Ugašen „Bljesak“, posljednja stara radnja u Županijskoj

Otišla je u povijest još jedna kultna gradska prodavaonica, Bljesak u Županijskoj ulici, gdje se od pamtivijeka prodavao elektromaterijal i oprema. Mnogi Osječani, koji više i nisu među nama, tu su kupili svoj prvi radio-prijamnik i crno-bijeli televizor. Nekad smo tu donosili električne naprave na servis, a od 12 zaposlenika u najboljim vremenima ranih šezdesetih, posljednjih godina u radnji su nas dočekivala dvojica preostalih, od kojih je Mato Ilić bio vlasnik, a Vladimir Kasalo njegov pomoćnik.

Radili su sve što je trebalo kako bi radnja funkcionirala, od nabave i prodaje, do čišćenja i računovodstva. Mijenjao se i modernizirao samo izbor robe, ali oni su uporno radili na isti način: cijene su zbrajali olovkom, iznose računali podvlačeći crtu, robu zamatali u papir, telefonirali uređajem s brojčanikom što ga je Mato donio od kuće, brodski pod mazali pastama za drvo…, dok ih umor, bolest i sve teži uvjeti poslovanja nisu prisilili da na ulazna vrata zauvijek stave lokot.

Bio je to jedan od posljednjih starih essekerskih dućana, koji je još mirisao po mastilu za pod, elektroničkim uređajima i pomalo na vlagu. Mato nije niti tražio nasljednike, znajući da ih ne može platiti za sve ono što bi trebalo raditi.



Nekad i sad

Nekad se pred radnjom u redovima čekalo na tadašnja tehnološka čuda, a dolazili su i kupci iz okolnih mjesta. Posljednjih godina preselili su u velike trgovačke centre, a k njima bi dolazili jedino po nekakvu sitnicu. Od toga se nije moglo živjeti. Ipak, imali su vjerne kupce i da su noge i oči izdržale, radili bi i dalje. Ali tisuće sati provedenih za prodajnim pultom i prijeđenih kilometara poslužujući kupce, uzeli su danak.

- Žale kupci, naročito stariji, žale i dobavljači, ne mogu vjerovati da smo zatvorili radnju, ali istina je takva, priča nam kroz suze Mato Ilić. Poštenije je prema državi, prema kupcima, gradu i dobavljačima, priznati da više ne možemo. Nisam htio poslovati i ne plaćati, ostajati dužan, pa onda pregovarati i pogađati se. Živim i radim pošteno, to ne bi bio moj način života.

Sve su račune uredno i na vrijeme podmirivali, prvo poreze i najam, pa režije i dobavljače. Grad im je lani povisio mjesečni najam 155 kvadrata (skupa sa skladištem) s pet na deset tisuća kuna i kada se tome pribroje režije, za plaću im je ostajalo 3,5 tisuće kuna Mati i tri tisuće Vladimiru. Proizlazi da su radili samo za troškove.

Počeo kao 15-godišnjak

Mato Ilić rođen je 1949. godine, a u radnju je došao kao 15-godišnjak. Otišao je kao najstariji trgovac u Županijskoj ulici, nakon što je na istome mjestu proveo cijeli radni vijek. Kolega, Kasalo došao je prije 25 godina i otad rade zajedno.

- Imam šećernu bolest i noge mi natiču, pa teško hodam. Tu je i visok tlak, a moram i na operaciju očiju, jer sve slabije vidim. S Vladimirom je slično. Do mirovine nam je još malo ostalo i to ćemo vrijeme morati provesti na bolovanju, a ja ću najvjerojatnije u invalidsku.

Radnja se prvo zvala Radio-centar, pa Elektrokomerc, pa Elektropromet, pa ponovo Elektrokomerc, a poslije 1995. i privatizacije nazvali su je Bljesak, kako po akciji u zapadnoj Slavoniji, tako i zbog rasvjetnih tijela i elektronike koju su prodavali. U zadnjem ratu je triput pogođena i oštećenja su sami sanirali.

Radnja je sada prazna i čeka nove zakupce. Robu su vratili dobavljačima. Bilo ih je puno, tko će znati koliko, ali uvijek su s njima imali korektne odnose. Postaje li i to kategorija koja sve više odlazi u povijest?

Autor: Goran Flauder