Rano poslijepodne, ovog
drugog dana siječnja šetam psa preko
Sjenjaka idući prema
Frankopanskoj gdje se on primoren potrebom ispred
frizerskog salona pokaki. Obzirom sam prilično
ekološki osviješten, iz džepa vadim biorazgradivu vrećicu i pokupim drekec. Svežem vrećicu i sad si već razmišljam kako nemam gdje baciti „
paketić“, jer prvi koš za smeće mi je udaljen nekoliko stotina metara, ali
nije problem. No, prolazim pored Osnovne škole u Frankopanskoj i spazim (javni, kakvih ima svugdje po gradu)
koš za smeće, te bacim ondje vrećicu sa kakicom. Nastavim dalje, ali odjednom začujem:
-Alo! Alooo... Alo... Alo...
Okrenem se i ugledam na prozoru škole gospođu koja nastavi:
- Ne možete u taj koš baciti izmet vašeg psa!
- Zašto ne mogu?
- Zato što su tu djeca, u krugu škole je...
- Ponašate se kao da sam govno bacio bez vrećice. Hoćete reći da bih ja sad trebao pokupiti ga iz koša i baciti u neki drugi koš?
- Da!
-...pa vi stvarno niste normalni!
U nevjerici popuštam i odlazim do koša u kojem je nešto papira, omota nekih proizvoda, omanja kartonska kutija i pokupim svoju vrećicu. (Ako su učenici škole stvorili otpad u košu, mogu samo reći da se i dalje o
ekologiji i edukaciji na temu, o recikliranju pogotovo, slabo uči djecu i da u školi ili prostoru škole moraju postojati koševi gdje bi djeca razdvajala otpad i time usvajala naviku!)
Nastavljam(o) dalje svoju šetnju, ali nekako
kipim u sebi i razmatram slučaj. Gdje sam pogriješio?! Nisam od onih vlasnika pasa koji drek za svojim psom
ne pokupe, a u ovom ih gradu ima
jako puno. Nisam od onih vlasnika pasa koji svog psa prešetava preko
dječjih igrališta. Ako već i šetamo u kakvoj blizini, gledam da prođemo krajnjim rubom površine, te
ne ostavljajući za sobom nikakav trag u vidu dignute noge ili još gore izmeta. Vlasnik sam psa koji je održavan u vidu
redovitog cijepljenja i čišćenja od svih parazita. Zaista ne vidim da sam stvorio ikakvu opasnost svojim postupkom odlaganja psećeg izmeta u javni koš za smeće ispred škole. U redu, možda je neetički. Bacio sam ga na kraju u dvjesto metara udaljen drugi isti takav koš.
Brine me što gospođa vjerojatno
ne dežura na prozoru da vidi tko ne pokupi pred školom izmet svoga psa. Brine me ako djeca
kopaju po kantama za smeće, jer vodeći se onime da djeca rade što vide, a s vremena na vrijeme vide da netko kopa po kantama za smeće. Pri tome mislim na naše sugrađane koji pretražuju koševe ne bi li im ponegdje osvanulo kojih
pedeset lipa. Brine me ako gospođa sa prozora tjera te ljude koji dođu do tog koša proviriti u njega. Brine me jer zaista ne znam u koji koš za smeće smijem baciti izmet svoga psa, a da nekoga pri tome ne uvrijedim, jer bacajući izmet u koševe na neki način ipak vrijeđam(o) te ljude koji traže svoju egzistenciju prekapajući po smeću. Propisni koševi za odlaganje psećeg izmeta su
tolika rijetkost u cijelom gradu da se mogu nabrojati na prste, dok s druge strane nisam nigdje zamijetio da postoji znak na košu da je zabranjeno u njega baciti pseći izmet.
Zanima me je li gore ostaviti izmet na javnoj površini ili ga pokupiti i baciti u javni koš za smeće ispred škole?
Tekst: TFM
Foto: Cacan/Foto-arhiv031
Nebitno
