"Snježnu kraljicu" gledat ćemo režiji i koreografiji Svebora Sečaka

Holističkim je svoj pristup režiji baleta Snježna kraljica ocijenio Svebor Sečak. Što to znači i kako izgleda, publika će od večeras moći vidjeti na sceni HNK-a u Osijeku, gdje je sve spremno za praizvedbu baleta za koji je glazbu skladao Davor Bobić, a sve je krenulo od bajke H. C. Andersena. Kada je baletna umjetnost u Hrvatskoj u pitanju, ime se Svebora Sečaka nameće samo po sebi, jer je riječ o donedavno aktivnom baletnom plesaču (nacionalnom prvaku), sveučilišnom profesoru, koreografu, redatelju, znanstveniku čiji su rezultati odavno prerasli granice Lijepe Naše.

Ma koliko čovjek iskusan bio, što donosi i određenu dozu sigurnosti i samosvijesti, vjerujem da svaki izazov donosi i malo rizika, opreza, možda i straha. Nije mala stvar postaviti balet koji do sada nitko nije ni čuo, a kamoli vidio.
- Na prvu sam bio svjestan odgovornosti i nisam se zaletio prihvativši bez razmišljanja. U to vrijeme komad još nije bio ni napisan. Krenuli smo tako da je gosp. Bobić dio po dio pisao, ja sam ga preslušavao, pa smo usklađivali ideje.

Čini mi se to kao prednost, jer ste odmah mogli ispravljati ono što bi se moralo na kraju, voditi sve u smjeru u kojem treba za postavljanje na scenu.
- Problem je što smo mi to radili „na pamet“, nismo imali plesače na raspolaganju. Projekt K-HNK nam je omogućio suradnju Osijeka i Splita, ali je utoliko usložio proces rada tako da sam ja morao stalno raditi na relaciji Splita i Osijeka, raditi s plesačima i pri tom u glavi slagati mozaik, u nadi da će se posložiti baš onako kao što sam ja zamislio. Stoga sam se čvrsto držao glazbe da se u svemu tomu ne pogubim. To je neoklasičan pristup da se koreografira dosta na glazbu. Od lipnja sam cijelo ljeto preslušavao glazbu, zamišljao da bih u listopadu otišao u Split, a u studenom došao u Osijeku. U prosincu je uslijedila pauza u oba grada zbog Orašara. Tek oko Božića sam dobio dovršenu glazbu pa je cijeli proces bio baš složen. U Osijeku smo se svi okupili tek nešto više od dva tjedna prije premijere i shvatili da je naša ideja bila dobra, mozaik se posložio. Zadovoljan sam i kako to koreografski izgleda. U redateljskom dijelu posla sam se odlučio za suradnju s gosp. Zdenkom Bašićem, našim poznatim ilustratorom pa se čitava predstava odvija u ambijentu digitalne animacije koja nas uvlači u čaroban svijet Andersenove bajke. Tako sam spojio i klasično i moderno. Glazba gosp. Bobića vuče na neoklasiku, iako ima i etnoelemenata pa sam tako i ja kroz koreografiju provlačio neoklasične sekvence, uz etnoelemente i neke moderne elemente i pokret. Uz Nevenovu scenografiju i kostime, te digitalnu animaciju, sve je upakirano u vizualni identitet koji nam omogućuje brzu izmjenu scena, da to bude neoklasična predstava za 21. stoljeće i bit će atraktivna svim generacijama.

Hoće li „potući“ Orašara?
- Ne bih ih uspoređivao. Orašar je naslov svjetskog baletnog kanona iz 19. st., koji se izvodi u svakom gradu, mjestu, svakoj školi, baletnom studiju, neovisno o kvaliteti. Bitno je samo staviti bor, pustiti Čajkovskog, dok dječica trče oko bora i uvijek će biti publike. Orašar je definitivno zaslužan za popularizaciju baleta i dolaze ga gledati ljudi koji inače ne gledaju balet. Od toliko različitih verzija, novih čitanja, definitivno je to fenomen. Balet Snježna kraljica ni u kojem trenutku nije uspoređivan s Orašarom i ne želi mu biti sličan, iako je tema zimska. Imamo mali problem, jer u razdoblju Orašara ovaj balet ne treba igrati, jer Orašar donosi novac. Zato smo se i odlučili za premijeru u veljači, a u Splitu u studenom, da bismo opet izbjegli koliziju s Orašarom. Ova predstava je mišljena tako da ne bude prašnjava klasika, nego nešto posve originalno.

Je li bilo trenutaka kad ste pomislili: što je meni ovo trebalo?
- Ja to stalno mislim. (SMIJEH)

Kako se u tim trenutcima resetirate? Što vas ponovno pokrene?
- Kada odlučite nešto napraviti, morate se nositi sa svakom teškoćom koja naiđe i linearno ih rješavate. Složeno je, jer kada nemate cijelu glazbu, nemate ni kompletnu ideju, nismo imali sve plesače na broju. Tijekom procesa se izmijenio velik broj, jer su splitski plesači opterećeni velikim repertoarom. Bilo je i povrijeđenih solista pa sam moram nove učiti. Kada se konačno sve postavi na scenu, dolaze drugi detalji koje treba uskladiti.

To je sastavni dio svakog procesa postavljanja predstave.
- Da, ali ova je dosta zahtjevna u tom smislu. Nije dugačka, ali je dinamična, scene se brzo izmjenjuju, što sam i htio postići, jer današnji mladi nemaju mnogo živaca dugo se koncentrirati na jedno. Svi smo naviknuli na mobitele, hrpu informacija s interneta, koje se brzo izmjenjuju. Situacija nije ista kao prije 20, a kamoli prije 100 godina. Danas mladi brže razmišljaju i zahtijevaju mnogo veći broj informacija u kraćem razdoblju pa sam tako i predstavu zamislio, da se uz pomoć digitalne tehnologije scene brže i atraktivnije izmjenjuju.

Balet nekoć i danas? Borba u osječkom HNK-u već se godinama pokušava riješiti.
- Ključna promjena je Zakon o kazalištima koji je preko noći umirovio veliki broj baletnih plesača u Zagrebu, Splitu i Rijeci i omogućio da se za ta radna mjesta raspišu međunarodne audicije. Primjerice, na 30-ak se radnih mjesta u Zagrebu javilo 1300 plesača iz cijelog svijeta. Zamislite tu konkurenciju. Naravno da to podiže kvalitetu i razinu ansambala, kad toliko mladih profesionalaca dođe na audiciju i možete odabrati ponajbolje.

Kakve izglede imaju naši plesači? S obzirom na to da baletne škole vani imaju dugu tradiciju, neospornu kvalitetu, važnost, rezultate.
- Dvojaka je tu situacija. Problem je što se s jedne strane podigne kvaliteta ansambla, ali se s druge strane donekle može izgubiti nacionalni identitet. No, balet je sve više transnacionalna umjetnost i ansambli u svijetu su potpuno internacionalizirani. Naš je problem definitivno školstvo. Obrazovnu smo vertikalu upotpunili prije 10-ak godina studijem baletne pedagogije i stvaramo nove generacije baletnih pedagoga pa bi se u dogledno vrijeme situacija mogla popraviti. Imamo problema s osnovnim i srednjim školama, kojih je sve više u manjim gradovima, ali još nemaju kvalitetu da bi svake godine producirale po nekoliko profesionalnih plesača. Djeca se bave baletom, ali od njih ne izađe veliki broj profesionalnih plesača. Zagreb ima problem, jer su u potresu obje baletne škole oštećene i nisu dobili odgovarajući prostor. Djeca završe školu i još ne osjećaju spremni za veliku međunarodnu audiciju pa odu na specijalizaciju ili doškolovanje u inozemstvu pa se često i ne vrate. Imamo mi kvalitetnih plesača, ali su oni, kao neki drugi stranci kod nas, vani u angažmanu. To je tako i tomu se treba prilagoditi. Ono što mi možemo učiniti po pitanju očuvanja autohtone kulture je upravo ovo što sada činimo: praizvedbe domaćih djela, poticati domaće stvaralaštvo i ulagati u mlade.

Iz primjera gosp. Bobića vidimo koliko mu je vremena i truda, da ne kažem muke trebalo da mu se jedna vrata otvore.
- U proteklih stotinjak godina možemo nabrojiti ne više od 15-ak domaćih praizvedbi baleta. Krećemo od Baranovića i Lhotke, preko Kelemena, Papandopula, sjećam se Kabilja, Bjelinskog. Nakon toga je skupina oko Muzičkog biennala Zagreb, primjerice Šipuš, Seletković, Đurović. Bio je tu i akad. Parać, maestro Tarbuk.

Pisati glazbu za balet nije uobičajena praksa kao prije 200 godina, a ni lukrativna. Usto, Hrvatska je mala država, sa sve manje stanovnika pa možda to i nije tako „malo“ tih 15-ak naslova.
- Tako je, dosta suvremenih koreografa poseže za klasičnom, kanonskom glazbenom literaturom, naprave si kompilaciju koja ima odgovara ili kombiniraju više skladatelja i odaberu po želji, naprave glazbeni pastiš. To je legitiman pristup, a oni su unaprijed sigurni da su si odabrali best of i manje riskiraju nego kada se piše nova glazba. No, to ne znači da treba zapostaviti praizvedbe i smatram da treba poticati domaće stvaralaštvo. Kao predsjednik Hrvatskog društva baletnih umjetnika sam pokrenuo inicijativu s Muzičkom akademijom, Akademijom dramskih umjetnika i HNK-om u Zagrebu da se oformi koreografska platforma na kojoj bi se mladi skladatelji uključili i spojili s našim koreografima i plesačima, potičući stvaralaštvo da bi plesači i koreografi radili nove koreografije na glazbu naših mladih skladatelja.



Tekst: Narcisa Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Kristijan Cimer/HNK