AIESEC: Najbolja odluka života – praksa u Bugarskoj

– Oduvijek sam željela putovati. Kao dijete iz časopisa sam izrezivala slike dalekih zemalja, azurnog mora, dugih pješčanih plaža, fotografije tradicionalnih jela, uživala sam već u samom pogledu na svo to šarenilo, i maštala kako ću i ja jednog dana imati priliku osjetiti i okusiti sve to. Započinje svoju priču, studentica 1. godine diplomskog studija, smjera marketing s Ekonomskog fakulteta u Osijeku i trenutačna potpredsjednica tima za komunikacije u studentskoj udruzi Aiesec Osijek.

Kao što su mnogo puta dosad spominjali, Aiesec je studentska udruga koja djeluje u 113 država svijeta te između ostaloga pruža i mogućnosti odlaska na međunarodnu stručnu i volontersku praksu u jednu od tih država.

– U Aiesec sam se priključila isključivo zbog mogućnosti odlaska na praksu, no tada sam uvidjela kako postoje određene stvari, projekti, timovi i konferencije koji su mi se u tom trenutku učinili zanimljivijima. Tako je odlazak na praksu pao u drugi plan. Nastavlja studentica.

U međuvremenu je bila dio dva projektna tima, pohodila je nekoliko konferencija, između ostaloga dvije nacionalne u Orahovici i Rijeci, te dvije internacionalne u Švicarskoj te Bosni i Hercegovini.

– Kako se ljeto bližilo, znala sam da ne želim da bude jednako kao i prethodno: sunce, more, sol, izlasci i tako unedogled, tako je pala konačna odluka o odlasku na praksu. –

Nakon toga je uslijedila normalna procedura: potpisivanje ugovora, plaćanje naknade, priopćavanje radosne vijesti roditeljima i slatke muke oko pronalaska idealne prakse.

– Nisam bila osobito zahtjevna, samo sam željela otići negdje, tako sam poslala preko 30ak aplikacija za različite prakse, od rada s djecom u kampovima, sa srednjoškolcima, rada kao animator na moru, rada u sportskim kampovima u različite države: Italiju, Austriju, Poljsku, Češku, Slovačku, Njemačku….

Zanimljiva je činjenica da nije sama sebi našla praksu, niti joj je našao tim za odlaznu razmjenu, već joj je ponuda za idealnu praksu stigla ravno na email.

– Te srijede smo na sastanku prezentirali nekolicinu praksi našim članovima, i meni se praksa u Bugarskoj učinila savršenom. Radilo se o praksi pod nazivom Colorful way gdje su praktikanti trebali 8 tjedana putovati po Bugarskoj, fotografirati i kreirati promotivni videa na kraju. Te večeri mi je osvanuo email voditeljice projekta iz Bugarske, koja mi je poslala prijedlog za rad na tom projektu. Oduševljenu nije bilo kraja. –

Nakon toga sve se odvijalo vrlo brzo, skype intervjui, slanje potvrda, sređivanje osiguranja, planiranje putovanja i uskoro sam se našla na istoku Europe – u Bugarskoj.

– Čula sam dosta predrasuda o Bugarskoj, njihovom načinu života i životnom standardu. Neka su se pokazala istinitima, a neka na sreću nisu. Iz prve ruke sam se uvjerila kako je u Bugarskoj zaista nizak životni standard, hrana je jako jeftina kao i smještaj, a njihove plaće su male. Oni nas gledaju kao mi Švicarsku. –

Vrijeme je provodila s cimericom iz Slovenije te odličnim parom iz Češke koji su odlučili skupa doći na praksu nakon što su diplomirali te trima djevojkama iz Portugala i Poljske.

– Jedna je stvar kada mi kao Aiesec pričamo ljudima da trebaju ići na praksu, što je to rad u multinacionalnom okruženju, usavršavanje engleskog jezika te novi prijatelji za cijeli život, a druga stvar je kada si zapravo dio toga i kada tvoje iskustvo potvrđuje ono što govorimo ljudima. –

Tijekom 8 tjedana, proputovala je Bugarsku uzduž i poprijeko – od Plovdiva u kojem se nalazio njen matični lokalni odbor pa sve do Varne i obale Crnog mora.

– Plovdiv je najljepši grad u Bugarskoj, prepun je zelenila, fontana te ruševina i nalazišta iz Rimskog razdoblja. U središtu grada nalazi se stadion iz vremena starih Rimljana gdje se danas održavaju festivali. Grad je sagrađen na sedam brežuljaka, iako ih je danas vidljivo samo šest, a sedmi je uništen razvojem grada. Zanimljivo je kako su stanovnici iskoristili to i na brežuljcima izgradili mnoštvo restorana, klubova i kafića. – Proveli su tako i tjedan dana u Sofiji, glavnom gradu Bugarske.

– Sofia je također lijep grad, međutim kako se udaljavate sve više i više iz centra grada, surova realnost postaje sve stvarnija – prosjaci, napuštene životinje, procjenjuje se da u Sofiji ima preko 10 000 pasa lutalica, hrpe smeća po uličicama, kvartovi u koje “se ne ide”. – Nakon Sofije je uslijedio i gradić Smolyan, na samom jugu Bugarske, blizu granice s Grčkom. Ondje su tjedan proveli planinareći Zapadnim Rodopima, planinskim masivom koji se smjestio i dijelom u Grčkoj, a obiluje prirodnim ljepotama, jezerima, jamama i pećinama od kojih je poznatija Ðavolsko grotlo. Ondje su imali prilike istraživati unutrašnjosti špilja kao i turistički skočiti s planine.

– To mi je bio jedan od najuzbudljivijih događaja u životu. Nevjerojatna količina adrenalina, jedno uže, sigurnosna oprema, i nepregledna provalija su ostavili zanimljivu uspomenu iz Smolyana. – Cijelo vrijeme družili su se s članovima Aiesec-a iz njihovog lokalnog odbora, koji su se trudili ispuniti svaku slobodnu sekundu njihovog vremena, proveli su sate i sate s njima pokazujući im grad i njegove tajne, kušajući tradicionalne bugarske specijalitete kao što su tarator – hladna juha od krastavaca i jogurta, banitza – savijača od sira, kavarma – gulaš od mesa i povrća koji se sprema u glinenim posudicama, kebabtsche – jednostavnije rečeno kebab, kojeg se moglo kupiti na svakom uglu.

– Bugarska kuhinja je jednostavno savršena, puna je začina i jako je ukusna. Najdraže od svega mi je ipak bilo jesti šopsku salatu kao predjelo ili kebabtsche u večernjim šetnjama. Život u stranoj zemlji nije lak, ali ne govori se bez razloga kako su ljudi s Balkana, jako gostoljubivi i ljubazni.

– Bugari su jako srdačan narod i voljni pomoći, iako se nikako nismo mogli sporazumjeti zbog jezičnih barijera, primjerice, uvijek sam imala problema sa svojim preteškim koferom, a ljudi su uvijek nudili pomoć oko njega. – Ljudi na praksama često doživljavaju razne kulturne šokove, što zbog hrane, navika, običaja, pa tako je bilo i s Klarom.

– S obzirom da sam se dotada već susretala s praktikantima iz svih kutaka svijeta, djelomično sam se smatrala spremnom i na “čudne situacije”. Nije ih bilo pretjerano u Bugarskoj, ali svakako moram spomenuti kako u Bugarskoj kimanje glavom lijevo-desno znači “da”, a gore-dolje “ne”. Tih 8 tjedana mi nije bilo dovoljno da se naviknem na to i uvijek sam ostajala zbunjena prilikom naručivanja u restoranima ili pak tijekom svakodnevnih razgovora. – Svoju bugarsku avanturu je završila na obalama Crnog mora, odnosno u trećem najvećem gradu Bugarske i glavnom turističkom središtu – Varni.

– Ondje sam provela zadnjih tjedan dana u Bugarskoj, po završetku prakse. Svi koji smo skupa radili na projektu, dogovorili smo se da ćemo otići tamo zadnjih tjedan dana, da se još malo družimo i uživamo u vremenu koje nam je ostalo. Varna je središte turističkog života Bugarske i ondje dolazi hrpa ljudi iz raznih dijelova svijeta. Plavo more i dugo pješčane plaže, baš kao s početka moje priče, privlače tisuće turista. – Aiesec prakse ne nude samo putovanje, samostalnost i prijateljstva – one nude iskustvo, koje sve to objedinjuje.

– Najbolja odluka u mom životu je bila odlazak na ovu praksu. Niti jedno ljetovanje provedeno dosad ne može se usporediti s iskustvom odlaska u stranu zemlju i života sa ljudima različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Ondje nisam doživjela samo “plavo more i duge plaže”, već sam stekla prijatelje s kojima se svakodnevno čujem i zbog kojih samo želim naći način da ih posjetim, osim toga, uvidjela sam i da mi nije problem niti spavati kad je temperatura bila 40 stupnjeva niti planinariti 10 kilometara u šumu. – Praksa je intenzivno iskustvo, kojeg ćete se sjećati cijeli život, a steći ćete i doživotne prijatelje. Ovakve prilike su svuda oko vas, samo ne dozvolite da vam promaknu.