Osipanje
dramskog ansambla osječkog HNK (zbog ovih ili onih razloga), čini se da postaje - stvar prošlosti. Iako su njegove bolne točke još uvijek bolne, mladost - koja u sve većem broju i s neospornom kvalitetom pristiže s osječke
Umjetničke akademije - pomaže mu u zacjeljivanju ljutih rana. Iako u svojim redovima imaju dvoje mladih i vrlo perspektivnih (više puta, no u nekim vanjskim produkcijama, i dokazanih) glumaca,
Ivanu Soldo i
Miroslava Čabraju, redatelj
Robert Raponja za drugu ovosezonsku premijeru, točnije praizvedbu
“Paralelnih svjetova” koja je pod krov osječkog HNK prvi put dovela rado čitanog i izvođenog
Miru Gavrana, odlučio je ekipu osvježiti s
osmero studenata glume i lutkarstva. S obzirom na viđeno (u petak, 29. siječnja), pokazalo se to sjajnim i opravdanim potezom. U prvom redu jer je to studentima dobar poligon da osjete scenu i publiku u pravom smislu riječi. Uloge s tekstom dobilo je njih nekoliko, a ponajbolja među njima bila je
Katarina Baban, koja se već okušala u predstavi
“Raskošno cvjetaju moje ruže” pečuškog Hrvatskog kazališta. Ovaj put igrala je nepostojeće biće Klaru, nerođenu kći Marte, koju je igrala
Anita Schmidt.
(Ne)potrebni gosti
Pohvale za uvjerljivost i opuštenost, bez grčevitog pokušavanja (ne) biti tek studenti, idu i na račun
Aljoše Čepla i
Domagoja Mrkonjića (koji je Raponji asistirao i u režiji). Nešto slabija karika bio je
Peđa Gvozdić kao Tom. Svakako nepotreban potez bio je dovođenje
Luke Juričića iz
Pule kad ansambl na raspolaganju ima već spomenutog Miroslava Čabraju. Bio bi to trošak manje za HNK i užitak više za publiku. To se ne može reći za
Aleksandra Bogdanovića, rođenog Osječanina, a danas člana asnambla kazališta iz
Zrenjanina, koji je svoju rolu poduzetnika Petra odradio školski, ali vrlo dobro.
Na iskusnim leđima predstavu je i ovaj put nosila (mlađa) srednja generacija osječkih glumaca, predvođena
Vjekoslavom Jankovićem (u glavnoj ulozi Adama),
Nelom Kocsis (kao njegova supruga Suzana) i
Sandrom Lončarić Tankosić (u ulozi psihijatrice Vere). Malu, ali slatku ulogu imala je
Tatjana Bertok Zupković, kao i
Davor Panić, kojega je užitak bio ponovno gledati na sceni. Dio su ansambla bili i
Ljiljana Krička,
Radoslava Mrkšić,
Mira Perić Kraljik i
Mario Rade.
Male istine i velike laži
Suvišnim se svakako činio
završni prizor karnevalizacije svijeta ili u ovom slučaju naših paralelnih svjetova.
Intimne drame Gavranovih junaka (koje upoznajemo izravno iz njihovog ponašanja, ali i indirektno kroz priču drugih o njima) zorno su prikazivale koliko čovjek ima ili nema dodira sa stvarnošću i vlastitim životom te da trebamo naučiti živjeti sa svojim istinama i lažima. Često odbačeni i sami, bez uporišta u svojim snovima, paralelnim svjetovima, retuširamo svoju stvarnost...
Jedan od jačih aduta predstave je i
scenografija koju, kao i
kostime, potpisuje ne baš praktično iskusna
Jasmina Pacek. Minus atraktivnom i funkcionalnom rješenju scenografije ide tek za
buku koju je teško prikrivala povremeno i preglasna (vjerojatno zbog tih razloga), no sjajna glazba
Branka Kostelnika i grupe
Roderick Novy. Kompatibilna s pričom i redateljevom vizijom, scenografija je omogućavala odvijanje paralelnih, gotovo filmskih scena, bilo tek u naznakama ili kao izravna dopuna događanju na “glavnoj” sceni. Čak je i
rupa za orkestar dobila novu dimenziju. Kostimi su dobro podcrtavali karaktere likova, njihovu prošlost i sudbine. Bez zamjerke je i
scenski pokret, za što je zaslužna
Maja Đurinović, a koji je, kako je autorica i najavila, bio potpuno neprimjetan i posve prirodan, prilagođen sceni i glumcu.
Tekst: Narcisa Bošnjak/Glas-Slavonije.hr