Njih 1,2 milijarde, a ja sama …

“Ima ih k’o Rusa” je potpuno zastarjeli izraz i trebao je već biti upgrejdan na 2.0 verziju koja bi zvučala “Ima ih k’o Kineza”. Onda bismo polako trebali privikavat narod da će ih u 3.0 verziji ove fraze zapravo biti “k’o Indijaca”.

I to je dobra metafora za početak moje priče. Indijaca je 1.2 milijarde, a ja sam sama. Prema hrvatskoj ambasadi, u svakom trenutku u Indiji ima oko 30 do 50 Hrvata, po raznim poslovima, većinom turističkim ili spiritualnim – i tih 50tak zapravo meni ništa ne znači na dnevnoj bazi, jer sam poprilično osamljena u svoj jedinstvenosti.

Ovo je priča o tome što znači biti tolika manjina da te nitko ni ne doživljava:

Ovaj tjedan sam radila na virtualnom treningu na (meta)temu online učenja – i jedna od diskusija je bila kako dizajnirati sadržaj tako da je dostupan svim različitim sudionicima treninga. Ja radim za veliku firmu, mi svi pričamo engleski – neki bolje, neki lošije; i jezik, koji je uglavnom većini strani, može odigrati bitnu ulogu kada imaš medij učenja koji se bazira isključivo na verbalnoj komunikaciji. Poanta je bila da svaki sadržaj mora biti kao pješačka staza sa spuštenim bankinama (rubnicima, rizolima, kako god vam već drago) – da služi većini, ali da ima i malu foru koja pomaže manjini (u ovom slučaju ljudima u kolicima i majkama koje guraju malu djecu) da mogu nesmetano uživati u svojoj šetnji.

Dugo sam razmišljala o toj poruci.
…

Indija nije zemlja koja je prijateljski nastrojena različitosti.

Nekad mi to ide na ruku – kao kada preskočim red u kupovanju karata za koncert jer sam strankinja, kao kad me svekrvine komšinice gledaju da sam im draga jer sam svijetle pute ili kad me u 5-star hotelima prvu usluže ispred gomile mojih indijskih kolega s kojima sam došla na konferenciju (osobito me veseli kad misle da sam šef ja, a ne moja šefica).

Češće mi to ne ide na ruku – kao naprimjer danas kada sam 200 grama puretine i feta sira platila suhim zlatom (a one njemačke Vollkorn štapiće 100 gr – ~25 HRK sam samo zaobišla) ili kada me je na putu do trgovine dvoje djece zadirkivalo na ulici. Istini za volju, vjerojatno i ne vide puno stranaca – zato što se stranci ne šetaju otvoreno po ulici. I ja izbjegavam.

Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.

Pročitajte i ostale Katarinine kolumne ovdje: Skitam se i pišem