još jedaret (što trenutno slušate?)

nedavno otkriće..

Upravo silom prilika slušam glazbu koju pušta moj susjed. Samo čekam kada će njegova soba postati kao narodnjački klubovi. Puna razbijenih čaša i ples na stolu.

Što me sjeća na priče malo starijih ljudi od mene i veliko negodovanja hrvatske javnosti zbog turneje srpskoga turbopjevača Miroslava Ilića diljem Lijepe naše. Tada …na početku hrvatske turneje, Miroslava Ilića dočekalo je u narodnjačkom klubu (u jednome selu poraj Koprivnice) više od tri tisuće ljudi, uglavnom mladih, koji su jako dobro poznavali njegov repertoar. Kada su sutradan, nakon koncerta novinari pitali roditelje da li znaju u kakvom su se ritmu njihala njihova djeca, dosta njih odgovorilo je da znaju, ali da u tome ne vide ništa loše, da njihovoj djeci turbofolk dođe kao ti neka vrsta - relaksacije.

Narodnjački klubovi, na početku bile su obične rupe koje su, zahvaljujući “ljubiteljima” takve vrste glazbe, ubrzo postala okupljalištem imućnije klijentele (napr. kamatari, kockari, novobogataši, sponzoruše, pojedini sportaši itd.) koja, kad se atmosfera zagrije, zaboravi “lijepo” ponašanje; skidaju se kravate i skupocjene bunde, penje se na stolove i u trenutku nestaju razlike između mračnih krčmi na rubu grada i ovakvih, “elitnih” klubova. Naime, razlika je samo u odijelu i debelim novčanicima, ali ne i u ukusu.

Danas se čudom čudimo kad čujemo da mladi Hrvati, rođeni u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj itd., rado posjećuju balkanske klubove gdje im “pevaljke uživo pevaju za banku” . Za vjerovati je onima koji kažu da su mnogi mladi, prigodom školskih praznika ili godišnjih odmora u Hrvatskoj, bili u klubovima gdje se “njeguje” narodnjačka glazba pa su nakon povratka samo nastavili “uživati” u toj vrsti, ipak primitivne glazbe.

Moramo se međutim zapitati na kome zapravo leži dobar dio odgovornosti za svojevrsni “glazbeni bunt” hrvatske mladeži?