Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
sub 18. 08. 2018.
Belišće: Mali gr...
Kino Urania [16....
CineStar Osijek ...
Festival Tarda [...
Špancirfest [201...
ned 19. 08. 2018.
Belišće: Mali gr...
Kino Urania [16....
CineStar Osijek ...
Mall Osijek: Kol...
Špancirfest [201...
pon 20. 08. 2018.
Belišće: Mali gr...
Kino Urania [16....
CineStar Osijek ...
Dokkica: Ljetni ...
Špancirfest [201...
uto 21. 08. 2018.
Belišće: Mali gr...
Kino Urania [16....
CineStar Osijek ...
Dokkica: Ljetni ...
Špancirfest [201...
sri 22. 08. 2018.
Belišće: Mali gr...
Kino Urania [16....
CineStar Osijek ...
Dokkica: Ljetni ...
Špancirfest [201...
čet 23. 08. 2018.
Belišće: Mali gr...
51. Iločka berba...
Dokkica: Ljetni ...
Špancirfest [201...
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

U sklopu Noći muzeja u osječkoj Galeriji Kazamat će se u petak, 26. siječnja 2018., s početkom u 20:00 sati održati otvorenje izložbe Bure baruta 7: Luka Petrak, Mirna Pokorić, Dorian Trepić.

Bure baruta
HDLU Osijek sedmu godinu zaredom organizira skupnu izložbu pod nazivom Bure baruta. Izložba je namijenjena mladim, neafirmiranim umjetnicima koji su odabrani putem natječaja. Troje umjetnika predstavlja se samostalnim i odvojenim umjetničkim konceptima čime naglasak ostaje isključivo na umjetnicima bez obzira na to što su okupljeni pod jednom skupnom izložbom. Izložbi je svrha ukazati na postojanje mladih, kvalitetnih i školovanih umjetnika izvan etablirane kulturno-umjetničke scene i služi kao platforma za upoznavanje javnosti i struke s njihovim radom i djelovanjem.

Izložba je otvorena do nedjelje, 18. veljače 2018.
Radno vrijeme Galerije Kazamat:
Srijeda, četvrtak i petak od 17:00 do 20:00 sati
Subota i nedjelja od 10:00 do 13:00 sati

O izložbi:
Skriveno: 
LUKA PETRAK
Luka Petrak već duže vrijeme pokušava ovladati imaginarnim prostorom slikarskoga platna. Pri tome mu polazište nije vidljivi prostor koji bi jednostavno preslikao u zadani okvir slike, nego mu je zadatak istražiti na koji način s najmanjim brojem kompozicijskih elemenata dubinu zamišljene mentalne slike prevesti u onu vizualnu, odnosno kako transponirati zamišljeni prostor u onaj pikturalni.

Nekoliko idealiziranih pejzaža koji su do sada izolirano predstavljeni na raznim izložbama pokazuje kako pri gradnji slikarskog platna mladi autora koristi model superponiranja kolorističkih registara koje slaže jedan iznad drugog kako bi otvorio horizont pikturalnog prostora. Inspiraciju je za to nalazio u vizualnom kodu računalnih igara. Raniji kolorizam u najnovijem je ciklusu rađenom za obranu diplomskoga rada zamijenjen koloristički pojednostavljenim prikazom neutralne jednobojne pozadine s crnim zastavama. Zastave su jedini kompozicijski elementi koji tvore prostor unutar slike, no oblikovanju dubine svakako doprinose i korištene čestice asfaltnog praha kojima se ostvaruje privid usmjerenosti geometrijskih silnica prema horizontu. Uz gradbenu i kompozicijsku važnost, autor zastavama daje i onu semantičku. Prostor je Petrakovih pejzaža protkan distopijskom i postapokaliptičnom atmosferom, a zastave postavljene unutar njega tek su metaforički tragovi ljudskih figura. Distopijski karakter Petrakovih pejzaža postavlja pitanje o globalnom promišljanju budućnosti s pretpostavljenim negativnim predznakom, premda se simbolika zastava koristi upravo kako bi se naznačilo postojanje (moguće) moralne i fizičke zaštite za svakoga koji će u vremenu koje dolazi stajati pod njom. Iako crne, ove zastave nisu postavljene na pola koplja, nego na vrh motke što im omogućava da se uz pomoć vjetra još ustrajnije vijore odolijevajući izazovima eshatona koji je pred čovječanstvom.

Na ovoj je izložbi Petrak odlučio izostaviti slike te izložiti samo video rad „Waypoint“ u kojem prikazuje upravo ono što na platnima slika. Zaigrane su zastave sada reducirane na tek jedan primjerak koji se vijori na isto tako neutralnoj jednobojnoj pozadini videa vizualno nas podsjećajući na svijet računalne imaginacije od koje autor polazi. Petrakov video rad daje zbir čitavoga slikarskog ciklusa te se u njemu izgubljeni/reducirani pejzaž zamjenjuje tek kretnjom onog/onih aktera (zastava-ljudi) koji su svojim djelovanjem taj pejzaž uništili. Ostaje nam tek pitati se nije li Petrak ovom posvemašnjom redukcijom prostora vizualni prostor slike nastojao svesti tek na bazične kompozicije od svega nekoliko elemenata koje će u budućnosti strukturirati pikturalni prostor njegovih djela.

BIOGRAFIJA:
Diplomirao 2017. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Odsjek likovne umjetnosti, modul slikarstvo.

Izlagao na nekoliko domaćih te nekoliko međunarodnih izložbi. Dobitnik nekoliko nagrada i priznanja među kojima su nagrada Umjetničke akademije u Osijeku za najbolji rad na području slikarstva 2015. godine, te nagrade 1. Studentskog biennalea za rad ,,(ne)sjećanja”. Od 2013. godine član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek. Trenutno živi Osijeku.

DORIAN TREPIĆ
Za djela Doriana Trepića trebalo bi se prije svega reći da su oblikovana principom redukcije. Držeći se doslovnog prijevoda ove latinske riječi, možemo se pitati što je to Trepića vodilo unatrag (re-duco), odnosno što je on to reducirao. Na izloženim se digitalnim printevima za kompozicijsku osnovu cjeline koriste elementi postojećeg prostor kojeg Trepić uzima kao predložak. U tom slučaju prostor unutar fizičkog okvira djela ne nastaje iz mentalne slike autora, nego iz postojećeg prostornog predloška koji dobiva svoj reducirani oblik. Redukcija je ovdje suštinski kreativan proces jer oko je autora oštrica kojom se dijeli bitno od suvišnog – a o tome što je bitno, a što suvišno odlučuje sam kreator. Trepić o svojim radovima kaže: „Nemogućnošću potpune realizacije likovnog pothvata (proces) dolazim do otkrivanja osobnog, unutarnjeg, kodiranog prostora.“ Čisteći iz postojećeg predloška sve što smatra suvišnim, on oblikuje prostor koji više ne govori isključivo o fizičkom prostoru predloška jer je potraga za adekvatnim prostorom i njegovim kompozicijskim skladom dovedena do stanovitoga kraja. Kada kažem da se radi o dolasku do stanovitog kraja, tada mislim na činjenicu da je rezultat kompozicijskih odnosa na printevima mogao biti i drugačiji budući da proces redukcije nudi brojne mogućnosti pri čemu je svaka od realiziranih utemeljena u predlošku. Koliko se god rezultati redukcije među sobom razlikovali, oni su uvijek odraz varijacije početne situacije, a proces variranja ludička je osnova ovih djela. Izlažući jedan od radova iz ove serije na izložbi na temu „Greška“, Trepić je uz njega naveo kako je za misao o greški potrebna „spoznaja koja dovodi do nečega nepotpunoga, nesavršenoga i nepoznatoga. Prihvaćanjem greške nastaje mir, onaj kratkotrajni dio realizacije sebstva, svakog udisaja i izdisaja u kojemu nemamo potrebu za kretanjem, možda čak dio u kojemu prestajemo tragati za ičim.“ Naravno da ovi printevi nisu isključivo odraz greške jer njihova je nepotpunost zapravo primjer punine reduktivne imaginacije autora koja ga dovodi do mira koji spominje, a koji je možda i odraz jasne kompozicijske dotjeranosti korištenih gradivnih elemenata.
Trepić svojim minimalnim intervencijama u Microsoft Paint-u još jednom potvrđuje već bezbroj puta citiranu izjavu Ludwiga Miesa van der Rohea kako se s manjim brojem elemenata postiže veći učinak i sklad jer – „less is more“.

BIOGRAFIJA:
Dorian Trepić rođen je 26. rujna 1990. godine u Osijeku. Nakon završene Škole za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku.

Završio je preddiplomski, te je trenutno apsolvent na MA studiju, odsjek slikarstvo, pod mentorstvom Domagoja Sušca. Sudjelovao na samostalnim i zajedničkim izložbama ( Zagreb,Zaprešić,Rijeka...), likovnim kolonijama, land art projektima.. (Ruma,Krk, Beli Manastir, Erdut,Motovun..). Sudjelovao na grafičkoj rezidenciji Frans Masereel Centrum u Belgiji kao asistent umjetnici Ani Sladetić. Sudjelovao na Artist quarter Budapest rezidenciji u Budimpešti . Dobitnik je pohvale za najbolji studentski rad tijekom akademske godine 2015/2016. Član je HDLU-a u Osijeku.

MIRNA POKORIĆ
Mirna Pokorić se bavi tragovima sjećanja. Pronađene artefakte u koje je upisano osobno ili tuđe sjećanje ona boja, otiskuje i premazuje vraćajući ih u izvorni ili pak stavljajući u posve novi značenjski okvir. Povjesničar Fernando Catroga pišući o povijesnom sjećanju ističe da se prostorno posredovanje traga javlja „kao neophodan uvjet da se sjećanje ne izrodi u isključivu imaginaciju, i da, budući da ostvaruje vraćanje prisutnosti, također bude otkriće koje sređuje kaos i događajnu nepovezanost...“ U slučaju Mirne Pokorić trag i njegovo posredovanje imaju presudnu ulogu. Taj tragu nema vrijednost povijesne činjenice tako da većim dijelom odražava imaginarni arhivski sustav autorice. Radi se, naime, o otiscima predmeta koji su ispunjeni privatnim sjećanjima, a koje Pokorić – nakon što ih otkriva – uvodi u proces destruktivne reinterpretacije kako bi poništila njihovo trenutno značenje. To je osobito vidljivo u njezinu pristupu dvama starim fotografskim albumima jedne osječke obitelji. Ona fotografije iz albuma koristi kao matricu koju boja jajčanom temperom i otiskuje na papir – iz jednog albuma u crno, a iz drugog u bijelo. „Crni“ album zatim arheološki rekonstruira tako što slaže njegov negativ slijedeći pri apliciranju crnih otisaka fotografija raspored koji su one zauzimale u postojećem albumu. Kod „bijelog“ albuma otiskuje cijele stranice fotoalbuma koje potom stavlja u okvire za fotografije čime aludira na izvornu funkciju otisnutog materijala. Jedan je oblik kolektivnog sjećanja upisan i u životinjske kosti koje je prije izlaganja obojila. Međutim, kosti su isto tako i trag autoričina osobnog sjećanja jer svaka od njih ima svoju priču u kontekstu autoričine memorije. Aproprijacijska je reinterpretacija osobito vidljiva u amorfnim oblicima dobivenim od papirnatih ostataka megapolisa Josipa Brandisa koje je namočila u vodi i potom osušila ne utječući na konačni izgled dobivenih oblika. Radu koji je Brandis prvi puta izveo za vrijeme rezidencijalnog boravka u Budimpešti, a zatim s novim materijalom to ponovio u prostoru Galerije Kazamat, Pokorić je podvrgnula pročišćenju čime je utjecala i na njegovu resemantizaciju jer sada on i dalje jest kao izložak, ali ne na način na koji je to prije bio.

Na nasuprotnim panoima jednog prostora galerije nalaze se murali koji svojim dimenzijama ponavljaju dimenzije ulaznih vrata Galerije Kazamat. Za izvedbu jednog murala autorica koristi zidnu prašinu skupljenu s poda kazamatskog prostora sa svim njezinim nečistoćama i pomiješanu sa žumanjkom, dok kod drugog izostavlja prašinu u korist pigmenta „ostwald blue“. Goethe, a shodno njemu i Kandinski, plavu boju vežu uz beskraj te nadčulnu i nebesku dimenziju što u odnosu na prvi mural pokazuje uspostavu dihotomijskoga odnosa između zemaljske dimenzije i onoga iznad. I ovom simbolikom autorica progovara u prvom licu povezujući prostor Kazamata u kojem ima atelijer – koji je njezin prostor slobode – i svega onoga što se nalazi s vanjske strane vrata – grube i prljave realnosti. Oblici oblikovani iz dijelova ljuski jaja te postavljeni ispod kružnog otvora na stropu prostora kroz koji prilikom jačih kiša prodire voda nagovještaj su potencijalne oplodnje svih onih mogućnosti koje se mogu izlegnuti iz prostora slobode koji Kazamat daje, iako je i taj prostor nabijen memorijom ljudi i odnosa koji su ga nekada činili živim i koja, možda, također vapi za svojom resemantizacijom.

BIOGRAFIJA:
Multimedijalna autorica rođena u Osijeku 1989. godine. Stekla je diplomu magistra kiparstva i profesora likovne kulture na Akademiji likovne umjetnosti Široki Brijeg, 2013. godine. Iste godine upisuje diplomski studiji na likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, smjer Video i film, kojeg završava 2016. godine. Živi i djeluje u Osijeku.




 Stranica prilagođena ispisu




★☆★ ...
Prodaje se luksuzno ob...
troetažne stalkove za...
Josipovac - Gradevinsk...

Najave u 24h

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:68

Registrirani online (): Nitko