I došlo je to vrijeme, prema planu izleta
HPD Bršljan-Jankovac, da idemo u predivno Međimurje, omeđeno
Dravom i Murom. Kao i obično, nedostaje mjesta u autobusu, interesenata puno. Predsjednik
Miro Mutter i njegov glasnogovornik
Miro Bahmajer uložili su veliki trud u organizaciju i realizaciju ovog 19. zimskog pohoda za Vincekovo.
Ova masovna tradicionalna manifestacija u organizaciji
Hpd Bundek iz Murskog Središća, okupila je više od 2.5 tisuće planinara iz 90 plan društava iz cijele
Hrvatske, ali i BiH, Slovenije i Mađarske.
No, naš pohod je počeo već u subotu, 21.1. 17. u pola 5 ujutro, na -18°.
Iako je zima štipala nos, uši i obraze, a magla nas obavijala, stigli smo svi po dogovoru. Krenuli smo zamrznutim autobusom, bez grijanja, nadajući se da će putem sve proraditi. Dobro pa je bilo rakije, osim za grijati tijelo, poslužila je za odmrzavanje šajbe. Uz dva neplanirana stajanja, vozač Bero i Mutter sređuju stvar i grijanje je proradilo.
Burek i kava u Slatini dobro su prijali. I to je tradicija.
Ova jaka zima ima i svoje čari, gdje god da ti pogled odluta prekrasna je bijela idila, kao iz bajke. Sjetili smo se djetinjstva i "Bijele koke s neba pale, pa sva sela zatrpale.."
U dobrom raspoloženju stigli smo do prekrasnog baroknog grada Varaždina, u 18. stoljeću i glavnog grada Hrvatske banovine. Dočekali su nas domaćini, planinari i Jadranka Čoklica, te nas poveli u obilazak dvorca i starog grada. Gdje god pogledate predivna povijesna zdanja, palače, trgovačke ulice, umjetnički detalji starih majstora na fasadama. Nažalost, bogata i ponosna povijest ne može stati u ovu priču. Samo bih preporučila da posjetite Varaždin i sami se uvjerite u njegovu ljepotu i najljepši etno-sajam "Špancir-fest", krajem kolovoza.
Nakon odmora u kafićima i pivnicama krenuli smo u Čakovec, grad Zrinskih. Ime grada je nastalo po Čakovoj kuli, koju je u 13. stoljeću izgradio grof Chaky. Ovo je grad po mjeri čovjeka, organiziran, iako starih korijena, moderan, dobar za život i rad.
Nezaposlenost zanemariva. I ovdje su nas dočekali planinari, Đorđe, Zoran i kolegice i bili su nam vodiči po gradu, obilasku dvorca Zrinskih i posjetu najvišoj međimurskoj točki na obližnjoj uzvisini, Mohokos 344 m n/ m. Zoran nas je upoznao s bogatim povijesnim detaljima o životu i ostavštini Zrinskih koji su ostavili pečat ovom lijepom gradu. Dojmio nas se spomenik Katarine Zrinske koja se oprašta od muža Petra Zrinskog i brata F.K. Frankopana, prije odlaska u Bečko Novo Mesto, gdje su ih na prevaru uhitili i odrubili im glave 1671. Katarina je također preuzela krivnju za urotu i umrla je zatočena u samostanu. Za Hrvatsku opstojnost i samostalnost se ginulo kroz 13 stoljeća do danas. Ostala je zapamćena Frankopanova rečenica : "Navik on živi, ki gine pošteno", koja piše na njihovom grobu u zagrebačkoj katedrali.
Nastavili smo polako do Sv. Martina na Muri i nakon odličnog smještaja po apartmanima, požurili smo na kupanje u toplice sa slanom i mineralima bogatom vodom. Topla voda je godila nakon hladnoće i uživali smo u plivanju, lješkarenju i napose u jakuzziu. Obilna i ukusna večera je bila u obližnjem seoskom gospodarstvu, a veselje i ples su trajali do ponoći.
Nedjeljno hladno jutro, na -15 brzo je svanulo. Ujutro je bilo maglovito, ali kasnije lijepo i sunčano, kao naručeno. Sa svih strana pristizali su planinari i krenulo se na stazu dugu oko 15 km, preko vinograda i bregova do Murskog Središća, na samoj granici sa Slovenijom. Vincekovo se u ovim krajevima slavi po kletima, u društvu obitelji i prijatelja, a pridružili su se i planinari. Na 5 punktova, odnosno bregova bila su organizirana odmorišta s kuhanim vinima, čajem, kavom, kobasicama, langošicama, masnim kruhom i još mnogo toga, a živa glazba je odzvanjala među bregovima i dolinama. Bilo je i plesa uz prekrasne vesele narodne popevke i polke. Veselja, pozitive i razdraganih, ali i rumenih lica napretek.
Kolona planinara se klizala i na usponu i na silasku i na ravnom. Hodanje je trajalo od 4-7 sati, svatko po svom tempu i mogućnosti. Ovaj put je HGSS, nažalost, zbog padova i lomova imao puno posla.
Prisustvovali smo posveti i prvom rezanju loze, što označava početak radova u vinogradu i nadanje bogatom urodu.
Završetak Vincekovog puta je bio u sportskoj dvorani, i koliko god bili umorni, za ples smo bili orni. Čak smo imali i maškare. Uz dodjelu priznanja i zahvale domaćina, ručak i piće, polako smo se pripremali za polazak kući. Oko 22h smo sretno stigli u naš dragi Osijek. Hvala, Bero, što si nas sretno dovezao.
Svagdje je lijepo, ali, znate ono, svuda pođi, kući dođi.
Na kraju, moram vam se svima zahvaliti na društvu u ova dva prekrasna dana, a predsjedniku Mutteru i Bahiju, na trudu da ovaj izlet bude lijep kao što je i bio. Hvala prijateljima i domaćinima planinarima iz Varaždina, Čakovca i Murskog Središća na dočeku i vremenu koje su nam posvetili.
Pohodit ćemo opet, nadam se, ove predivne međimurske brege.
Posebna hvala mojim dragim prijateljima na pomoći i podršci, bez vas ne bih uspjela ishodati ovu stazu.
Tekst i foto: Blaženka Lachner
Nebitno
