Jeste li vidjeli pomrčinu Hrvatske?

Jeste li prošloga petka gledali djelomičnu pomrčinu Sunca? Jeste.

A, jeste li proteklih godina primjetili potpunu pomrčinu Hrvatske?
Kao što se pomrčina sunca ne dogodi odjednom, u trenu, već se odvija postupno, tako je i s ovom drugom pomrčinom. Ni ona se nije dogodila u trenu i nismo je odmah bili svjesni. Možda nam se učinilo kako se oko nas malo smračilo, ali smo većinu vremena proveli uglavnom nesvjesni tog stanja. Djelomična pomrčina kakva se u petak mogla vidjeti iz ovih krajeva Hrvatske, dogodila se postupno. Bio je to lagani prijelaz, kao kada se u smiraj dana, dok je sunce još na obzoru, naokolo hvata fini i diskretni sumrak. Tako je i s tom našom pomrčinom: dugo se hvatala oko nas, kao paučina, da bismo tek poslije, kada su (nam) se počele paliti žaruljice, shvatili što se zapravo dogodilo. A dogodilo se da smo ostali opustošeni, osiromašeni i kolektivno obezvrijeđeni.

Naša ovozemna pomrčina odvijala se mic po mic. Da se sav politički metež i kriminalni grabež dogodio u jednome danu, izbila bi revolucija i padale bi glave. Ovako su prefrigane glave znale kako treba izvesti trik i kojim riječima hipnotizirati ljude (nacija, demokracija, Kroacija…) uvjeravajući ih da ne pada mrak nego sviće dan. Pa je taj metaforički mrak redom stao gutati jedno po jedno poduzeće, tvornicu, a s njima i ljude i čitave gradove.

Otad do danas sve su nas vlade redom zaduživale tako da današnji vanjski dug Hrvatske iznosi više od 53 milijarde eura. Zaduživali smo se i u ono vrijeme rata i u ovo vrijeme krize, ali i onih godina kada je naizgled bilo dobro, a krize ni na vidiku.

Industrija se, također, malo pomalo gasila, kao što se gase aparati na koje je bio priključen preminuli pacijent u komi. Mnogi divovi poput sisačke Željezare ili Diokija pali su tijekom te pomrčine, dok s neki, poput kutinske Petrokemije ili većine brodogradilišta, na koljenima. Čak i da su okolnosti bile bolje, a upravljačke elite poštenije i sposobnije, dio propalih tvornica i poduzeća ne bi izdržao tržišnu utakmicu. No, teško je vjerovati da baš svi propali nisu mogli preživjeti i pretvorbu i privatizaciju, a potom i krizu i recesiju.

Krenimo odavde, iz Osijeka, na kratko putovanje kroz zamračenu Hrvatsku pa se sjetimo tek nekih kojih više nema ili još životare kao vlastite sjene. Sjetimo se Drave, Mobilije, Lio-a, Mare, Tekosa, Svilane, Nivete, Slavonijatekstila, OLT-a, Analita, Litokartona, Slobode, Standarda, Kožare, Frigisa… U gradu koji je još za Kraljevine Jugoslavije bio najjače industrijsko središte, u zadnjih četvrt stoljeća nestala je polovica od dotadašnjih tridesetak industrijskih tvrtki, a s njima i oko 25 tisuća radnih mjesta.

Na koju god stranu odavde krenuli, čujemo istu ili sličnu priču. Bilo da je riječ o malim gradovima u kojima je polovica stanovnika radila u danas propalim lokalnim gigantima (Gaj u Slatini, DIK u Ðurđenovcu…) ili o onim najvećima gdje je i pomrčina bila skoro pa potpuna.

I Rijeka s kojom je Osijek dugo vremena bio industrijski ravnopravan, ako ne i bolji, izgubila je u toj pomrčini tridesetak tisuća radnih mjesta i neke ponajveće tvrtke poput nekadašnje Jugolinije (kasnije Croatia Line), Rikarda Benčića, Torpeda, Vulkana, Hartere… a ni preživjelom 3. maju ne piše se dobro.
Čitava Dalmacija tijekom iste pomrčine izgubila je više od šezdeset tisuća radnih mjesta, a giganata poput Jugoplastike, koja je sama zapošljavala skoro deset tisuća ljudi, Jadrankamena, Jugovinila, Dalme, Jadrantekstila, dugoratske Dalmacije, Bagata, Borisa Kidriča, Salonita, Jadrankamena i inih danas više nema ili su ostali u tragovima.

I u Zagrebu slična lista: Prvomajska, Kamensko, Gorica, Nada Dimić, Vjesnik, Astra, Tvornica duhana Zagreb…

Na koncu, spomenimo Sisak, grad srednje veličine koji je bio pojam velike industrije i u kojem, kao završni čin lokalne i nacionalne „Sumrak sage“ traje agonija tamošnje Rafinerije. Propast Željezare sa svim izdvojenim pogonima, zatim Segestice, Herbosa, Tvima, Metalotehne, Mlina i pekara, Lloyda… ne bi podnijeli ni veći i snažniji gradovi. U tom gradu koji je nekoć, zahvaljujući industriji, bio među najrazvijenijima danas postoje liste čekanja čak i za – pučku kuhinju.

Ovo su tek neki primjeri. Mogao sam navesti i druge, primjerice Slavonski Brod ili Varaždin ili Šibenik. Pitanje je što će od njih ostati i koliko će ih uopće opstati do sljedeće potpune pomrčine sunca koja će se iz ovih krajeva moći vidjeti tek 2081. godine.

A ako vam se usporedba s doživljajem pomrčine sunca ne sviđa, eto vam onda one s kuhanom žabom. Stavimo li je u kipuću vodu, žaba će odmah iskočiti. No ako je ubacimo u lonac s hladnom vodom koju potom zagrijavamo, žaba će mirno „uživati“ u toplini koja se postupno povećava sve dok ne bude skuhana.

[fbcomment:afebbeae3e]http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=55982[/fbcomment:afebbeae3e]