Tajni prolazi umjetnosti

Pokojni Ðorđe Bosanac bio je umjetnik, jedan od onih koji nam čudesnim stilom svog umjetničkog postojanja otvaraju vrata. Bezbroj puta je svima nama dijelio umjetnost. Sa dasaka koje život znače, poklanjao nam je neumorno svoj glas. Odjekivalo je njegovo srce poput prirode s kojom je i sam odrastao. A priroda je sama po sebi umjetnost, ona se i sastoji iz umjetnosti, iz njenog korijena čovjek se uspinje u visine kojima teži. Kako je svojedobno Krleža rekao, umjetnik ne može biti prepolovljen pa da jedan svoj dio pokazuje za dnevnu ili životnu stvarnost, dok mu drugi služi kao pokriće. Ðorđe je upravo sebe živio, nije se izgubio u uskovitlanoj prašini prolaznosti. Nije se mogao izgubiti, jer umjetnost nije prepuštao nikakvoj slučajnosti. Za nju koja ga je prisvojila i toliko voljela, imao je predviđeno sve svoje vrijeme.

U ovoj eri predoziranosti sa svime i svačime, rijedak je onaj koji se ne povlači u stranu. A umjetnost se ne da glumiti, a još manje odglumiti. Sretan je onaj kome ona zaokružuje, ali ne podvlači život. Mnogi su je od pamtivijeka pokušavali prokazati, kopirati njene pokrete, čak i ukrasti njezine navike, ali nikada im nije pošlo za rukom utišati njezinu strast. Niti su uspjeli strast za njom svesti na određenu mjeru.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Davor Pavlić