Ni manje ni više nego još jednom
svjetskom praizvedbom osječko je
Dječje kazalište Branka Mihaljevića otvorilo svoju
novu kazališnu sezonu. Pred prepunim se gledalištem (u četvrtak, 19. listopada) prvi se puta, u ovom Kazalištu, kao redateljica predstavila
Ivana Vukićević, a opet je potpisala i predložak za predstavu zgodnog naslova
Palačinka, pjesmuljak, puž, put i patuljak. Njezin smo tekst
Što igračke žele? kao božićno uprizorenje gledali u prosincu 2020. pa znamo da joj, osim glume, od ruke ide i pisanje.
„
U slobodno vrijeme čita u društvu svog mačka, sjedi ili visi na Dravi, fotka, piše, plače, diše i misli da je život baš super. Poezija joj je objavljena na nekoliko web portala i u časopisu „Tema”. Snimila je nedovoljno nečega da bi ju se prepoznalo u tramvaju ili pekari i to joj odgovara.“ – tako se Ivana predstavila na mrežnoj stranici kazališta u čijem je ansamblu od 2018. Prije dvije godine odlučila je da može naučiti još i znati još pa je upisala Lutkarsku režiju, također na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je stekla i prvu diplomu, onu glumice/lutkarice.
Bio je ovo
ispit za nju (i položila ga je izvrsnom ocjenom, na čemu joj čestitamo), ali i kolege kojima je prvi puta bila „na čelu“. Naglasila je da je tek sada spoznala koliko je glumac u predstavi snažan i važan.
Kao redateljica, Ivana se
odlično snašla, čvrsto držeći konce u rukama, ne prepuštajući ništa slučaju, pazeći na
svaku pojedinost. I sama glumica, sigurno je upravljala procesom, ostavljajući kolegama dovoljno prostora za improvizaciju i autonomnu kreaciju, što je rezultiralo opuštenom, ali odmjerenom i profesionalnom suigrom na sceni.
Spojivši
iskustvo i mladost, redateljica Ivana uloge je mudro podijelila: dvjema iskusnim kolegicama –
Areti Ćurković (koja je oduševila kao Gljivarko) te
Aleksandri Colnarić (bila je neodoljiva kao puž Odi), a s druge strane
Gordanu Marijanoviću (koji je bio maestralan Drvko) i simpatičnoj
Teni Milić Ljubić koja je 'razvalila' kao plašljiva i usamljena zmija Zmiki.
Dobro je poentirao Gordan rekavši na tiskovnoj konferenciji uoči premijere da im je tekst poslužio kao
odlična podloga za kreaciju, jer je od glumaca tražio „
koreografska, ritmična i brza“ rješenja. Iako je svatko donio nešto svoje, drukčije, iznjedrili su pravu, bogatu lutkarsku sinergiju.
Nakon višesezonskog fokusiranja na mladu publiku, ovom se predstavom Dječje kazalište ponovno vratilo
vrtićarcima i nižim razredima osnovne škole, a u tom su im partneri
Požežani, u čijem će
Gradskom kazalištu premijera biti 19. studenoga. Još se nešto nakon nekoliko sezona pauze vratilo na scenu – prava lutkarska igra, čemu se svi veselimo, jer ova kazališna kuća iza sebe ima brojne lutkarske naslove za pamćenje.
Kako često i biva u lutkarskim predstavama, svi su (osim puža Odija, koji nije govorio, nego se samo glasao, ali je i to bilo vrlo ) glumili
izmijenjenih glasova, što je bilo njima zahtjevnije, ali je malim gledateljima
olakšalo raspoznavanje likova i činilo ih jedinstvenima, dajući im glasove baš onakve kakve bismo zamislili da ih patuljci, zmije ili puževi imaju. Kada su scene bile brže, prilagođavali su glasove, mijenjajući brzinu, visinu, jačinu. Upravo to je dodatno pridonijelo da se gledatelji s likovima još bolje emocionalno povežu, posebice kada su prolazili kroz teške ili vesele životne trenutke.
Predstave ne bi bilo da nije bilo
lutaka i scenografije, koje su rad
Aleksandre Vukićević, četiri godine mlađe Ivanine sestre, kojoj je ovo također bila ispitna predstava na studiju
Scenografije za kazalište, film i multimediju, a koji je upisala iste godine kada i Ivana režiju. Iako je neprestance dodavala sitnice (gumbe, papričice, gljive, čarapice, kapice…), ekipa je bila otvorena i puna razumijevanja, što je proces svima učinilo ugodnim, nije propustila naglasiti Aleksandra, koja o svijetu patuljaka mašta od djetinjstva. Već prvi pogled na scenu i lutke ostavlja bez daha. Odradila je Aleksandra svoj zadatak
više nego uspješno, dajući čvrsto uporište koherentnoj priči na sceni, istodobno ne ometajući tehnički glumce u animaciji, izražaju, pokretu, gesti, koordinaciji s lutkom i međusobno.
I njoj čestitke na uspješno obranjenom radu. Ne sumnjamo i nadamo se da je ovo tek jedna u nizu njezinih suradnji s Dječjim kazalištem, jer riječ je o uistinu darovitoj umjetnici, bogate mašte, ali koja poznaje i razumije kazalište.
Kostimografiju su supotpisale
Maja Marković i Ivana Vukićević, dok je za glazbu bio zaslužan
Petar Eldan. Toliko je puta Eldan surađivao s DKO-om da više i nije gost, ali je uvijek drag suradnik, čiji projekti uvijek ostave dubok trag. Tako je bilo i u ovoj predstavi, u potpunosti je odgovarala stilu i temi, naglašavajući ključne trenutke, poput dijaloga, ulazaka likova na scenu ili obrata u priči – glazbom ili pauzom. U odličnoj koordinaciji s glumcima, iskustvo su gledateljima dodatno obogaćivali zvučni efekti, čineći sve vrlo harmoničnim.
Ivana je i u oblikovanju svjetla asistirala
Igoru Eleku.
Vratimo li se na početak teksta i osvrnemo li se samo na recentnu produkciju DKO-a, treba reći da su i prošle sezone svojoj publici podarili
ekskluzivu u vidu svjetske praizvedbe, kako oni to zgodno kažu, i to
Djedovom pričom Maje Lučić, koja je potpisala tekst i režiju, a već je gostovala na brojnim pozornicama, na mnogim festivalima, požnjela i nagrade (samo u rujnu dvije u Subotici).
Stoga je i ovaj
najnoviji naslov na tragu nastojanja donjogradskog kazališta da potiču mlade kreativce na stvaranje, po mogućnosti domaće i pružaju im tehničku i umjetničku pa i financijsku pomoć u ostvarivanju snova, pri tom publici darujući vrijedna scenska – a ovaj to svakako jest.
Podrška ravnatelja
Ivice Lučića također nije izostala, a njega osobno veseli i kada se iza predstave, projekta krije i neka lijepa priča, kao u ovom slučaju kada publici predstavljaju
diplomske predstave koje izrastu u repertoarni naslov. Na njihovom su programu takve predstave već živjele, no prvi puta je to netko iz ansambla, pa je entuzijazam tim veći.
Javna je tajna, kako sama kaže, da Areta Ćurković
podržava mlade pa nije krila radost zbog rada na ovom projektu i uživanja koje glumcima počinje čim završe probe i predstava krene u život na sceni i pred publikom.
Od uspomene na mamine priče, Ivana je satkala priču za koju se nada da će s djecom živjeti još dugo. Ne sumnjamo da će ova predstava naći put do malih i velikih gledatelja, unatoč ponešto '
tankoj' fabularnoj liniji. Razumljiv i prilagođen najmanjima, jednostavnih i izravnih dijaloga, fino izražene simbolike i maštovitosti, tekstu ipak nedostaje dramaturški sloj koji bi ga atraktivnim učinio i koju godinu starijim gledateljima da bi i njima činio koherentno iskustvo.
S obzirom na to da je ovo Ivani prva režija i tek drugi tekst, a da je
kreativna umjetnica s dobrim osjećajem za scenu, a i nedostaje joj vrlo malo za čvrstu peticu, veselimo se njezinim novim projektima i na sceni i iza nje.
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Marko Žido
Nebitno
