U utorak 19. travnja 2022., u organizaciji sekcije
Tehnosfera EstLaba (Estetičkog laboratorija FFOS-a) i
FUZ&JA programa popularizacije znanosti u Maloj vijećnici
Filozofskog fakulteta Osijek održano je događanje pod naslovom »
Književnost u tehnosferi«. Pozvani gost bio je nagrađivani književnik
Zoran Roško, profesor filozofije i komparativne književnosti, i knjižničar-informator u Knjižnicama Grada Zagreba. Uz njega, u razgovoru su sudjelovali
Milijana Mičunović, Davorin Ćuti i Boris Bosančić, članovi Estetičkog laboratorija Filozofskog fakulteta.
Tema razgovora ticala se, općenito,
razvoja tehnologije, a posebice razvoja
informacijsko-komunikacijske tehnologije i njezine perjanice umjetne inteligencije. Što se krije iza naoko „
bezazlene“ misli „
da bi stroj jednoga dana mogao raditi (i misliti) sâm“? Koje su krajnje mogućnosti umjetne inteligencije koja je od prepoznavanja lica u svom razvoju stigla dotle da sama stvara lica? Koja je uloga algoritama kao sve zastupljenijeg alata u znanstvenom istraživanju?
Kako je spomenuto u raspravi koja je uslijedila,
biotehnološki razvoj, općenito, inaugurirao je doba posthumanizma, koje karakteriziraju oprečni pogledi na razvoj informacijsko-komunikacijske tehnologije i (s njim povezanu) promjenu u čovjekovu odnosu prema
okolišu, životinjama i vlastitom biću. Od optimističnih pogleda, poput transhumanističkih (D. Haraway) koji predviđaju i transformiranje ljudskog tijela u informacije (ideja učitavanja uma u računalo), do biokonzervativističkih (F. Fukuyama) i otvoreno antihumanističkih (N. Land), posthumanizam sa sobom (do)nosi i određenu dozu nepovjerenja u budućnost.
Mogućnost da živimo u simulaciji potaknula je
vrlo burnu diskusiju u kojoj je Zoran Roško iznio nekoliko vrlo intrigantnih i originalnih teza. Život u simuliranom svemiru ne predmnijeva da se unaprijed radi o digitalnoj vrsti simulacije kao u filmu Matrix, prema mišljenju našeg gosta - vrlo ograničenom i manjkavom prikazu spoja računala i čovjeka, nego uključuje i svoju analognu i možda nama još nepoznatu vrstu simulacije. Prema Zoranu Rošku, sve je tehnologija, pa kad govorimo o tehnologiji u uobičajenom smislu te riječi mislimo na „
tehnologiju tehnologije“. Čak je i sâm bitak neka vrst tehnologije! Intrigantno pitanje postavljeno Zoranu Rošku u daljnjem tijeku rasprave bilo je vezano uz jednu drugu vrstu inteligencije - anorganske inteligencije, koju je tematizirao u svom posljednjem romanu
Bogart i Seranoga, s obzirom na mogućnost njenog stvarnog postojanja.
Kroz ova i slična pitanja nastavila se vrlo poticajna i zanimljiva diskusija, koja je u nekim trenucima, zahvaljujući iznimnoj erudiciji, elokvenciji i književnoj mašti Zorana Roška, sezala i iza granica uobičajenog razmišljanja o tehnologiji i njenim mogućnostima. Iako pisac u osnovi, Zoran Roško opravdao je poziv za razgovor u Tehnosferi potičući sve prisutne, među kojima se isticao veliki broj studenata, na daljnja razmišljanja o ulozi tehnologije u našim životima i pravcima njenog mogućeg razvoja u budućnosti.
Tekst i foto: EstLab
Najava: FFOS: Književnost u tehnosferi: u razgovoru sa Zoranom Roškom
Nebitno
