Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

[INTERVJU] Naša stvar; Tijelo teško može sakriti istinu, a naše geste najčešće govore o nezadovoljstvu

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 36762
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 30.06.2017. 20:06 
Naslov:  [INTERVJU] Naša stvar; Tijelo teško može sakriti istinu, a naše geste najčešće govore o nezadovoljst
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Na Osječkom ljetu kulture u nedjelju 2. srpnja na programu je predstava Naša stvar koja u Osijek dolazi iz Rijeke, a njezini su autori plesačica Ivana Kalc i glumac Jerko Marčić. Riječ je o jednoj od ponajboljih recentnih predstava suvremenog plesa i fizičkog kazališta koja u našem gradu gostuje kroz Plesnu mrežu Hrvatske, projekt probranih domaćih predstava čiji programi obilaze Hrvatsku u suradnji sa selektiranim partnerima. Tim povodom razgovarali smo s autorima Naše stvari koju možete pogledati u nedjelju u 20 sati u Barutani.

Kako je došlo do vaše neuobičajene suradnje kao plesačice i glumca?
Jerko Marčić: Ivana i ja smo se upoznali prije otprilike dvije godine, nakon što sam angažiran u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Pogledao sam predstavu koju je u to vrijeme radila s kolegicom Nikom Mišković We're in this togeher i osjetio takav spoj zanimljivim jer sam se već susretao sa suvremenim plesom, radeći sa Studijem za suvremeni ples i s autorima Sašom Božićem i Ksenijom Zec. Ivana ima jako točan osjećaj za glumu i dobro smo se složili.

Ivana Kalc: Puno smo se družili i desilo se prijateljstvo pa je iz toga spontano nastala i ideja o predstavi.

Da li vas je motivirala baš želja za zajedničkim radom ili ste imali neku specifičnu motivaciju kada ste krenuli raditi na predstavi?
I. Kalc: Kroz osobne zezancije na temu kazališta složili smo se oko dosta pitanja pa smo tako i u ovoj predstavi krenuli iz priče o uvjerljivosti, odnosno neuvjerljivosti u kazalištu. Pitali smo se što je to kazališna istina, kada vjerujem u ono što vidim, a kada ne. Ja se u vlastitim predstavama uglavnom bavim formom koja zatim oblikuje neki narativ, u ovom slučaju je to jedan određen narativ, ali ne znači da je mogao biti neki sasvim drugi, a da je forma ostala ista. Dakle mene uvijek fascinira sama forma kojom se bavimo.

J. Marčić: Spajali smo pokret i glumu, pokret koji je proizašao iz geste koju svi prepoznajemo u društvu i iz koje izlazi sadržaj za priču ili motivacija za glumu, odnosno za razvijanje pokreta. S obzirom da je taj put moguće nastaviti u dva smjera, u konkretno ili apstraktno, istraživali smo kada te naše geste mogu ići u apstraktni ples, a kada u neku priču. Izabrali smo tako pet-šest formalnih gesti koje kod nas ljudi četo rade i često ih nismo niti svjesni, te smo se pitali što se dogodi ako se takva gesta ponavlja ili joj se daju zadrška i trajanje te što to prenosi. Govorni sadržaj je uvijek proizlazio iz geste.

U sadržaju do kojeg dolazite ima puno aktualnih momenata s kojima se većina gledatelja, posebno u Slavoniji danas može poistovjetiti. Možete li prokomentirati ideje koje se provlače kroz predstavu?
I. Kalc: S obzirom da smo kretali od uvjerljivosti i geste, ideja kojom smo se bavili prije svega je tijelo koje ne laže, tijelo koje zapravo teško može sakriti istinu. Shvatili smo da neke geste nose vrlo određene konotacije same po sebi. Iz toga se nametnula ideja o prostoru između, o neodlučnosti oko toga ostati ili otići, djelovati ili ostati pasivan, biti odgovoran za svoje postupke ili prebaciti odgovornost na nekoga drugog. Prepoznali smo u tome aktualnost i učinilo nam se zanimljivim nastaviti raditi u tom smjeru. Ova predstava mi je jako draga jer me se osobno jako dotiče, dok ju izvodim stalno se preispitujem, da li idem ili ostajem, da li radim ili ne, da li odustajem od svog rada. To je neki krug u kojem se puno ljudi vrti.

J. Marčić: Ispalo je da te naše geste proizvode žaljenje, što nam je dosta blisko, žalimo se jako puno, nezadovoljni smo. Ljudi se olako međusobno procjenjuju, primjerice ako gledaju sportski susret uvijek znaju što bi napravili da su oni tamo, dakle imamo jako izražen taj profesorski mentalitet. Priča je to o odlasku. Moj dolazak u Rijeku je sam sa sobom donio i odlazak jer tamo ne živim. Sve više se javlja sumnja u život ovdje u Hrvatskoj i da li je jedna od mogućnosti nastavka života negdje drugdje. Svaki početak odnosa ima u sebi utkanu mogućnost kraja. To su bile ideje kojima smo se vodili. Zapravo je ovo priča o dvoje ljudi koji stalno odlaze, a zapravo su već dugo tu i nikako da odu.

Koristite i neke filmske citate, o čemu se radi?
J. Marčić: Ivana govori monolog iz filma Moćna Afrodita Woodyja Allana koji je specifičan po momentu izmještanja određenog sadržaja u drugu situaciju. To je monolog jedne prostitutke kojeg govori drugi filmski lik u odnosu prije njegovoga kraja, kojeg sada neću otkrivati (smijeh).

Što publika može doživjeti?
J. Marčić: Priča nije pretjerano sretna pa bi možda želio da ponesu neko upozorenje, što je to što mi nosimo unutar učestalog ponavljanja nezadovoljstva i žaljenja.

I. Kalc: Publika se dosta identificira s time što vide, što je lijepo jer znači da se na osobnoj razini povezuju s materijalom, a onda znamo da smo doprli do njih. Nije nitko ostao ravnodušan do sada, jer govorimo možda i o njima samima.

U čemu je specifičnost suradnje plesnog i glumačkog tijela?
J. Marčić: Pogled je to dvoje ljudi koji su samo naoko iz dva različita svijeta ili plemena. Lijepo je da ja kao glumac mogu reći plesaču kako ga vidim i obratno. Takva vrsta suradnje može biti vrlo bogata, no to je publici vjerojatno manje bitno. Recimo da predstavu obilježavaju dva principa, muško-ženski, plesno-djelatni, apstraktno-konkretni, susret dvaju svjetova.

I. Kalc: Meni ovo nije prvi put da surađujem s glumcem i generalno s nekim drugim medijem, jer se često nađem u situaciji da plesom ne mogu izraziti sve što bi htjela i tada moram posegnuti za nekim drugim materijalom koji neku moju viziju može dodatno podcrtati.

Zašto se onda bavite plesom?
I. Kalc: Dok plešeš sav je smisao tu, on se jednostavno dogodi. Nije to racionalna stvar koja se može tek tako definirati, to je jednostavno nekakav osjećaj smisla i kada plešeš si svoj. To je baš pitanje osjećaja, a ne razuma.

Kako bi ovu predstavu saželi u jednoj rečenici?
J. Marčić: Bez obzira što netko mislio o sadržaju kojeg mi stvaramo i životu kojeg živimo, na kraju je to samo naša stvar.









Tekst: Jelena Mihelčić

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: