Unatoč mnogim predviđanjima da se možda neće ni održati, jubilarni
70. Memorijal Borisa Hanžekovića održan je 15. rujna 2020. godine.
Prava je sreća da
nije odgođen jer su atletičari
AK Slavonija-Žito, slobodno možemo reći, ispisali novu stranicu klupske povijesti.
Vratimo li se u (ne tako davnu) 2012. godinu, prisjetit ćemo se
Ivana Jugovića i njegove stotke na Hanžeku. Vjerojatno su svi obožavatelji osječke atletike i zaljubljenici u tartan Gradskog vrta bili izvan sebe. Zamislite euforiju: imamo predstavnika na 100m!
Sad zamislite tu euforiju puta tri, ma i više, ako je moguće! Upravo smo to danas doživjeli i proživjeli… i preživjeli!
Naša dobro znana
Melani Bosić, kao jedina dama među sprinterima, briljirala je na 100m, kako nas je s godinama razmazila, te svojoj bogatoj zbirci ovogodišnjih medalja dodala i srebrnu s Hanžeka, uz istrčan osobni rekord (12,23).
U muškoj smo konkurenciji na 100m imali čak dva predstavnika, uz to dva prijatelja:
Franko Salaj i Luka Jakobović.
Znali smo da su spremni, da će dati sve od sebe, ostaviti srce na terenu, da će barem jedan uzeti medalju. Prolazak kroz cilj dao nam je sve odgovore: Franko završava kao brončani (11,14) i taj rezultat zapisuje kao osobni rekord, dok Luka zauzima četvrto mjesto (11,16) i, premda će neki možda reći da je malo (sreće) nedostajalo, mi vidimo drugu stranu: malo ljudi, zapravo, iza sebe ima nastup na velikom Hanžeku, još i jubilarnom, pred tolikom publikom. Taj osjećaj je pobjeda!
Trener ovog trio dream team-a,
Saša Šešum, nije trebao puno razmišljati:
“
Nema se tu što reći – svi su bili odlični. Svjesni su bili da im je ovo predzadnje natjecanje u sezoni pa su dali sve od sebe. Povukla ih je i atmosfera koja je bila fantastična, a i adrenalin je odradio svoje.
Franko je, da dodam, srušio mlađejuniorski klupski rekord. I to baš od Ivana Jugovića, simbolično.”
Još jedno ime u zadnje vrijeme puni naše članke. Riječ je, dakako, o talentiranom
Lovri Nedeljkoviću, mlađem senioru kojemu se rezultatom približiti ne može niti jedan senior. Spona je time veća što je baš svaki put, u zadnjih 10-ak nastupa, rušio vlastite (i klupske) rekorde.
Lovri je pripala čast (ili je organizatorima pripala čast da Lovro trči, nismo sigurni) trčati utrku na 3000m. Rezultat 8:24,25 ne samo da je njegov novi osobni rekord, nego je stari (a “stari” je star 2 tjedna) srušio za velikih 7,33 sekundi!
Pitali smo trenera
Arona Tanockog, odmah nakon utrke, za dojmove:
“
Rezultat je fenomenalan! Znali smo da će ići malo brže od osobnog, znao sam da može, ali Lovro je srušio stari rekord za 7-8 sekundi!”
Ali kako svaka medalja ima dvije strane pa tako i ova, kopali smo malo dalje i uhvatili trenera u laži - “pao” je na prvom idućem pitanju: “
Je li se štogod mijenjalo ili ste imali uobičajenu taktiku?”
Napominjemo da odgovor ne čitate ako ste slabog srca: “
Nismo ništa mijenjali, uvijek isto, kad funkcionira.”
Iza ove obmane, a ujedno i iznenadnog skoka
Lovre Nedeljkovića, stoji njegova nova frizura – Lovro nam je sada aerodinamičan!
Šećer na kraju:
Sara Aščić. Valjda nitko nema toliko navijača, velikih i malih, kao ona. Sara je na dan utrke (jer odmah s Hanžeka, skupa s
Lovrom i Ivanom Horvatom, nastavlja putovanje ka Prvenstvu Balkana za senior(k)e), selila iz jednog hotela u drugi. Uz to je rekla da ju je frendica uputila da se mora našminkati jer “
pa heeej, ne skačeš svaki dan na Hanžeku”. Ono najbitnije: rekla da se osjeća super! A super je uvijek kad njena prijateljica (i podrška)
Tihana Jeletić skače s njom. Uz to je, uz nju, bio i njen trener i prijatelj
Atila Salaj.
Preskočila je 1,72m i tom visinom završila natjecanje. Iako je ovo solidan rezultat s obzirom na nedostatak natjecanja, Sara ipak smatra da je mogla bolje:
“Ne mogu reći da je nešto bilo skroz krivo jer nije. Osjećala sam se dobro, atmosfera je bila odlična. Na 1,72m skočila sam vrhunski, ali na 1,75m sam kočila i nije išlo.
Ipak je ovo jedno lijepo iskustvo i sretna sam jer su mi svi bili podrška: moj trener Atila bio je sa mnom, zatim Ivan Horvat, trener Saša. Jako mi je drago da je i Tihana bila tu i da smo podijelile to iskustvo i podržavale jedna drugu, ali jednostavno – nije bio dan.
Da ne zaboravim:
jako me razveselilo kad je spiker u najavi rekao da sam uvijek vedra i nasmijana. To je jedna od mojih karakteristika i drago mi je da ljudi to prepoznaju.”
Za kraj, jedan dio Sarinog uvijek optimističnog karaktera. Dio koji je rekla da ni slučajno ne objavimo (no kako nismo primjetili mito u obliku Ferrerra ili Raffaella, taaadaaa): “
… i onda su snimili moja dva nepreskoka, ali Bože moj, bar sam dobro izgledala na televiziji.”
Sarin trener, Atila Salaj, rekao je isto, samo s manjim brojem riječi:
“
Na zagrijavanju je djelovala odmorno i spremno za ozbiljnije visine, ali na visini od 175cm jednostavno nije išlo. Nije mogla uhvatiti dobar ritam zaleta i tri je puta rušila visinu koju je “rutinski” preskočila na zadnja dva natjecanja. Znamo i ona i ja da je moglo bolje, ali što je, tu je. Nekad se stvari jednostavno ne poslože onako kako bi mi to htjeli.“
Tekst: Ines Čuljat Santrić
Foto: AK Slavonija-Žito
Nebitno
