Redakcija 031
Ukupno postova: 65429 Spol: Nebitno
|
Sanja Milardović - Riječanka, glumica, lutkarica i redateljica, na ovogodišnjoj Filmskoj RUNDI predstavlja svoj film “ Tek tako”. Premda su glumci uglavnom ispred, a redatelji iza kamere, teško je ponekad pronaći točnu granicu između njihova stvaralaštva i doprinosa filmskome djelu. Ne čudi činjenica da glumci ponekad zažele biti „ iza kamere“ kako bi ispričali svoju priču, stoga je dio programa RUNDE posvećen zanatski zanimljivim ostvarenjima poznatih hrvatskih glumaca koji su se ovoga puta našli u ulozi – redatelja. Osim Sanjinog, u programu “ Glumci režiraju”, nalaze se i filmovi “ Janje” Nine Violić, “ Malo se sjećam tog dana” Leona Lučeva i “ Na vodi” Filipa Lozića.
Krećemo od onog od čega si i sama krenula – gluma. Zašto gluma?
Sanja: Mislim da je moj odgovor sličan onome kao kada sam bila dijete - zato što se možeš igrati. Kasnije sam shvatila da i zato jer imaš priliku bar na kratko živjeti razne živote, a pritom dati ljudima zabavu, katarzu, nadahnuće, nadu...U svakom slučaju, svojim radom možeš nešto ljudima dati i to je uvijek odličan osjećaj.
"Tek tako" tvoj je redateljski prvijenac i kratki film koji ćemo imati priliku pogledati na Filmskoj RUNDI u sklopu dijela programa "Glumci režiraju". Čini nam se da se ponavljamo, ali nameće se pitanje - zašto režija?
Sanja: Kad gledam unatrag čini mi se da je to za mene bio neki logični razvoj jer sam još na akademiji težila autorskom radu i takav rad me i kod drugih privlačio. Kao glumica, realno, često ne biraš što ćeš igrati pa je režija krenula i iz želje da si stvorim prostor za izvedbu priča koje ja želim ispričati.
S najstarijeg na najnoviji: "Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem", tvoj kratki, igrani film svježe iz tvornice, a bavi se odnosom majke i kćeri. Iz čega stvaraš? Kako biraš teme?
Sanja: Obično me zaintrigira nešto u mom životu, neki događaj, neka specifična osoba... Ako me duže vrijeme drži ideja o tome, nekako se često pretoči u rad, koji na kraju ne mora imati veze s onim od čega si krenuo. Ideja je kod mene uvijek puno, samo ne dođu sve do realizacije jer, prirodno, neke otpadnu. Shvatiš da su bile samo hir i da to nije nešto čime bi se duže vrijeme bavio.
Nakon premijere na internacionalnom festivalu Signes de Nuit, uskoro će film biti prikazan i na još jednom prestižnom festivalu. Možeš li nam pojasniti o čemu je riječ i koja su tvoja očekivanja od distribucije filma?
Sanja: Film će biti prikazan na festivalu Cinemad u Montpellieru i svi se jako veselimo jer nam je film upao na tako prestižan festival. Naravno nadamo se da će mu to otvoriti vrata dalje za druge festival i da će ga puno publike imati priliku pogledati. Ne mogu reći da imam neka očekivanja, više želju da se sve nastavi ovako dobro kao do sada i da se film svidi ljudima, da im nešto napravi i znači. Evo, to bi meni bilo ispunjenje želja.
Koliko ti je u scenarističkim i režijskom procesu stvaranja filma korisno tvoje “prethodno", glumačko iskustvo?
Sanja: Izrazito. Dok pišem, ulazim u motivaciju svakog lika i to u mom slučaju dosta nalikuje na glumački proces, ako nešto ne mogu odglumiti i sebi opravdati, onda odmah mijenjam. Mislim da budući da je to moj početak i prvi zanat, uvijek mi je mozak kalibriran glumački. Ima redatelja koji se puno bave atmosferama ili vizualima, a meni su recimo likovi i priča na prvom mjestu. Također, osjećam se ugodno u radu s glumcima zbog svog iskustva, a i na setu je super kad poznaješ posao iz više uglova.
U stvaranju filma sudjelovala si kao glumica, redateljica, scenaristica, kostimografkinja, producentica... Koji je po tebi najteži dio u procesu nastajanja filma?
Sanja: Ufff… Ne znam. Ovo kostimografkinja i producentica se ne bi baš usudila reći za sebe jer sam to bila zaista samo silom prilika i nemam baš znanja ni sklonosti, a rekla bih ni talenta u tome. Čini mi se da sam u skoro svakom umjetničkom procesu nekad došla do zida, a on bi svaki put bio drugačiji, tako da je najteži onaj dio procesa koji ću tek otkriti u sljedećem projektu.
Završila si studij koji se primarno fokusira na kazališnu glumu (Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer Gluma i lutkarstvo), a paralelno radiš i na filmu. Jesi li više usmjerena na film ili kazalište?
Sanja: Film je bio i ostao moja prva ljubav. Odrasla sam na filmovima i sanjala da ću biti dio toga. I dan danas obožavam i gledati filmove i biti na filmskim setovima, jednostavno volim cijeli set up. Iako otkada profesionalno radim, više ljubujem s kazalištem nego filmom, a možda ga zato toliko i volim, možda je to kao s roditeljima kad si mali, koga više nema - njega idealiziraš… Ne znam, svakako ne bi mogla ni bez jednog ni bez drugog. Kazalište smatram svojim domom, a film genijalnom vikendicom na kojoj bi htjela provoditi još više vremena.
Filmska i kazališna gluma, svi smo svjesni da su to dva prilično različita pojma, ali u čemu je zapravo razlika?
Sanja: Različita su sredstva kojima pokazujemo ono što želimo. U filmu je puno tehničkih stvari koji glumac mora savladati kako bi mogao nesmetano stvarati. Kazalište je u tom smislu za glumca “prirodnije”. Za filmsku glumu ipak treba savladati neke drugačije zakonitosti.
Vidimo se na Filmskoj RUNDI?
Sanja: Nažalost mislim da ne jer idem u Montepellier. Inače bih svakako došla jer RUNDA Rulz! Ali sljedeće godine me svakako očekujte.
Tekst: Matea Bartulović |
|
|
|