Osijek nema razloga brinuti se o budućnosti dramskog ansambla
01.02.2010. 19:00

(Ne)potrebni gosti
Pohvale za uvjerljivost i opuštenost, bez grčevitog pokušavanja (ne) biti tek studenti, idu i na račun Aljoše Čepla i Domagoja Mrkonjića (koji je Raponji asistirao i u režiji). Nešto slabija karika bio je Peđa Gvozdić kao Tom. Svakako nepotreban potez bio je dovođenje Luke Juričića iz Pule kad ansambl na raspolaganju ima već spomenutog Miroslava Čabraju. Bio bi to trošak manje za HNK i užitak više za publiku. To se ne može reći za Aleksandra Bogdanovića, rođenog Osječanina, a danas člana asnambla kazališta iz Zrenjanina, koji je svoju rolu poduzetnika Petra odradio školski, ali vrlo dobro.
Na iskusnim leđima predstavu je i ovaj put nosila (mlađa) srednja generacija osječkih glumaca, predvođena Vjekoslavom Jankovićem (u glavnoj ulozi Adama), Nelom Kocsis (kao njegova supruga Suzana) i Sandrom Lončarić Tankosić (u ulozi psihijatrice Vere). Malu, ali slatku ulogu imala je Tatjana Bertok Zupković, kao i Davor Panić, kojega je užitak bio ponovno gledati na sceni. Dio su ansambla bili i Ljiljana Krička, Radoslava Mrkšić, Mira Perić Kraljik i Mario Rade.
Male istine i velike laži
Suvišnim se svakako činio završni prizor karnevalizacije svijeta ili u ovom slučaju naših paralelnih svjetova. Intimne drame Gavranovih junaka (koje upoznajemo izravno iz njihovog ponašanja, ali i indirektno kroz priču drugih o njima) zorno su prikazivale koliko čovjek ima ili nema dodira sa stvarnošću i vlastitim životom te da trebamo naučiti živjeti sa svojim istinama i lažima. Često odbačeni i sami, bez uporišta u svojim snovima, paralelnim svjetovima, retuširamo svoju stvarnost...
Jedan od jačih aduta predstave je i scenografija koju, kao i kostime, potpisuje ne baš praktično iskusna Jasmina Pacek. Minus atraktivnom i funkcionalnom rješenju scenografije ide tek za buku koju je teško prikrivala povremeno i preglasna (vjerojatno zbog tih razloga), no sjajna glazba Branka Kostelnika i grupe Roderick Novy. Kompatibilna s pričom i redateljevom vizijom, scenografija je omogućavala odvijanje paralelnih, gotovo filmskih scena, bilo tek u naznakama ili kao izravna dopuna događanju na “glavnoj” sceni. Čak je i rupa za orkestar dobila novu dimenziju. Kostimi su dobro podcrtavali karaktere likova, njihovu prošlost i sudbine. Bez zamjerke je i scenski pokret, za što je zaslužna Maja Đurinović, a koji je, kako je autorica i najavila, bio potpuno neprimjetan i posve prirodan, prilagođen sceni i glumcu.
Tekst: Narcisa Bošnjak/Glas-Slavonije.hr
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (0)