Danas se obilježava
Međunarodni dan borbe protiv siromaštva. Prigoda je to mnogim pripadnicima raznih društvenih elita progovoriti o problemima siromašnih. Izgovarati će se velike riječi i snažne socijalno poželjne poruke. Prigodno će se organizirati okrugli stolovi, tribine, svjetlo dana ugledati će mnoge studije, analize i projekcije o siromašnima i siromaštvu, spominjat će se akcijski planovi i strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Mnogi će se političari i pripadnici raznih drugih organizacija slikati po javnim kuhinjama, darivati siromašne obitelji i samce. Gazit će blato i povijati koljena kako bi za dobru fotografiju i javnu poruku bili viđeni na ulazu u neku sumračnu izbicu, šupicu bez struje i vode i prigodno darivali njene stanare paketima hrane, odjeće i drugim darovima pogodnim za javno promicanje svoje socijalne osjetljivosti. Savjetovani od svojih stručnjaka za medijsku i javnu promidžbu doslovno će koristiti sav jad i bijedu sirotinje, njihovu bolest, glad i samoću, njihovu tugu, beznadnost i besperspektivnost kako bi, zaigravši po najosjetljivijim dijelovima naših osjećaja, pridobili naše simpatije i potporu. Najveći dio darova čak nisu ni sami kupili, već ih plaćaju novcem političkih stranaka ili organizacija kojima pripadaju. Mnogi će upravo na pisanim radovima o siromaštvu priskrbiti sebi uvjete za kraticu još jedne ili možda tek prve znanstvene titule ispred svoga imena.
Jedan dan u godini za siromašne širom svijeta.
A što je sa ostalih 364 dana u godini? Koje su to prave riječi koje možemo uputiti, a da ne budu licemjerne, polovici svjetskog stanovništva koje živi od dva dolara i manje dnevno ili petini svjetske populacije koja živi od dolara i manje dnevno? Možda im treba čestitati taj dan (jer su uopće živi, jer su tinta na statistici) baš kao što čestitamo Dan žena, Dan vozača, a po novome u Hrvatskoj i Dan socijalnoga partnerstva? Ako znamo i govorimo kako su djeca budućnost i bogatstvo svijeta i ako znamo da ih je u tom svijetu više od 2.2 milijarde, kako se na današnji dan obratiti onoj milijardi djece koja su uistinu siromašna? Što za njih činimo sve ostale dane u godini? Što osim riječi, i to ne samo danas, možemo ponuditi njihovim roditeljima? Kako žive roditelji onih 10.6 milijuna djece koja su 2003. godine umrla u siromaštvu prije navršene pete godine života (tolika je te godine bila ukupna populacija djece u Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj i Italiji). Kakova je budućnost njihovih braće, sestara, susjeda i koliko je njih u međuvremenu umrlo? Znamo li kako u svijetu dnevno od gladi i pothranjenosti umre više od 26 tisuća osoba od kojih je jedna trećina djece? Znamo li koliko djece u svijetu pogiba ne samo kao žrtve rata, nego i kao unovačeni ratnici, koliko djece pogiba pri raznim nesrećama na radu, a koliko umire od posljedica iscrpljenosti radom u raznim tvornicama, rudnicima, na poljima, u javnim kućama? Koliko se djece doslovno proda zbog siromaštva njihove obitelji? Kako živimo s tom spoznajom? Brine li nas što manje od 20 % svijeta gospodari sa više od 80 % svjetskog bogatstva i što im slijepo služe međunarodne financijske institucije, multinacionalne korporacije, vojske, policije, armije zaštitara pa čak i vlade. I što upravo oni velikim dijelom doprinose tom istom siromaštvu. A na današnji će dan, s ponosom i bez grižnje savjesti, od svojega suviška darivati bolnice, domove, javne kuhinje, pojedince. Kako je lijepo biti javno slavljen i hvaljen, pogotovo kad je cijena filantropije, cijena dara daleko manja od cijene plaćenog oglasa u medijima koji taj događaj prenose kao doista lijepu vijest. I pri tom se to još odbija od poreza. Ni Hrvatska od toga nije imuna. A kakovo je stanje u njoj? Iako si je u sklopu svjetskoga milenijskog cilja o iskorjenjivanju siromaštva do 2015. godine, još 2001. godine zadala cilj do 2015. godine smanjiti na polovicu relativno siromaštvo, u Hrvatskoj zadnji poznati podaci iz 2005. godine govore kako je stopa relativnog siromaštva i dalje 17.5 % kolika je bila i pet godina ranije. Prema raznim istraživanjima i mjerilima u Hrvatskoj se udio siromašnih domaćinstava kreće od optimističnih 11 % do manje optimističnih 29 %. Na žalost, stvarnosti je bliža ova posljednja procjena. Uz to, porazno je što se negdje između 70 i 80 % građana osjeća siromašnima. Najveći rizik od potonuća u siromaštvo nose starije osobe i umirovljenici, nezaposleni, osobe bez obrazovanja, samačka domaćinstva, jednoroditeljske obitelji i obitelji s više djece. Pa još ako se u to ukomponira i bolest...? Činjenica je kako u Hrvatskoj prosječna plaća ne može pokriti više od 75 – 79 % minimalne potrošačke košarice, a prosječna mirovina nikad ne pokrije ni 60 % umirovljeničke košarice. K tome preko 65 % plaća niže je od prosječne, a preko 60 % mirovina jednako je ili niže od 2.000 kuna. Redoviti mjesečni, a posebno izvanredni troškovi neprekidno se krpaju novim zaduženjima. Tako su se Hrvati prema posljednjim službenim evidencijama kod poslovnih banaka zadužili preko 107,7 milijardi kuna. Svaka je hrvatska obitelj tako prosječno dužna više od 86 tisuća kuna. Dugovi se sve teže vraćaju, računi sve teže plaćaju pa je tako veliki broj plaća pod ovrhom, a od mirovina čak svaka sedma. Kako tek preživaljavaju nezaposleni i njihove obitelji kojih tek 20-tak posto prima neku naknadu za nezaposlene, a koja je od 1. listopada ove godine u najvišem iznosu povećana na „čak“ 1.200 kuna? Kako živi 20-tak tisuća radnika i njihovih obitelji koji rade, a ne primaju plaću ili oni koji primaju najnižu plaću, a koja u Hrvatskoj iznosi 2.298 kuna? Kako u Hrvatskoj učinkovito aktivirati četiri noseća stupa politike protiv siromaštva – gospodarski rast i zapošljavanje, razvoj ljudskog kapitala, progresivnu poreznu politiku i socijalne transfere pa da doista pokažu primjerene rezultate? Kako riješiti problem skupog stanovanja, preskupog stambenog kvadrata i sve teže rješivih stambenih problema građana? Kako u cjelini pomoći svima u potrebi, osim deklaracijama i načelnim stavovima? Nužno je doista obrazovanje i zdravstvenu skrb učiniti jednako dostupnima svima. Treba stvarati uvjete za otvaranje poslova sa višom dodanom vrijednosti koji će biti i više plaćeni, a pri tome kroz podizanje minimalne plaće stvarati uvjete dostojnog života i onih koji rade poslove koji se manje vrednuju. Sustav stanovanja treba kroz različite oblike, od poticane stambene izgradnje i stambenih zadruga do povoljnijih i subvencioniranih kredita, urediti tako kako bi bio maksimalno dostupan širokom krugu građana. U podizanje društvene svijesti za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti treba ravnopravno i s punom odgovornosti uključiti sve društvene činitelje, od vlasti, sindikata, poslodavaca, lokalnih zajednica i političkih stranaka pa sve do nevladinih udruga i vjerskih zajednica. Siromaštvo u Hrvatskoj nije neki „njihov“ problem, ma koga god se pod tim podrazumijevalo. To je naš zajednički problem, naša zajednička sramota i mrlja na savjesti svih nas.
U ovom predizbornom vremenu mnogi će se sjetiti siromašnih i siromaštva, na razne načine i u raznim prigodama. Inflacije obećanja neće manjkati. Ni prigodnih darivanja i slikanja. U neka mjesta i kod nekih ljudi političari, bilo iz vlasti ili oporbe, dolaze samo prigodno pred izbore, svake četiri godine. Ni ovoga puta neće biti drukčije. Bilo bi dobro kad se političari i ostali njima bliski ne bi služili siromaštvom i siromašnima kao sredstvom za prikupljanje glasova, već kad bi doista služili siromašnima i stvaranju uvjeta da jednostavno više ne budu siromašni.
priopćenje Nezavisnih hrvatskih sindikata
Muško
