[Intervju] Izabela Lojna iz ŽNK Osijek – najbolja igračica 1. HNLŽ

Kapetanica ŽNK Osijek, Izabela Lojna, proglašena je najboljom igračicom 1. HNLŽ u sezoni 2020./2021. od strane Hrvatske udruge Nogometni sindikat, te time dobitnicom HUNS-ovog Trofeja Nogometaš. Tim povodom odlučili smo podijeliti intervju s ovom sjajnom djevojkom.

Kako si primila vijest o tituli najbolje igračice 1.HNLŽ?
- Normalno je da me titula nabolje igračice veseli, svakom je u cilju biti najbolji u onome što radi, tako i meni. Želim zahvaliti svojim suigračicama, bez njih moj uspjeh ne bi bio moguć. Kao i svima koji su glasali za mene, prepoznali moj rad. Proglašena sam najboljom jer su tako odlučile igračice drugih klubova, moje rivalke, to doživljavam kao svojevrsno priznanje struke. Jer koliko god da smo mi prijateljice izvan terena, kada traje utakmica nismo na istoj strani. Ovakva jedna titula mi je samo poticaj za dalje, da budem još bolja.

Što je za tebe obilježilo sezonu 2020./2021. u 1.HNLŽ?
- Kruna sezone za mene je bila osvajanje prvenstva - ŽNK Osijek na prvome mjestu. Došli smo i do finala Kupa, osvojili futsal ligu odmah u prvoj godini kako smo se prijavili za sudjelovanje. Sve je to bilo sjajno. Igrali smo i Ligu prvakinja, prema novom formatu natjecanja ušli smo među 28 najboljih ekipa Europe pod kapom UEFA-e. To je najbolji rezultat u povijest ŽNK Osijek i na to sam ponosna. Na žalost nismo imali sreće proći još dalje, presudila nam je uzvratna utakmica protiv Breidablika u kojoj smo imali priliku pobijediti. Bile smo spremne, ali primile smo golove iz naših grešaka koje se ne smiju događati u takvim utakmicama. No, i to je iskustvo više, poticaj da radimo kvalitetnije, da ponovno osvojimo titulu državnih prvakinja i pokušamo u Ligi prvakinja sljedeće godine napraviti još bolji rezultat.

Kako ocjenjuješ aktualnu sezonu? Prognoziraš ono što dolazi?
- Nije počelo najbolje, prvu utakmicu protiv velikih rivala, Splita, smo izgubili. Bilo je to prevelik i prebolan poraz nakon niza uspjeha. Možda je tomu presudilo što smo se maksimalno dali u Ligi prvakinja zbog koje smo propustili početak prvenstva pa nam je utakmica sa Splitom bila prva u aktualnoj sezoni. No, sve se da nadoknaditi. Imamo još tri utakmice s njima, i svjesni smo da moramo sve tri pobijediti ako želimo biti na vrhu. Najprije prvu sljedeću utakmicu, i to s najmanje četiri razlike ako želimo s prvog mjesta ući u play-off s obzirom na to da trenutno imamo bolju gol razliku od njih. Ja mislim da mi to možemo! No, čak ako u play-off uđemo s drugog mjesta moramo svakako u narednim utakmicama pokazati zašto smo pošle godine uzeli titulu! Želim napomenuti i kako nama ŽNK Split nije jedini protivnik. Imamo mi još puno utakmica s kvalitetnim ekipama. Tu su Dinamo, Rijeka, Agram, nikoga ne podcjenjujemo. Smatram da u 1. HNLŽ trenutno ima onih koji mogu iznenaditi.

Kako je izgledao tvoj nogometni put?
- Iako sam zbog rata 1992. rođena u Puli, odrasla sam u svome Otoku, kraj Vinkovaca. Živjela sam u maloj ulici gdje su mi jedino društvo mojih godina bili dječaci tako da nisam imala puno izbora kada su u pitanju bile igre. Oni su igrali nogomet po cijele dane, pa sam i ja. Samo lopta, lopta i lopta. I zavoljela sam igru. Kada sam krenula u školu, to se nastavilo. Svaki odmor igrala sam s dečkima nogomet. Dečki su onda jednom pitali svoga trenera, Vladimira Dragića, hoće li me primati u ekipu, u NK Otok, i on je pristao. Prvi mi je pružio priliku na kojoj sam i danas zahvalna. Igrala sam s njima šest mjeseci, i onda prešla u ŽNK Ivankovo gdje sam provela gotovo tri godine. Prilikom prijateljskih utakmica zapazili su me iz ŽNK Osijek, i tako sam u sezoni 2009./2010. prešla u ŽNK Osijek. Najprije privremeno za Ligu prvakinja, a onda su me ostavili. I evo, ide dvanaesta godina, još sam tu, sada drugu godinu kao kapetanica. Iako ne mogu reći da nisam imala priliku promijeniti klub, zaigrati u inozemstvu. Za nekim ponudama možda i malo žalim, kao što je prilika da zaigram u njemačkoj ženskoj nogometnoj ligi. Voljela bih da sam na taj način, u tim godinama, iskušala „gdje sam“, koliko sam dobra u tim inozemnim okvirima. No, srce nije dalo, nisam mogla otići.

Što te to veže uz ŽNK Osijek? Što općenito igračice veže uz ŽNK Osijek? Nisi jedina s dugim stažem u bijelo-plavom dresu.
- Tko god da je došao u ŽNK Osijek imao je samo riječi hvale i najljepše uspomene na vrijeme provedeno ovdje. Kod nas se generacijama kako na terenu, tako i izvan njega, osjeti neka povezanost koje drugdje nema. Kao obitelj smo. Otvoreni smo, prihvatimo svaku igračicu koja dođe, bez obzira od kuda dolazi. Bilo je kod nas cura iz Srbije, sada imamo jednu suigračicu iz BiH. Prema svima jednako. Jednom kada je netko dio ŽNK Osijek, onda je dio naše priče u kojoj se svi borimo za isti grb. I nema dalje. Isto je i s djevojkama koje prijeđu iz mlađih kategorije u seniorke. Uvijek jedna drugu podržavamo.

Podržava li tebe u nogometnoj karijeri obitelji?
- Od prvoga dana kako sam ozbiljno zapela za nogomet moja je obitelj bila uz mene. Mama k'o mama, uvijek s dozom brige da se ni bi ozlijedila, a tata k'o tata pun ponosa. Sjećam se kada me vodio kupiti prve kopačke i dao mi da si izaberem koje god želim. Sve su to naizgled male stvari koje mi znače. Puno mi općenito znači podrška obitelji, lijepo je osjetiti kako su svi ponosni na mene. Mama, tata, brat, sestra, tetka moja. Ma ona najviše, svuda se hvali sa mnom. Dolaze na utakmice. Ja sam u Osijeku, oni u Otoku, ali među nama se to ne osjeti.

Naslovnice novina su te pune kao „policajke koja zabija sjajne golove“. Što stoji iza te priče?
- Kada je došla na red srednja škola upisala sam Obrtničku školu u Vinkovcima, za odjevnog tehničara, bez posebnog cilja, tek da završim neku školu. Već u to vrijeme shvatila sam se da je nogomet ono što me zanima. Ali kako se kod nas dugoročno ne može ipak živjeti od nogometa odlučila sam kasnije trbuhom za kruhom u policiju. Nije bilo lako. Najprije nisam uspjela upisati Akademiju iz prve jer nisam imala dovoljan indeks tjelesne mase, oni su tražili da bude minimalno 20, a ja sam imala 19,3! Do sljedeće godine sam to uspjela navući na 20,1 pa sam „upala“. Ni sam proces školovanja nije bio lak. Buđenje u 6, deset minuta kasnije već trčanje i s trčanja ravno u odoru. Red, rad i disciplina. Imala sam sreću što me nogomet za takvo što pripremio. Imala sam kondiciju, izdržljivost. Danas radim u graničnoj policiji, PGP Beli Manastir. Dobro sam se snašla. Kolege su odlični. Gledaju utakmice, navijaju, ali i dobijem porciju kada ne igram dobro. Kao ono, imala si slobodan dan, a nisi baš bila na visini zadatka. Ali sve je to prijateljski.

Kakvom vidiš budućnost ženskog nogometa u Hrvatskoj?
-U Hrvatskoj je ženski nogomet nedovoljno razvijen. Za bolju budućnost u klubove bi trebali više ulagati i sponzori i krovne institucije da bi došli na razinu na kojoj je danas ženski nogomet u Sloveniji, Srbiji ili Mađarskoj gdje je situacija po tome pitanju bitno bolja nego kod nas, a takav odnos „snaga“ nije bio uvijek. Sve to sporo ide. Ono što je dobro je da se danas puno više ulaže u mlađe kategorije igračica. One sada imaju kvalitetnu ligu. No to je sve premalo ako se uzme u obzir da UEFA i FIFA zadnjih godina ženski nogomet propagiraju kao sport 21. stoljeća.


Tekst: ŽNK Osijek
Foto: Marko Mrkonjić/ŽNK Osijek