Prvi se pamte, kaže se, a kada su, primjerice u pitanju sve češći i sve čvršći iskoraci u repertoarnim odlukama osječkoga
Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, i trebaju se pamtiti. Zahvaljujući
hrabrosti i može se reći vizionarstvu ravnatelja
Ivice Lučića, i osječka će publika opet imati nešto za pamtiti: prvi puta u svojoj
bogatoj, višedesetljetnoj, kreativnoj, inovativnoj povijesti, te dobro mišljenoj strategiji i ulozi u zajednici u kojoj djeluju, ovo je kazalište zakoračilo na posve
nov teren - mračan, ali samo doslovce. Odlučili su se okušati u kazalištu sjena.
Naslovi se, dakako, pomno biraju, pa nimalo slučajan nije bio ni izbor
Tajnoga vrta autorice
Frances Hodgson Burnett, štivo u kojem od 1911. uživaju naraštaji mladih i odraslih diljem svijeta, a etiketiraju ga i kao “
kultni roman o odrastanju u prirodi”. Posljednja je ekranizacija priče od
Mary Lennox, s oskarovcem
Colinom Firthom, iz 2020., a producent je
David Heyman, iza kojega su filmovi o
Harryju Potteru, Medvjediću Paddingtonu.
Još je manje slučajan izbor redatelja/scenografa/pedagoga
Fabrizija Montecchija, čiju je predstavu
Patka, smrt i tulipan Wolfa Erlbrucha (u izvedbi Kazališta lutaka iz Ljubljane) ravnatelj Lučić gledao nekoliko puta i zacrtao si je da će ga pod svaku cijenu dovesti u Osijek. Nije mu žao ni što mu je to uspjelo tek u trećem mandatu ravnatelja, našalio se Lučić nakon predstave,
vidno zadovoljan i ponosan na rezultat, ali još više na proces rada koji se krije iza svakoga uspjeha.
I upravo je to
najveća vrijednost najnovije predstave Dječjega kazališta, posljednje ovosezonske, koju su tradicionalno uklopili u program
Osječkoga ljeta kulture, a premijerno izveli 14. srpnja u svojoj prepunoj dvorani i ponosno će ju od jeseni uvrstiti u redoviti repertoar.
Ekipa zaslužnih za ono u čemu je dva puta uživala publika na 23. OLJK-u doista je brojna. Uz spomenutoga redatelja
Montecchija, koji s dramaturginjom
Enricom Carini supotpisuje prilagodbu teksta za scenu (i surađuju od 2016.), važni su k
otači i ilustrator, grafički dizajner, scenograf i dizajner lutaka za kazalište sjena,
Gabriele Genova (osmislio je scenu lutke, kojih je bilo gotovo 50-ak, od čega je trećina za glavni lik, djevojčicu
Mary Lennox), već prepoznata i uvijek inovativna
Zdenka Lacina Pitlik (koja je ovaj puta imala nimalo jednostavan ni lak zadatak, premda se radi o samo
četiri kostima – no oni su morali u isto vrijeme biti i
funkcionalni i neometajući, ne odavati previše, ali nositi poruku). U pravom holivudskom stilu glazbu je potpisao Osječanin
Ivica Murat pa ne čudi da je glazba u pravom smislu riječi dominirala predstavom, čudesna i mistična, a opet tako jasna i bogata. Majstor za ton bio je Josip Ogribić, a za svjetlo – koji svaku predstavu učini još boljom, a kada to Igor Elek radi, najčešće je tako.
Sinergija njihovih
kreativnosti, vizija, ideja, ostvarenja, umova, znanja i iskustava pa i doslovce mišića – učinila je Tajni vrt predstavom kojom će se Dječje kazalište ponosno razmetati.
Nije to predstava bez mana (koja jest?), ali jest predstava koja ima budućnost i dobro je da je tako, jer – kao što sam napomenula već u tekstu – brojni su radni sati kojih je malo tko u gledalištu svjestan, a bez kojih predstave ne bi bilo. Uključuje to procese i sate koje umjetnički tim i glumci ulože istražujući, onako “samotno”. Dodati treba tomu sve one sate i sate kada ekipa počinje spajati dijelove slagalice iz kojih se rađa proces, a onda i sate glancanja, glačanja, ušminkavanja.
Zadnji na scenu stupaju glumci i na njima na koncu sve počiva. Srećom, u procesu rasta podrška su im svi iz kreativnog tima. No, u kazalištu je tako uvijek i oduvijek.
Glumački je ansambl ovaj puta bio malobrojan, ali
vrlo moćan. I teško je reći tko je predvodio, što je i
najljepše u kreativnim umjetnostima. Kao desetogodišnja Mary Lennox (koja iza jednih bršljanom obraslih vrata otkriva tajni vrt, što mijenja život njoj, ali i njezinom ‘bolesnom’ rođaku) na sceni i iza platna za publiku (i sebe) igrala se i stvarala
Ivana Vukićević. Iako je i ona nakon predstave bila vidno iscrpljena i ispražnjena, istodobno joj je pogled bio iskričavo zadovoljan, a osmijeh pun. Iznimnu koncentraciju zahtijevala je ova lepršava igra od svih, matematičku fokusiranost. Samo
Ivana Vukićević imala je 15-ak lutkica koje je animirala, a koje su crne i bilo ih je teško razlikovati na prilično mračnoj sceni. No, kada uspjeh ne izostane, radost je još veća. Sličnim su se mukama i uspjesima mučili i sladili i Srđan Kovačević (kao
Colin Craven, vršnjak i rođak usamljene i nesretne Mary), pa i
Tihomir Grljušić (koji je ponovno pokazao raskoš svoga glumačkoga talenta u ulozi staroga i mudroga vrtlara), te
Aleksandra Colnarić kao stroga domaćica, gospođa Medlock.
Svi su oni bili i naratori i likovi i animatori likova sjena i to
vrlo uspješni, precizni, kreativni i vješti.
Redatelj Montecchi za kazalište se sjena odlučio jer im, rekao je, ovaj kazališni jezik omogućio “
prebacivanje u vrijeme koje je više imaginarno, nego povijesno”, ali i “
uspješan prikaz mjesta unutar okvira” te “
brz, gotovo filmski, ritam izmjene scena”.
Više će igranja značiti i okretnost u igri i animaciji, čemu se veselimo, kao što smo se veselili i naslovu koji je pomaknuo granice glumaca, cijeloga kazališta, ali i publike. Svi smo naučili ponešto, a to je uvijek dodana vrijednost.
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Marko Žido
Nebitno
