Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Galerija Kazamat: Otvorenje izložbe "Radovi"

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 38485
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 19.12.2017. 19:19 
Naslov:  Galerija Kazamat: Otvorenje izložbe "Radovi"
23.12.2017. 19:00
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

U prostoru Galerije Kazamat će se u subotu, 23. prosinca 2017., u 19 sati održati otvorenje izložbe „Radovi“, autora Vlatka Vinceka. Prilikom otvorenja autor će izvesti preformans “Prvo čitanje druge utopije”.

O IZLOŽBI:
Naputak o zrenju
Čak i kada za svoj sadržaj bira filozofske, apstraktne teme, umjetničko djelo podrazumijeva izgrađen vizualni jezik, sustav oblika koji se upravo jedinstvenošću svoje pojavnosti, svojom korpuskularnom nesvodivošću uključuje u značenjske procese, odnosno, rječnikom semiotike, inicira semiozu – relaciju koja se uspostavlja između znaka, referenta i interpretanta a koja omogućuje da djelo nešto nekome uopće znači. Što vrijedi za, primjerice, slikarstvo, vrijedi i za konceptualnu umjetnost – koliko god misaono tkivo predstavljalo bitnu sastavnicu takvog rada, njegova utjelovljenost u vizualnoj formi nužan je reagens umjetničke poruke.

Umjetnička praksa Vlatka Vinceka općenito se rukovodi tom normom: bezuvjetno konceptualna po svojoj vokaciji, kroz godine je izgradila razmjerno jasan, razlučiv metaforički sistem, kodnu paradigmu u kojoj pojedini elementi zauzimaju relativno stabilne značenjske pozicije i koji višestrukim ponavljanjem, variranjem i međusobnim kombiniranjem čak postižu određenu značenjsku izvjesnost ili bar referencijalnu vjerojatnost. Za ovu priliku sabrani radovi tako se također mogu interpretirati na osnovi ponovljivih elementa i opetovanih odnosa u koje se oni postavljaju, bilo po načelu analogije, bilo suprotstavljanja. Jednostavno, bez obzira na neposrednu intelektualnu motivaciju, kontekstualno podrijetlo korištenih elemenata i njihova struktura unutar rada u cjelini u pravilu će dati i više nego dovoljno informacija pomoću kojih je moguće zaplesti priču.

I koliko god ta priča – kao i svaka priča – zapravo bila složena, u hermeneutici vizualnog teksta skoro je uvijek uputno krenuti od pojednostavljenih strukturalističkih premisa. Za početak, binarna opreka kulture i prirode može biti od pomoći; razloži li se ona na još nekoliko analognih suprotnosti poput jezika i materije, ideologije i biologije ili simboličkog i realnoga ontološkog registra, moguće je uspostaviti naizgled sasvim efikasnu rešetku za diferencijaciju Vincekova univerzuma. Primjerice, kukci, puževi, životinjske iznutrice i izlučevine bili bi s jedne, a filozofski tekstovi, gastronomski užitci i estetska kontemplacija s druge strane. Kako narativne strukture, međutim, ipak ne ostvaruju svoje značenje na osnovi tako jednostavnih zakona, u interpretaciji valja otići i korak dalje te naizgled očito dovesti u sjenu pitanja. Postoje li, naime, uopće takve opreke u čistom, idealnom stanju? Možemo li o prirodnome poretku zapravo zaključivati izvan horizonta jezika? Stoji li jezik poput zrcala prirodi nasuprot ili ga pak priroda dohvaća, neprestano upozoravajući na granice iskazivog i predočivog? I ako jezičnu stvarnost proglasimo nadređenom, kako to da rukopisi trunu ili gore? Imaju li tekstovi svoje mjesto u ciklusima biološkog života i smrti? U koji registar, simbolički ili realni, pripada materijalnost jezika? Krenu li se postavljati ova i slična pitanja, ono što se doima kao jasno i nedvosmisleno postat će mutno i dvosmisleno; vizualne metafore kliznut će iz zadanih shema, tražeći nove, alternativne opcije zapleta.

Negdje na tome tragu valja pristupiti i radovima koje je Vlatko Vincek izdvojio iz svoga opusa za ovu priliku. Potrebno je uočavati relacije suprotstavljanja i analogije između elemenata, ali valja voditi računa da su to tek početne pozicije misaonog domašaja cjeline. U video snimci koja dokumentira performans pod nazivom Entropija semiotičke sastavnice su naizgled jasne. Gledamo umjetnika koji znalački priprema birana jela – eklatantni primjer simboličke nadgradnje, kulturalne pretvorbe hrane u dodanu vrijednost, odnosno transformacije razine zadovoljenja potrebe u razinu induciranja želje. Pažljivo pripremljena jela, međutim, bacaju se hrpimice u ovješeni goveđi želudac – mjesto na kojem simbolički kapital jestvina nestaje, gdje ih guta entropijski mrak slijepog probavnog trakta. Uzaludnost napora i uloženih sredstava, nastojanje koje ostaje bez rezultata, ili točnije, s rezultatom koji utjelovljuje pojam radikalnog uništenja – jer, radnja ne rezultira čak niti ekskrementom kao arhetipskim proizvodom probavnog procesa (!) – ostavlja dojam frustracije i tjeskobe.

Serija video radova u kojima Vincek koristi puževe po emotivnom je dojmu daleko manje repulzivna, no u značenjskim implikacijama ništa manje drastična. Opet, posrijedi je naizgled jasna binarna diferencijacija: na semiotičkom polu prirode male su životinje iz reda mekušaca, a na polu kulture neko od ključnih djela zapadne civilizacije – primjerice, neka od poglavlja iz spisā Tome Akvinskog. I opet, posrijedi je nesumjerljivost simboličkog i realnog registra, jezika i bioloških činjenica. Sporo prelaženje puža preko stranice sadržajno vrijednog teksta nije njegova doslovna anulacija, ali smisaona divergencija svakako jest. Tijelo knjige i simbolička forma teksta za životinju su tek podloga za kretanje; ona ih koristi kao svoj životni resurs, potpuno neovisno o funkciji i simboličkom sadržaju koji imaju u svome primarnom civilizacijskom kontekstu. Dirljiva je i prikrivena agresivnost tog čina; spori prelazak preko stranice koji bagatelizira ritam redaka i linearno odvijanje tekstualnog smisla, de facto ne čini ništa destruktivno osim što apstrahira materijalnu podlogu teksta, razdvaja simboličku stvarnost od predmetne egzistencije, prisvajajući ono što je biću potrebno. Tekst pak, s druge strane, baš ništa ne zna o egzistencijalnom iskustvu puža; za svijest koja umije razumjeti filozofske spise, puževi su potpuna tajna. Prvotna se hijerarhija između suprotstavljenih kategorija kulture i prirode, jezične i biološke stvarnosti tako obrće ili bar klima; je li doista posrijedi kulturološka nadgradnja? Ili odnos pasivnog zrcaljenja? Kojoj realnosti pripadaju kulturalni konstrukti? I što se na koncu čemu vraća?

Zbog takvih i drugih sličnih pitanja radovi Vlatka Vinceka nedvojbeno su duboko filozofični. Premda podrazumijevaju intelektualnu upućenost ili bar senzibiliziranost za apstraktno mišljenje, nikada ne prevode naučeno, već putem snažnih i izravnih vizualnih metafora jednostavno potiču na razmišljanje. Ili drugim riječima, otvaraju horizont zrenja, što umjetnost i treba činiti: držati nas budnima, otvorenima za istinu, čak i kada se ona ne nazire iza prvoga ugla. Ivana Mance


Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: