Studentska borba: Pismo mami

Draga Mama,

Znam da ti je teško shvatiti zašto me nema često kod kuće, zašto sam često tužan i razočaran. Ne posvećujem ti dovoljno vremena, znam, i nisam uzoran sin. Znam i da ne znaš za što se borim. Ja sam kriv za to jer nisam odvojio vremena da ti objasnim pa si mišljenje o meni i kolegama stvarala uglavnom iz novina i vijesti. Zato ti pišem ovo pismo da ti ukratko sve objasnim.

Vjerojatno se i ti pitaš kud smo baš sad našli prosvjedovat'. Kriza je, nitko nema ni prebijene, ljudi ostaju bez posla pa se većini naš zahtjev čini djetinjastim, možda čak i bezobraznim. Ne shvaćam kako se ljudi uopće tako što mogu i pitati. Pa vama su na grbaču natovarili dodatne poreze. I još od vas očekuju da za svoju djecu plaćate školarine i uzdržavate ih na studiju. Gdje je logika u tome da to moje školovanje platiš prvi put kroz porez, a onda ponovno kroz školarinu? Mama, zašto im dopuštaš da te prave glupom?!

Trube po medijima da nema novca za besplatno školovanje. Ali ima novca za članarinu u NATO-u, ima novca za razne pelješke mostove, dvorane koje nikad neće biti napunjene, megalomanske građevine crkve, povlaštene mirovine ljudi koji su u životu jedva nakupili 5 godina staža... Zar za to rintaš i plaćaš poreze? A fakulteti naplaćuju školarine jer im se ne da zaraditi novce na neke druge načine koje im omogućava zakon. I još si svi oni daju za pravo reći kako tražimo previše novca. Previše?! 400 milijuna kuna im je previše! Sjetit ću te da je to jedna tristošezdesetina proračuna! 400 milijuna kuna država zaradi na porezim u jednom danu! A ti za prosječnu hrvatsku školarinu (8000 kuna) moraš raditi dva mjeseca! Je li to pravedno?

I kao da im nije dovoljno to što po medijima lažu o našem zahtjevu, još nas i kleveću! Kažu da želimo vječno studirati na grbači države i ništa ne raditi. Kažu da smo džabalebaroši. Kažu da nećemo cijeniti ono što dobijemo besplatno i bezuvjetno. Ali, Mama, i tvoja ljubav je besplatna i bezuvjetna pa ju ja itekako cijenim.

Ono što mi najviše smeta je da su nam čak i neki kolege okrenuli leđa. I to baš oni koje smo izabrali u studentski zbor da nas predstavljaju i bore se za nas. Očito smo se prevarili prije dvije godine kad smo ih izabrali. Jer oni, umjesto da stanu iza zahtjeva koji smo uputili mi koji smo ih i izabrali, našu borbu sabotiraju. Zašto? Ili im je nešto obećano, ili im prijete. Kako bilo da bilo, na nikoga osim na sebe ne možemo sad računati.

Eto, Mama, vidiš sad kako nam je. Nadam se da sam ti uspio dočarati za što se borimo. I vjerujem da ćeš shvatiti kako ova moja borba ima smisla i koliko mi je potrebna tvoj podrška.

Voli te tvoj sin.

Piše: Matija Ivanić