AIESEC: Moja avantura u Tunisu

Jeste li u posljednjih nekoliko dana razmišljali kako bi vam bilo da ste negdje daleko, gdje temperatura nije u minusu i gdje možete uživati u kulturnoj različitosti u punoj snazi? Studentska udruga AIESEC Osijek donosi vam priču Irene Čanaki, studentice Ekonomskog fakulteta i same članice AIESEC-a Osijek koja je svoje ljeto posvetila AIESEC-ovom programu međunarodne volonterske prakse. Između 114 država koje su bile u lepezi mogućih država, Irena se odlučila za Tunis, zemlju u Sjevernoj Africi koja obiluje bogatom poviješću te kulturnim znamenitostima odnosno gradu Sfaxu. Što ju je nagnalo da ipak ode u Tunis i kakva su joj iskustva, saznat ćete upravo sad.

- Kada sam upisala fakultet, vidjela sam AIESEC-ov plakat i mogućnosti koje praksa nosi sa sobom te sam istoga trenutka odlučila sam postati dijelom toga! Kao član AIESEC-a upoznala sam mnoge strance koji su dolazili kod nas na praksu i bila sam svjedok njihovih kulturnih šokova, uzbuđenja i iskustava što me potaknulo na to da se i sama prijavim - opisuje Irena svoj prvi doticaj s AIESEC-om te otkuda želja za putovanjima i upoznavanjem drugih kultura.

Prijave je poslala u Portugal, Španjolsku, Egipat, Tursku te Tunis. - U srpnju sam dobila odgovor iz Tunisa te sam nakon intervjua dobila poziv da dođem. Sve se dogodilo u samo nekoliko dana te su odmah krenule pripreme, pakiranje, kupnja avionske karte i ostale sitnice. -



Nakon odrađenih priprema te leta, Irena je stigla u Sfax i polako je počela njena prilagodba na novi život, kulturu i običaje. - Život u Sfaxu iznimno je ubrzan i trebalo mi je nekoliko dana kako bih se priviknula. Bilo je teško spavati i jesti od vrućine te velikog broja kukaca u gigantskim veličinama. -

Prije odlaska na praksu AIESEC održi predavanja odnosno pripremni seminar za buduće praktikante kako bi otprilike znali što ih može očekivati na praksi te s kakvim se kulturnim šokovima mogu susresti. Irena ih je također mnoge doživjela.

- Kultura u Tunisu potpuna je različita od naše pa su kulturni šokovi neizbježni. Mlađe djevojke su odjevene kao Europljanke, ali nikada ne nose kratke suknje, hlače ili majice koje otkrivaju ramena. U dućanima prevladava zimska kolekcija. Žene koje prakticiraju islam nose rolke i imaju pokrivenu kosu te sam ih počela jako cijeniti jer je na temperaturama od preko 40 stupnjeva nepodnošljivo hodati u takvoj odjeći. Žene su jako razlikuju od naših, na ulici ih je gotovo nemoguće vidjeti kako se smiju ili skakuću, nisu glasne i ne izlaze previše. Jednako neobična situacija za mene bili su su muški kafići. Oko 70% svih kafića su "muški kafići", žena ondje ne smije ući. No, miješani kafići, tj. kafići gdje izlaze i djevojke, izgledaju kao europski kafići i jako su sigurni. -



Irena je došla u Tunis za vrijeme Ramazana. U to vrijeme islamskim je vjernicima od zore do zalaska sunca zabranjeno konzumiranje bilo kakve hrane i pića, uključujući vodu, seksualni odnosi te pušenje duhana, uz ovo, tada rade na poboljšanju međuljudskih odnosa.

- Jedina "neugodnost" bilo je vrijeme Ramazana. No, to je ujedno bila i privilegija jer je iskustvo nevjerojatno. Ono što mi je u vrijeme Ramazana bilo najteže jest živjeti na temperaturi od gotovo 45 stupnjeva kada ne smijete jesti niti piti ništa do zalaska sunca, tako da se u to vrijeme gotovo cijeli život okrene naglavačke. Svi su noću budni, a danju spavaju. Normalna je pojava u tom razdoblju da, primjerice, u 3 sata ujutro vidite čitave obitelji okupljene na balkonima kako večeraju, gledaju televiziju i druže se. Svima je Ramazan izrazito važan, osobito starijoj populaciji. Mlađe osobe doista se prikladno drže svoje vjere, unatoč strogim pravilima koja propisuje ovo doba godine. Iznenadilo me izrazito poštivanje starijih osoba čija se zadnja riječ drži najvažnijom. -



Irenina praksa sastojala se od predavanja engleskog jezika studentima inženjerstva. - Moj posao u Tunisu bio je predavanje engleskog jezika studentima inženjerstva. Predavanja sam provela kroz teme kao što su međukulturalna solidarnost, turizam u Tunisu, revolucije i slično. Teme poput stanja u državi, vlasti i revolucije bile su zabranjene dugo vremena i bila sam jako ponosna što smo imali organizirane debate gdje su studenti prvi puta mogli javno reći svoje mišljenje. Dojam o studentima u Tunisu je izrazito pozitivan - oni su vrijedni, žele raditi i uspjeti u životu, te putovati što im je otežano zbog vize koju je gotovo nemoguće dobiti. Gotovo svi perfektno govore francuski jer se njime koriste u svakodnevnom životu. Razumijevanje engleskog jezika im je na visokoj razini, ali imaju problema sa izražavanjem jer ga nemaju gdje primijeniti. -



U AIESEC-u se uvijek govori kako je praksa najintenzivnije iskustvo koje AIESEC može pružiti, a Irena je i sama dokaz toga.

- Moram priznati da mi je ovo putovanje bilo iskustvo koje ne mogu usporediti ni sa čim. Odlazak na more s prijateljima i turistička putovanja su predivna, ali ovo je nešto neusporedivo i kada bih ponovno birala ne bi oklijevala ni sekunde. Na tom putovanju sam upoznala ljude koji su mi postali kao obitelj i bez kojih više ne bih mogla zamisliti svoj život. Upoznala sam njihovu predivnu kulturu i gostoprimstvo, ali i prekrasnu miroljubivu religiju. Uz sve što sam proživjela, moram reći da je najdragocjenije što osoba može izvući iz prakse i ovakvog iskustva jest upoznati sebe. Pomaknete svoje granice i tek kada se nađete sami u nepoznatom tada vidite koliko ste podnošljivi, tolerantni, snalažljivi. Sada znam da ću nastaviti tražiti sebe u brojnim putovanjima i otkrivanjima novih kutaka svijeta, a sve koji se barem malo pitaju kakvo je to iskustvo ohrabrujem da si pruže priliku, da pomaknu svoje granice i naprave korak naprijed u životu. -

AIESEC kao međunarodna organizacija ponosan je na svoje prakse te se iz godine u godinu povećava broj odlazaka na praksu. Mladi ljudi teže sve više putovanjima i upoznavanju novih kultura i običaja, zašto ne biste i vi bili jedan od njih?!