našli su se tu Zvonko Maković, Tvrtko Jakovina, Helena Sablić Tomić, Stanislav Marijanović… Kao ustupak tadašnjem koalicijskom partneru Anti Đapiću i drugim nacionalističkim snagama u gradu i šire, odlučeno je kako novi spomenik neće sadržavati obilježja Narodnooslobodilačke borbe niti citat Alekse Šantića iz 1952. godine: „I kad nam muške uzmete živote, grobovi naši borit će se s nama“.

Trebalo je izdvojiti približno milijun kuna, raspisati natječaj i izabrati najbolje rješenje. Dotad je valjalo popločati prostor iznad kosturnice u obliku kvadrata stranice 7,26 metara s pojedinim pločama izdignutim u odnosu na ostale, što bi imalo simboličko značenje i stajalo 20-30 tisuća kuna, jer bi se mogao upotrijebiti višak ploča nakon uređenja središnjih gradskih trgova. Međutim, nakon više od pet godina bez ikakvih pomaka, potvrdila se samo ona Churchillova: „Ako ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo.“





Tekst: Goran Flauder