Najave događaja
Galerija Waldinger: Otvorenje izložbe Mejre Mujičić "Suita"
25.04.2014. 9:56
Gradske galerije Osijek pozivaju vas na otvorenje izložbe:
Mejre Mujičić: "Suita", u subotu, 26. travnja 2014., u 19 sati u galeriji Waldinger (Fakultetska 7, Tvrđa, Osijek).
Izložba ostaje otvorena do 11. svibnja 2014.
Radno vrijeme galerije:
- utorak - petak 17 - 20h
- subota 10 - 13h i 17 - 20h
- nedjelja 17 - 20h
Ulaz na izložbu je slobodan.
Sve Mejrine probe i nastupi - Marina Viculin
Skriveno:
Neke moje prijateljice koje su već dobro pregazile tridesetu jako vole svoje satove klasičnog baleta. Kažu mi da je to globalni trend. Vježba čini majstora, kaže Vedran Perkov. Interpolacija ili pokazivanje rubova može biti jedan od mogućih oblika vizualizacije saznanja u umjetnosti, kaže filozof znanosti Jean-Marc Lévy-Leblond.
Nemam pojma što Mejra radi kada pokušava odsvirati Bacha na violončelu ili plesati na vrhovima baletnih papučica. Je li to zaista ono što smo oduvijek htjeli biti, ali se nismo usudili tražiti? Razotkriva nam skrivene želje? Možda dotiče granice?
Mislim da to nije njezin glavni sadržaj. Ono što prije svega Mejra Mujičić ovim radovima producira je smijeh, autoironija, razotkrivanje ruba. Ona ih u šali zove svojim neuspjesima. Što bi označavalo traganje za neuspjehom?
Kada sam pisala o prvome u nizu koji se zove Monodrama otkrila sam da se radi o onom važnom trenutku kada u oku drugoga prepoznajem kakvom me vide. To je naša dimenzija stvarnoga. Mi smo društvena bića, naša stvarnost ne završava na površini naše kože! Živimo puno šire i puno dublje. I to je jedino mjesto gdje smo zaista živi.
Stvarno je jedino ono što ja vidim da je netko drugi ugledao. Stvaran je trenutak kada je on to ugledao u mojim očima, kada je moje viđenje bilo viđeno. Tek tada ja mogu početi zaista postojati. Jedino u trenutku kada se moje postojanje potvrdilo u drugom oku, tek tada sam postala živa.
Rekla bih da je to potraga za životom. Jedino je ona tako strastvena. Možete je nazvati i potragom za ljubavlju, ali mislim da je to samo nježnija riječ za potpuno istu stvar. Jer je izlazak na scenu monodrame o mrtvom djetetu prilično oštra priča, a u svakom eksponiranju ima i taštine i puno straha i neutažive žeđi. Nije to stvar izbora, to je stvar nužnosti, zakon preživljavanja.
Nitko normalan ne može bilo koje eksponiranje nazvati ugodnim. Radimo to jer moramo, a ne zato jer volimo. Ono može donijeti strastveni užitak i učiniti nas ovisnicima. Ali može i povrijediti. I tada je važna ta zaštitna rampa koja odvaja umjetnike od svijeta. Iščekivanje proboja dogovorene granice daje smisao zauzetim pozicijama.
Ako se ne pokažem, ako ne izađem i ne budem vidljiva, neću nikada moći vidjeti ono oko koje me vidi. Da bih mogla postati ono što jesam, moram se izložiti tom pogledu i u njemu naći potvrdu svojeg postojanja, svojeg oblika. Tek tada se uobličujem. Ne mislim da je važno ono što drugi vidi, važno je što ja očitavam u pogledu drugoga. Bez toga ne mogu zadobiti volumen, ne mogu uspostaviti proporcije, ne mogu reći što nisam ja. Ne mogu preklopiti vanjsku i unutarnju sliku.
I to se ne događa samo jedanput. Iskustvo se ponavlja i bubri. Poznajem taj zanos koji nadmašuje sve druge. Što može tako zanijeti? Ljubav? Taština? Da, uvijek ima pomalo od svega, ali to je iskustvo zaista najbliže strasti razotkrivanja. Neutažive žeđi i potrebe da svoju stvarnu sliku ugledam u očima drugoga. Jer bez nje ne postojim.
Dakle, prva se priča odvijala nekada u prošlosti u djetinjstvu umjetnice kada su svi putovi još bili otvoreni, kada je izgledalo da su mogućnosti nebrojene. U paralelnom video snimku ona komentira svoje tadašnje zanose i razočaranja. I zapravo je taj video snimak koji demistificira doživljaj i događanje Monodrame izvor novih radova: sviranja Bacha i plesa na vrhovima papučica.
Umjetnica čini veliki napor ne bi li izvela nastup. Ona bira tako teške zadatke da su rezultati, i nakon višemjesečnog vježbanja, više smiješni pokušaji, negoli bilo kakve izvedbe. Očigledno joj sama vještina ništa ne znači. Ovi radovi poništavaju smisao performansi izvedbe. Vrište da ovo nije zanat, da se ne radi o vještini. O čemu se onda radi?
Uvijek, i bez sumnje, o doticanju nedodirljivog, o pokazivanju nepokazivog. Upravo besmislenost Mejrinih pokušaja da se približi izvedbenim performansama koje zahtijevaju klasični balet i sviranje Bacha, na doživljajnom će nivou promatraču utisnuti saznanje o nerazrješivosti osnovnog umjetničkog poslanja. Onoga o čemu upravo iz tog razloga ni ne govorimo.
Pokušaji! Neuspješni pokušaji! Kako bismo se spasili od beskonačnog razočaranja prestali smo i tražiti uspjeh. Počeli smo uživati upravo u raz-očaranju. Ima li nešto uzbudljivije od prodiranja sve dalje i sve dublje u srž vlastitih mistifikacija? Ima li išta bolje od izlaska iz očaranosti?
Raz-očaravanje bi moglo biti tako shvaćeno, moglo bi postati stepenica u sljedeći stupanj realiteta znatno izmijenjenih pravila. Kad s bolnim licem stoji na vrhovima papučica, Mejra ne čini to samo zato da bi nas nasmijala. Smijeh je dobrodošao nusprodukt napora da se sazna. On je dobar provodnik saznanja, otvara pore i čini nas ranjivijima u najboljem smislu riječi. Možda bi kao uputu za razumijevanje ove serije radova Mejre Mujičić trebalo uzeti četvrti rad posvećen ritmičkoj mističnoj molitvi žena iz muslimanskog reda derviša.
Derviši svojim ritualima nalaze put u nad-realni registar našeg postojanja i posredstvom svoga tijela i svog iscrpljujućeg performiranja nude nam komadić toga iskustva. Ovim radom Mejra istovremeno osvještava, eksternalizira, gotovo opredmećuje svoju obiteljsku priču, svoje ime i njegovu povijest. Stekla je povjerenje članova tog strogog duhovnog muslimanskog reda te je prva snimila žene derviše pri molitvi. Tjelesno iscrpljujući ples koji plešu isključivo muškarci, postao je znak prepoznavanja derviša, pa se zaboravlja da i žene pripadaju redu. Iako opojna vrtnja nikada nije mišljena kao atrakcija za publiku, ona nam je učinila dostupnim dio iskustva. Zatvorenost reda, skromnost i ustrajnost praktikanata u trenutcima ritualnog zanosa donose nagradu neposredne doživljajne spoznaje.
Slijedom tog posljednjeg rada možemo možda otkriti jedno od značenja i ostala tri spomenuta rada. Njihovo razotkrivanje napora i truda koji to prestaje biti. Ne radimo stvari da bismo bili nagrađeni ili da bismo dostigli perfekciju. Štoviše, savršenstvo izvedbe svojom taštom samodopadnošću može čak i prikriti stvarni sadržaj događanja. Onaj strastveni posao koji ne brine o rezultatima kao što stvarna molitva ne očekuje da će biti uslišana.
BIOGRAFIJA:
Mejra Mujičić (Split, 1973.)
Školovanje / education
- 1995. diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
- 1999. stipendija japanske vlade Mino paper Art Village residence, Japan
- od 2001. voditeljica galerije Moria u Starom Gradu na Hvaru u kojoj je izlagalo više od 35 domaćih i stranih suvremenih umjetnika
- od 2002. suorganizatorica međunarodnog književnog festivala Faropis
- 2008. pokreće s Majom Mujičić dizajn projekt Little horse and baby Beuys
- U svom umjetničkom radu istraživala je različite medije te je likovno uredila i ilustrirala nekoliko knjiga (Ervin Jahić, Pustinje neona; Salih Alić, Kaside…).
- Radila je kao kostimografkinja i scenografkinja.
SamoStalne izložbe / Solo exhibitions
- 1997. Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda
- 1998. Zagreb, Galerija Forum
- 1998. Stari Grad, Hvar, Palača Biankini, Galerija Plančić (I. M. Bitanga)
- 1999. Šibenik, Galerija svetog Krševana
- 1999. Stari Grad, Galerija Moria (Toni Meštrović)
- 2004. Ljubljana, Slovenija, Salon Minimal
- 2004. Vrboska, Hvar, Galerija O2 (Silvijo Vujičić)
- 2006. Zagreb, Galerija PM, HDLU
- 2006. Rijeka, Galerija Juraj Klović
- 2006. Ljubljana, Slovenija, Bežigrajska Galerija (Ivana Franke i Viktor Popović)
- 2008. Stari Grad, Hvar, Palača Biankini, Galerija Juraj Plančić: Intima 98
2010. Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda (Maja Mujičić)
- 2011. Zenica, Bosna i Hercegovina, Bosansko narodno pozorište (Eva Maria Radlherr, Corine Studerr)
- 2011. Zagreb, Galerija Josip Račić: Monodrama
Grupe izložbe / Group exhibitions
- 1998. Slavonski Brod, Karlovac: Prvi hrvatski trijenale akvarela; Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda
- 1999. Zagreb, ATTACK: Tjedan dana na selu; Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda; Mino City, Japan, Mino Washi Paper Museum
- 2000. Zagreb, Umjetnički paviljon: Hrvatski trijenale grafike; Zagreb, Gliptoteka HAZU: Trijenale hrvatskog kiparstva
2001. Vukovar: U susret Vukovarskom salonu; Rijeka: Međunarodni trijenale crteža; Zagreb: Zagrebački salon
- 2002. Zagreb, Kabinet grafike HAZU; Mino City, Japan, Mino Washi Paper Museum
- 2003. Zagreb, HDLU: Hrvatski trijenale grafike; Zagreb, Gliptoteka HAZU: Trijenale hrvatskog kiparstva
Nemam pojma što Mejra radi kada pokušava odsvirati Bacha na violončelu ili plesati na vrhovima baletnih papučica. Je li to zaista ono što smo oduvijek htjeli biti, ali se nismo usudili tražiti? Razotkriva nam skrivene želje? Možda dotiče granice?
Mislim da to nije njezin glavni sadržaj. Ono što prije svega Mejra Mujičić ovim radovima producira je smijeh, autoironija, razotkrivanje ruba. Ona ih u šali zove svojim neuspjesima. Što bi označavalo traganje za neuspjehom?
Kada sam pisala o prvome u nizu koji se zove Monodrama otkrila sam da se radi o onom važnom trenutku kada u oku drugoga prepoznajem kakvom me vide. To je naša dimenzija stvarnoga. Mi smo društvena bića, naša stvarnost ne završava na površini naše kože! Živimo puno šire i puno dublje. I to je jedino mjesto gdje smo zaista živi.
Stvarno je jedino ono što ja vidim da je netko drugi ugledao. Stvaran je trenutak kada je on to ugledao u mojim očima, kada je moje viđenje bilo viđeno. Tek tada ja mogu početi zaista postojati. Jedino u trenutku kada se moje postojanje potvrdilo u drugom oku, tek tada sam postala živa.
Rekla bih da je to potraga za životom. Jedino je ona tako strastvena. Možete je nazvati i potragom za ljubavlju, ali mislim da je to samo nježnija riječ za potpuno istu stvar. Jer je izlazak na scenu monodrame o mrtvom djetetu prilično oštra priča, a u svakom eksponiranju ima i taštine i puno straha i neutažive žeđi. Nije to stvar izbora, to je stvar nužnosti, zakon preživljavanja.
Nitko normalan ne može bilo koje eksponiranje nazvati ugodnim. Radimo to jer moramo, a ne zato jer volimo. Ono može donijeti strastveni užitak i učiniti nas ovisnicima. Ali može i povrijediti. I tada je važna ta zaštitna rampa koja odvaja umjetnike od svijeta. Iščekivanje proboja dogovorene granice daje smisao zauzetim pozicijama.
Ako se ne pokažem, ako ne izađem i ne budem vidljiva, neću nikada moći vidjeti ono oko koje me vidi. Da bih mogla postati ono što jesam, moram se izložiti tom pogledu i u njemu naći potvrdu svojeg postojanja, svojeg oblika. Tek tada se uobličujem. Ne mislim da je važno ono što drugi vidi, važno je što ja očitavam u pogledu drugoga. Bez toga ne mogu zadobiti volumen, ne mogu uspostaviti proporcije, ne mogu reći što nisam ja. Ne mogu preklopiti vanjsku i unutarnju sliku.
I to se ne događa samo jedanput. Iskustvo se ponavlja i bubri. Poznajem taj zanos koji nadmašuje sve druge. Što može tako zanijeti? Ljubav? Taština? Da, uvijek ima pomalo od svega, ali to je iskustvo zaista najbliže strasti razotkrivanja. Neutažive žeđi i potrebe da svoju stvarnu sliku ugledam u očima drugoga. Jer bez nje ne postojim.
Dakle, prva se priča odvijala nekada u prošlosti u djetinjstvu umjetnice kada su svi putovi još bili otvoreni, kada je izgledalo da su mogućnosti nebrojene. U paralelnom video snimku ona komentira svoje tadašnje zanose i razočaranja. I zapravo je taj video snimak koji demistificira doživljaj i događanje Monodrame izvor novih radova: sviranja Bacha i plesa na vrhovima papučica.
Umjetnica čini veliki napor ne bi li izvela nastup. Ona bira tako teške zadatke da su rezultati, i nakon višemjesečnog vježbanja, više smiješni pokušaji, negoli bilo kakve izvedbe. Očigledno joj sama vještina ništa ne znači. Ovi radovi poništavaju smisao performansi izvedbe. Vrište da ovo nije zanat, da se ne radi o vještini. O čemu se onda radi?
Uvijek, i bez sumnje, o doticanju nedodirljivog, o pokazivanju nepokazivog. Upravo besmislenost Mejrinih pokušaja da se približi izvedbenim performansama koje zahtijevaju klasični balet i sviranje Bacha, na doživljajnom će nivou promatraču utisnuti saznanje o nerazrješivosti osnovnog umjetničkog poslanja. Onoga o čemu upravo iz tog razloga ni ne govorimo.
Pokušaji! Neuspješni pokušaji! Kako bismo se spasili od beskonačnog razočaranja prestali smo i tražiti uspjeh. Počeli smo uživati upravo u raz-očaranju. Ima li nešto uzbudljivije od prodiranja sve dalje i sve dublje u srž vlastitih mistifikacija? Ima li išta bolje od izlaska iz očaranosti?
Raz-očaravanje bi moglo biti tako shvaćeno, moglo bi postati stepenica u sljedeći stupanj realiteta znatno izmijenjenih pravila. Kad s bolnim licem stoji na vrhovima papučica, Mejra ne čini to samo zato da bi nas nasmijala. Smijeh je dobrodošao nusprodukt napora da se sazna. On je dobar provodnik saznanja, otvara pore i čini nas ranjivijima u najboljem smislu riječi. Možda bi kao uputu za razumijevanje ove serije radova Mejre Mujičić trebalo uzeti četvrti rad posvećen ritmičkoj mističnoj molitvi žena iz muslimanskog reda derviša.
Derviši svojim ritualima nalaze put u nad-realni registar našeg postojanja i posredstvom svoga tijela i svog iscrpljujućeg performiranja nude nam komadić toga iskustva. Ovim radom Mejra istovremeno osvještava, eksternalizira, gotovo opredmećuje svoju obiteljsku priču, svoje ime i njegovu povijest. Stekla je povjerenje članova tog strogog duhovnog muslimanskog reda te je prva snimila žene derviše pri molitvi. Tjelesno iscrpljujući ples koji plešu isključivo muškarci, postao je znak prepoznavanja derviša, pa se zaboravlja da i žene pripadaju redu. Iako opojna vrtnja nikada nije mišljena kao atrakcija za publiku, ona nam je učinila dostupnim dio iskustva. Zatvorenost reda, skromnost i ustrajnost praktikanata u trenutcima ritualnog zanosa donose nagradu neposredne doživljajne spoznaje.
Slijedom tog posljednjeg rada možemo možda otkriti jedno od značenja i ostala tri spomenuta rada. Njihovo razotkrivanje napora i truda koji to prestaje biti. Ne radimo stvari da bismo bili nagrađeni ili da bismo dostigli perfekciju. Štoviše, savršenstvo izvedbe svojom taštom samodopadnošću može čak i prikriti stvarni sadržaj događanja. Onaj strastveni posao koji ne brine o rezultatima kao što stvarna molitva ne očekuje da će biti uslišana.
BIOGRAFIJA:
Mejra Mujičić (Split, 1973.)
Školovanje / education
- 1995. diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
- 1999. stipendija japanske vlade Mino paper Art Village residence, Japan
- od 2001. voditeljica galerije Moria u Starom Gradu na Hvaru u kojoj je izlagalo više od 35 domaćih i stranih suvremenih umjetnika
- od 2002. suorganizatorica međunarodnog književnog festivala Faropis
- 2008. pokreće s Majom Mujičić dizajn projekt Little horse and baby Beuys
- U svom umjetničkom radu istraživala je različite medije te je likovno uredila i ilustrirala nekoliko knjiga (Ervin Jahić, Pustinje neona; Salih Alić, Kaside…).
- Radila je kao kostimografkinja i scenografkinja.
SamoStalne izložbe / Solo exhibitions
- 1997. Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda
- 1998. Zagreb, Galerija Forum
- 1998. Stari Grad, Hvar, Palača Biankini, Galerija Plančić (I. M. Bitanga)
- 1999. Šibenik, Galerija svetog Krševana
- 1999. Stari Grad, Galerija Moria (Toni Meštrović)
- 2004. Ljubljana, Slovenija, Salon Minimal
- 2004. Vrboska, Hvar, Galerija O2 (Silvijo Vujičić)
- 2006. Zagreb, Galerija PM, HDLU
- 2006. Rijeka, Galerija Juraj Klović
- 2006. Ljubljana, Slovenija, Bežigrajska Galerija (Ivana Franke i Viktor Popović)
- 2008. Stari Grad, Hvar, Palača Biankini, Galerija Juraj Plančić: Intima 98
2010. Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda (Maja Mujičić)
- 2011. Zenica, Bosna i Hercegovina, Bosansko narodno pozorište (Eva Maria Radlherr, Corine Studerr)
- 2011. Zagreb, Galerija Josip Račić: Monodrama
Grupe izložbe / Group exhibitions
- 1998. Slavonski Brod, Karlovac: Prvi hrvatski trijenale akvarela; Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda
- 1999. Zagreb, ATTACK: Tjedan dana na selu; Pečuh, Mađarska, Galerija Cshopor(t) Horda; Mino City, Japan, Mino Washi Paper Museum
- 2000. Zagreb, Umjetnički paviljon: Hrvatski trijenale grafike; Zagreb, Gliptoteka HAZU: Trijenale hrvatskog kiparstva
2001. Vukovar: U susret Vukovarskom salonu; Rijeka: Međunarodni trijenale crteža; Zagreb: Zagrebački salon
- 2002. Zagreb, Kabinet grafike HAZU; Mino City, Japan, Mino Washi Paper Museum
- 2003. Zagreb, HDLU: Hrvatski trijenale grafike; Zagreb, Gliptoteka HAZU: Trijenale hrvatskog kiparstva
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (0)
