AIESEC: Turska osvojila studenticu iz Osijeka

Kada se akademska godina počne bližiti kraju, studenti nastoje riješiti preostale obveze, dok još misli nisu potpuno odlepršale na jug, zajedno sa toplim ljetnim povjetarcem. Ocjene u indeksu, još jedna studijska godina privedena kraju, a ideje za nezaboravno ljeto već vrve u glavi - tu su najdraži ljetni izlasci sa prijateljima, uživanje na plažama duž Jadranske obale, posjeti rodbini ili pak sezonski posao. Svake godine ista stvar. Svake godine treba izabrati te uskladiti vrijeme između opuštanja, zabave, rada.

Upravo se to događalo i Andrei Bogić, studentici Ekonomskog fakulteta u Osijeku, samo s jednom iznimkom - nju su naime, euforija oko provođenja ljetnih praznika i avanturističko raspoloženje, ponijeli nešto ranije, točnije još prije pola godine. Kako kaže, otkad zna za sebe voli putovati, a doza adrenalina i put u nepoznato oduvijek su bili njezina najveća strast te je počela razmišljati o tome kako najbolje iskoristiti ovo ljeto. Nije željela, ono što većina studenata željno iščekuje cijele godine; otići na dvotjedni odmor na naš Jadran. Željela je za sebe učiniti nešto više te doživjeti nezaboravno iskustvo, jer kako kaže poznata izreka: "Ako želiš promijeniti svijet, kreni od sebe."

Vodeći se ovom izrekom i sama Andrea kaže: - Ne mogu promijeniti cijeli svijet, ali mogu napraviti barem jednu pozitivnu promjenu u njemu - te donosi odluku, koja će joj promijeniti život - odluku o odlasku na razvojnu praksu u okviru svjetske studentske organizacije AIESEC. Naime, Andrea je, tijekom godine dana volonterskog rada u ovoj studentskoj udruzi, mogla uvidjeti kako joj se sav uloženi trud zapravo višestruko vratio, a odlaskom na praksu imala je priliku doživjeti još jedno, ujedno i najintenzivnije AIESEC iskustvo.



Početna ideja bio je odlazak na praksu u glavni grad Portugala – Lisabon. Nakon dva mjeseca maštanja o ljetu na Mediteranu i čekanju odgovora od Portugala, odustala je od svoje početne ideje. Kada je skoro već odustala i od traženja prikladne prakse, stigao je presudni e-mail iz Antalyae.

- Praksa u Turskoj?! Hm, nikad nisam ni pomislila o toj opciji. Turska u mojoj glavi nije bila u sigurnoj zoni. Ali zašto?! Zapravo ništa nisam ni znala o ovoj zemlji. Ono što sam znala je da idem u totalno drugačiji svijet u kojem živim. Pitanje ''A zašto ne?'' nakon samo 5 minuta razmišljanja, nagnalo me da odgovorim na taj e-mail. Jedna poruka, odgovor iz Turske, druga poruka, peta, intervju, viza i stvar je bila gotova. Razgovor s roditeljima bio je najteži dio u cijelom tom procesu. Ali poznavajući me, nisu mogli reći ne - prisjeća se Andrea početka svog iskustva.

I tako je Andrea, pri kraju lipnja, ipak završila na Mediteranu, točnije na jugozapadnoj mediteranskoj obali Turske i to na sjajnoj zvijezdi Mediterana, kako se naziva poluotok Anatolija, na kojem je smješten grad Antalya – Andreino odredište. I samo putovanje do odredišta se, zbog susreta sa različitim kulturama, pretvorilo u pravo iskustvo. Tako je Andrea do Istanbula putovala s Azerbejdžanskom juniorskom hrvačkom momčadi s kojom je komunicirala na ruskom, što je kako kaže, razbilo njezinu početnu tremu od nepoznatog, potom je slijedilo presjedanje na drugi avion te napokon dolazak u Antaliyau.



Stigavši u Antalyau, uslijedio je prvi šok - temperatura od 44°C, na koji je Andrea vrlo brzo zaboravila kada je ugledala svoje, kako kaže, predivne domaćine, koji su stajali na aerodromu sa velikim natpisom: Andrea, welcome to Antalya. Bila je to gesta koja je Andrei pomogla da se već od prve minute osjeti sigurnom sa svojim domaćinima.

- Antalya je predivan grad sa bogatom povijesti, poznat je kao turističko odredište, a posebno za bogate Ruse. Grad je to u kojem se islamska kultura spaja sa zapadnjačkim utjecajem. Grad koji nikada ne spava i u kojem možete sresti ljude iz svih zemalja svijeta. Ono što mene uvijek fascinira na putovanjima pa tako i na ovom su ljudi. Uz sve neosporive ljepote koje ovaj grad čuva, ljudi su ipak najveće bogatstvo ovog grada - priča Andrea.

Nakon početnih šokova i oduševljenja, došlo je vrijeme i za posao. Andrea je radila na projektu pod nazivom "Myself my world '12". Projekt je bio dio nacionalnog projekta, koji se u isto vrijeme odvijao u 10 različitih gradova diljem Turske. Tako je Andrea, zapravo bila dio skupine od oko 120 studenata iz cijelog svijeta koji su radili na projektu. Projekt je imao za cilj unaprijediti razinu engleskog jezika i razviti određene vještine srednjoškolaca u ljetnim kampovima, a teme edukacija bile su raznolike: određivanje životnih prioriteta, problemi u tinejdžerskim godinama, rad u timu, aktualnosti u svijetu, prihvaćanje različitosti i razvijanje tolerancije i još mnoge druge. Tako je Andrea sa još pet djevojaka iz drugih zemalja (Poljske, Pakistana, Slovačke, Tunisa i Rusije) radila s oko 200 srednjoškolaca u dva ljetna kampa. Prezentacije zemalja, Andrei su bile posebno zanimljive.

- Upravo predstavljajući Hrvatsku, saznala sam da nitko od učenika ne zna gdje se mi točno nalazimo, ali svi znaju naše kockaste dresove. Također, izuzetno me je iznenadilo koliko su ti mladi ljudi pametni, ambiciozni i željni znanja. Svjesni su kakvu percepciju stranci imaju o Turskoj i s kojim predrasudama smo i mi došle, ali oni to svim silama žele promijeniti.



Osim "radnog" dijela kampa, u kojem je Andrea radeći imala priliku razvijati sebe i vlastite vještine, kamp je imao i mnoštvo drugih zanimljivih aktivnosti u kojima se okušala. Tako se zajedno sa ostalim studentima zabavljala snimajući mini-filmove te video spotove, imali su modne revije te odlazili na kuglanje i kazališta. Slobodno vrijeme bilo je vrlo kvalitetno ispunjeno pa su se tako družili s lokalnim odborom AIESEC-a, odlazili na prekrasne pješčane plaže, posjetili pješčani muzej filmskih skulptura, posjetili obližnji grad Kemer (tzv. Rusija u malom), kuhali tradicionalne večere, išli na rafting, posjetili Baazar te džamije, odlazili u planine, obišli ostatke drevnog grčkog grada Side na južnoj obali Turske i još mnogo, mnogo toga.

Kako kaže, jedni problem s kojim se susrela tijekom svog gotovo dvomjesečnog boravka u Turskoj jest znanje engleskog jezika turskog stanovništva, koje u prosjeku i nije baš zavidno. Međutim, iako je ta barijera u komunikaciji ponekad znala biti popriličan problem, s druge strane, omogućila joj je razvijanje vlastitog strpljenja i tolerancije.

- Ponekad mi se čini da sam se za cijelog boravka u Turskoj sporazumijevala na dva jezika: engleski sam koristila u kampu, a ruski (improvizacija) sa domaćim stanovništvom – prisjeća se Andrea.



Iako je Andrea u Turskoj provela gotovo cijelo ljeto, kaže kako se ne može požaliti da joj je nešto nedostajalo. Sve iskustvo koje je tamo dobila, neprocjenjivo je i ne može se mjeriti niti sa jednim iskustvom prije. Kako kaže, povratak u Hrvatsku i vlastitu svakodnevicu kod nje je zapravo izazvao obrnuti kulturalni skok.

- Nedostaje mi apsolutno sve iz Turske; zvuk Ezana u pet ujutro, ukusna turska hrana, mojih pet cimera koji su postali moja nova obitelj, temperatura preko 40°C, turski običaji.

Isto tako, iz vlastita iskustva, ističe koliko je nevjerojatno da su čovjeku dovoljna samo dva mjeseca da počne drugačije gledati na svijet i da nauči više cijeniti stvari.

- Uvidjela sam koliko je neutemeljenih predrasuda u nama usađeno vezano za druge kulture i religije, naučila sam ih cijeniti. Naučila sam više cijeniti i sebe; naučila sam cijeniti prilike koje mi se nude i biti zahvalna na njima. Shvatila sam koliko zapravo vremena i energije trošimo na uistinu nebitne i nevažne stvari, a život je tako pun prilika.

I doista život jest pun prilika, kako kaže Andrea, samo se treba odvažiti na prvi korak. Svaki početak je težak, a svako novo iskustvo jedinstveni je dar koji obogaćuje našu svakodnevicu, nas same i naše okruženje. Zajedno ipak možemo svijet učiniti boljim i tolerantnijim, čineći barem jednu pozitivnu promjenu u njemu – promjenu u sebi samima.



Tekst: Tamara Komušanac/AIESEC Osijek