Na Mumbai lokalnom vlaku

Sjedim u rikši i probijam se kroz subotnje jutro na ulicama mumbaijskog predgrađa. Iako je monsun službeno stigao, vrijeme je prekrasno i kao stvoreno za moje godišnje hodočašće u ured za strance i produženje vize. Regionalni Ured za Registraciju Stranaca nalazi se, naravno, u centru grada. To znači – spakirati dokumente, pinklec na rame, kišobran u ruke i 30 km prema jugu. Ako krenem dovoljno rano, stići ću za nekih sat vremena. U povratku ću sigurno zapeti u prometu i trebat će mi dvostruko vremena za natrag. Dan je izgubljen.

Osim ako… Mumbai ima vrlo učinkovit lokalni vlak koji povezuje dijelove grada od kraja do kraja. Karta košta 80 rupija, u odnosu na dobrih 800 koliko ću platiti taksi. Kiša ne pada i zapravo mi ponestaje izgovora da ne idem vlakom. Ostaje samo čisti kukavičluk. Mumbai lokalni vlakovi su metafora grada: protiv svake logike i razuma, uz mnoštvo ljudi – ipak funkcioniraju. Lokalni vlakovi prevoze dnevno preko sedam milijuna ljudi koji iz predgrađa idu na posao u centar na duljini željezničke linije od preko stotinu kilometara. Ovi vlakovi imaju rekordnu gužvu. Kapacitet je 1700 ljudi po vagonu – no tijekom prometnih sati, Mumbai lokalac nosi preko 4500 ljudi . Kažu – to je 16 ljudi po kvadratnom metru vagonskog prostora. Ne želim znati kako.

Glavom mi prolijeće slika koju mi je prijatelj onomad davno poslao prije odlaska na praksu u Colombo – pretrpani vlak gdje su ljudi visili postrance na vratima i sjedili na krovu. – To ti uopće nije tamo gdje ja idem – fino sam mu odbrusila. To je bila slika lokalnog vlaka u Mumbaiju. To je upravo tamo gdje sam sada.

Ali opet. Ljudi se u ovom gradu koriste vlakovima na dnevnoj bazi. Zašto bih ja išta bila bolja od njih? Uostalom, nije da su prometni sati radnog dana. Subota je. Vrijeme je lijepo. I fino mogu na spori vlak. Više nije pitanje novca i vremena, već principa. Najgore je kada sam sebi kreneš dokazivati da možeš.

Proguglala sam gradske linije i stanice i zadnja uputstva: – Turistima se savjetuje da izbjegavaju lokalne vlakove –aha, aha pa nisam ja turist, treća godina teče, mogu ja to, što bude da bude. Sjećam se prošli put kad smo se dečko i ja okuražili na vlak: došli smo na platformu i kad je brzi vlak stigao, ja sam samo napravila tri koraka natrag i izjavila da to ipak nije za mene. Ljudi su visili na vratima i čim je vlak usporio, masa je navrla usprkos onima koji su grčevito pokušali izaći. Odustali smo i pokunjeno otišli na platformu sporog vlaka. Spori vlakovi obično imaju manje gužve – međutim, kad je vlak došao na platformu nije baš izgledalo kao da je manje ljudi. Dečko me gurnuo prema vagonu za žene i ja, nakon što sam vidjela koja je masa muškaraca ušla u njegov vagon, zaključih da to i nije tako loša ideja. Tko šljivi emancipaciju. Uostalom, drugačije su ove okolnosti – na vlakovima se svašta događa. Žene drpaju, kradu im nakit, otimaju – pusti ti to. Dobro je meni među nježnijim spolom. Popela sam se i prilijepila uz jednu štangu. Znoj je tekao u potocima. Internetska stranica kaže da je plan bio uvesti klimatizirane vlakove u Mumbaiji. Plan nije uspio jer bi klima zahtijevala zatvorena vrata, što jednostavno nije moguće u prenapučenim vagonima. Umjesto klime, svaki vagon ima ventilatore.

[img:726e0b5fd3]http://cdn-vps.osijek031.com/slike/novosti_2012_07/2012_07_01_india_train1.jpg” alt=”” />

Tekst: Katarina Karalić – Katty

Pročitajte i ostale Kattyne priče iz Indije i Šri Lanke…
Skitam i pišem: Indija, Šri Lanka

Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžer za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.