HNK u Osijeku i MUP u borbi protiv ovisnosti

Kazalište koje, poput osječke nacionalne kuće, postoji desetljećima, odavno je svladalo recept za približavanje kazališta publici, publike kazalištu, podizanja svijesti svih slojeva društva, senzibilizacije javnosti za teme o kojima trebamo i moramo otvoreno i konstruktivno raspravljati, a sve to zaogrnuto kulturom i umjetnošću. Ne zanemarujući svoje najodanije, odrasle sugrađane i sugrađanke (s kojima simbiozu ostvaruju posve drugim alatima), u HNK-u budno motre i što se zbiva s mladima, kojima ponekad treba fino podešavanje u donošenju životnih odluka i odabiru putova.

Zmajevi koji ne lete još je jedan u nizu naslova kojima mladima nude (kako sami najavljuju) „manje, suvremene, alternativne predstave“ u sklopu posebnoga repertoarnoga programa Ctrl Alt koji je zaživio prije dvije godine. I uspjeli su.

Ni manje ni više nego iz pera nagrađene osječke autorice Ivane Šojat (nagrađene i za ovaj, ali i brojne druge naslove) ovaj roman progovara o problemima i pitanjima koja muče mlade, koja ih dovode u situacije na rubu tragedije kada konzumiraju nedopuštena sredstva smatrajući ih izlazom i bijegom, a vode do ovisnosti iz koje je povratak vrlo težak, ponekad i nemoguć.

Roman je 2021. ovjenčan nagradom dječjeg žirija Ptičica nagrade Grigor Vitez, ušao je i u finale regionalne nagrade Mali Princ u Tuzli, a uvršten je i u školsku lektiru.


Redatelj je Mađarić – osim svojih redateljskih usluga – tekst prilagodio i Osječanima ponudio i umjetnicima uvijek dragocjenu koprodukciju pa će tako ovu predstavu nakon Slavonaca pogledati publika u koprivničkom Kazalištu Oberon. Ekipa je mala, ali dinamična i skladna – pokazala je premijera u Osijeku, 22. listopada, a prepoznala publika svih uzrasta. Uz scenografska i kostimografska rješenja Petre Mađarić (koja nisu predstavi oduzela ništa, ali dodala su taman koliko treba), Matea Grabić Ćaćić (kao srednjoškolka Matea), Davor Panić kao psihijatar Rober te Tatjana Bertok Zupković i Vjekoslav Janković kao majka i otac ponudili su publici 60 min za razmišljanje, ali ne samo dok su svjetla na pozornici bila upaljena, nego i znatno duže i dublje i kada napuste Županijsku 9. Zasluga za to ide i ostatku ekipe. Dramaturginja je Ivana Klaić, dojmljivu su glazbu zajedničkim naporima iznjedrili Miroslav Evačić i Gordana Evačić (predstavili su se i u predstavi Žene u crvenom Davora Špišića, također u režiji D. Mađarića), scenu je (po potrebi prigušeno ili energično) rasvijetlio Tomislav Kobia, pomažući glumcima u ostvarivanju cilja, a scenski je pokret (koji glumce nije sputavao, nego oslobađao) osmislila Maja Huber.

Ništa manje bitna nije ni činjenica da je napore HNK – od Uprave do svih dionika umjetničkoga procesa – ponovno prepoznalo Ministarstvo unutarnjih poslova RH, pa nije izostala ni podrška Službe prevencije Ravnateljstva policije. Smatraju da „predstava prikazuje neke od rizičnih faktora koji mogu dovesti do zlouporabe droga, a što se može prevenirati adekvatnim pristupom i suradnjom svih dionika lokalne zajednice“. Namjera je predstavom doprijeti do što više mladih na gostovanjima diljem Republike Hrvatske dovodeći do rasprava o opasnostima droga i opojnih sredstava te manjem broju konzumacije istih.

Naime, u fokusu je romana Ivane Šojat nemali problem ovisnosti mladih (i sve mlađih) o tzv. osvježivačima. Kamo vodi svaka ovisnost, ali i što često do nje dovede – pokušala je rasvijetliti autorica, ali i autorski tim i glumci. Svatko od njih je, u prvom redu kao odgovorna odrasla jedinka, a u većini slučajeva i kao roditelj, temu i svoju ulogu shvatila profesionalno i ozbiljno. I sama odnedavno majka u privatnom životu, Matea se Grabić Ćaćić uhvatila u koštac sa zahtjevnim likom tinejdžerice s kojom srećom dijeli samo ime. Privlačila je pozornost gledatelja kada je trebalo, vješto naglašavajući upravo one bolne i ključne trenutke i točke koji nisu smjeli proći neopaženo ili su, pak, trebali baš biti skriveni.Iako to nije doslovce tako, mogli bismo reći da joj je bilo 'lako' na sceni uz podršku kolega koji uloga na sceni imaju na desetke (uglavnom glavnih).


Tatjana Bertok Zupković i Vjekoslav Janković nisu samo kolege s klase, dijele bogato iskustvo u teatru, nego su godinama oboje i profesori na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, što njihove glumačke rezultate bòji posebnim nijansama, ali i daje im težinu, širinu i dubinu. I dokazali su to kao (scenski) bračni par izmučen sukobima, (ne)razrješivim dvojbama, što rezultira napetošću, istodobno ih tjerajući na istraživanja svoje nutrine, nova vrjednovanja odnosa s najbližima i najranjivijima i neizbježna kritiziranja drugih (i samoga sebe). To je tako često ključno za svaku obitelj, posebice one u kojima pokušavaju odrasti oni najkrhkiji – djeca. Mudro je to pošlo glumcima za rukom.

Četvrta ploha ovoga – na koncu ipak čvrstog tetraedra – Robert je, psihijatar kojega je tako suptilno i stvarno, a tako mu svojstveno nenametljivo razigrao Davor Panić, o čijem djelovanju su brojni kritičari, novinari, teatrolozi ispisali brojne retke. Njegov je lik ovoj krhkoj trostranoj obiteljskoj konstrukciji dao tako potrebnu donju plohu, učvrstivši svakoga upravo na onom mjestu koje mi pripada i pristaje. Da, to je Davor Panić.

I da, to su učinili svi četvero (ne zaboravimo autorsku ekipu), podarivši publici opsegom malu, značajem veliku predstavu, koja će svoje plodove ubirati u svakom zainteresiranom i fokusiranom mladom pogledu i umu koji će potaknuti, probuditi, ako treba i (pedagoški) ošamariti, a kazalište učiniti sretnim mjestom. Iako očito, treba istaknuti da u ovom procesu i glumci i gledatelji skupa rastu.


Nakon predstave održan je okrugli stol na temu prevencije ovisnosti na kojem su, uz intendanticu HNK u Osijeku Draženu Vrselju, autoricu knjige Ivanu Šojat te redatelja Damira Mađarića, u ime struke govorili su psihijatrica Vlatka Kovač, načelnik Sektora policije Ivan Pakšić te Tomislav Mišetić, predsjednik udruge NE-ovisnost. U ulozi moderatorice bila je Sandra Veber, voditeljica Službe prevencije Ravnateljstva policije MUP-a.



Tekst: N.B
Foto: Kristijan Cimer