Kada sam te kolovoške subotnje večeri na sceni
Dječjega kazališta Branka Mihaljevića ugledala medvjediće
Bukala, Mrguda i Beru – u viziji
scenografkinje, kostimografkinje i kreatorice lutaka Rie Trdin – odmah su mi na pamet pali
medvjedići dobra srca. Možda je neke druge odrasl(ij)e gledatelje asocijacija odvela i u smjeru nekoć omiljenih im
plišanca čija godina proizvodnje seže u minulo stoljeće, ali jedno je sigurno: najnovija premijera donjogradskoga teatra uvući će se svima pod kožu.
Tri su – kako ih iz DKO-a najavljuju: „
mekana, medena, topla, divna, maštovita i čarobna“ - medvjedića junaci predstave
Tri medvjeda i gitara, za koju i tekst i dramatizaciju potpisuje
Ludwig Bauer, dok je režija povjerena
Morani Dolenc. Ona je, pak, kako to već ide, odabrala svoju ekipu suradnika koji su u tom kazališnom talioničkom loncu iskovali amalgam svojih talenata. Jer, kako kaže
Đorđe Dukić (tata, medvjed Bruno):
Svatko u sebi ima neki dar, samo ga treba znati pronaći.
Oku
najopsežniji posao odradila je već spomenuta Osječanka (tj. rođena Našičanka)
Ria Trdin, pokazavši se dobrim izborom, jer je vizualno skladno zaokružila priču trima elementima - lutke su, uz kostime i scenografiju načinile raster po kojem su glumci lako i fino tkali svoju mustru. Domislila se Ria Trdin detaljima poput
trbuha koji glumcima služe i kao spremnici za sitnu rekvizitu, ali i rješenjima koja su tako jednostavna i praktična da mislimo da bismo se i sami toga dosjetili, poput
plastičnoga kuhinjskoga lijevka u službi megafona. Scenografija je funkcionalna i mobilna, što ju čini prikladnom za gostovanja, a posebno je dražestan trenutak u kojem se iza te naoko plošne scenografije (stabala, lopoča, grmova, gljiva….) pomaljaju šumski stanovnici (žabe, vjeverice, vukovi, lisice, zečevi).
Scenski je pokret
Maja Huber glatko nadovezala, ne pričinjajući glumcima napor i smetnje u igri, koja je na momente bila i prilično brza i zahtjevna.
Glazba za predstavu, posebice dječju, uvijek je
izazovan zadatak. Da je
Vlatko Panić odradio sjajan posao uvjerili su se svi koji su bili na premijeri u subotu, 27. kolovoza, ali i na reprizi. Ne samo da je bila
prikladan i vrlo zgodan dodatak uprizorenju, nego je bila i vrlo jasna, čiste i jasne koncepcije i lako (za)pamtljiva.
Sve su to prilagođavali onima bez kojih predstave ne bi bilo i na kojima mnogo toga počiva –
glumcima. Medvjedić koji je dobio u
ruke/šape gitaru iz naslova,
Gordan Marijanović (najmlađi od trojice braće, Bero) ponovno je bio čvrsta baza glumačkoga kvarteta, veseo kada treba, razigran, okretan, glumački siguran i svojim kolegama uvijek pouzdan partner na sceni. Jednako su čvrsto uporište bile i besprijekorna
Areta Ćurković, koja na našu radost djetetu u sebi ne dopušta odrasti i nakon godina i godina na sceni. Uvijek je dorasla zadatku. Iz predstave u predstavu, iz lika u lik sve je bolja
Tena Milić Ljubić. Uveseljava vidjeti da ionako skladan i vrijedan ansambl raste sa svakim novim članom.
Imam i jednu malenu zamjerku predstavi, a koja se možda još stigne 'ispraviti' – premda se, zapravo, nema što ispravljati, jer nigdje nisu pogriješili, tek sve može biti još i bolje i da malo nama gledateljima udovolje. Naime, šteta je što Gordan Marijanović
pretiho svira. S obzirom na godine njegovoga glazbenoga obrazovanja, ali i aktivno bavljenje glazbom i plesom, uvjerena sam da i ovaj puta vrijedi uživati u njegovoj svirci. Uostalom, upravo je gitara u naslovu priče i predstave, ali ujedno i njezin highlight.
Predstava se dogodila u smiraj
21. Osječkog ljeta kulture, posljednjih dana ljeta, ali opet u pravi trenutak da bude sjajan uvod u još jednu sezonu Dječjega kazališta koju s
nestrpljenjem mnogi čekaju i vesele joj se. Uvjerena sam da će u ovom naslovu uživati brojni školarci – oni koji su ga već apsolvirali i rado su se prisjetili zabavne priče ili će im to lektirom tek biti, omiljeno štivo ili topla priča za laku noć.
Da biste zadovoljili mališane u gledalištu, ne samo da se morate pridržavati nekih smjernica, nego morate ostaviti dobar dojam i morate doprijeti do njihovih srca. Upravo je to (ponovno) pošlo za rukom entuzijastičnoj ekipi Dječjega kazališta.
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Dubravka Petrić 
Nebitno
