Sezonski radnici na jadranskoj obali mahom dolaze iz
Slavonije. Njihova iskustva nerijetko svjedoče o brojnim
teškoćama koje sa sobom donosi rad u turizmu
S obzirom na to da se radnici zapošljavaju ugovorima na određeno, koji se uglavnom potpisuju svaki mjesec, oni mogu biti zamijenjeni u bilo kojem trenutku..
U reklamnom spotu
Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, sezonski rad je prikazan kao skoro
estradna aktivnost što nikako ne odgovara zbilji i uvjetima rada u turizmu.
U općoj percepciji Slavonija je predstavljana kroz
različite kulturne simbole: od slasne i kalorične hrane do tamburice, divana, kolinja i kirbaja. No najpoznatija je kao nekadašnja žitnica Hrvatske, “
zemlja ratara i bekrija'' po riječima stare pjesme. Slavonci su navikli na težak rad i ubiranje plodova svojega rada, o čemu svjedoči i izreka naših predaka, mahom seljaka i nadničara: ''Tko radi, ne boji se gladi.''
Slavonija je, nažalost, iskusila sve posljedice
raspada Jugoslavije: rat, pljačkašku pretvorbu i privatizaciju te konačno tranzicijsko uništenje domaće proizvodnje hrane i poljoprivredne proizvodnje uopće. Ne čudi stoga da smo upravo mi Slavonci, zbog takve situacije, spremni
uskočiti u autobus i otisnuti se u bijeli svijet ili na plavi Jadran. Godinama mase mladih i nešto starijih Slavonaca
odrađuju sezone u Dalmaciji. Velik broj ima poslodavce kojima se redovito vraća, dok oni s manje sreće promijene i nekoliko radnih mjesta tijekom jedne sezone. Iako na obali uspiju pronaći poslove, brojni sezonski radnici i radnice vraćaju se s neugodnim iskustvima sa svojim sezonskim poslodavcima.
Udarni(čki) mjeseci turističke sezone
Valja naglasiti kako u Hrvatskoj praktički
više i ne postoje poslovi na neodređeno, posebice u privatnom sektoru, a pogotovo nakon zadnjih izmjena Zakona o radu. Poslodavci
obilno koriste visoku nezaposlenost kako bi za relativno skromnu plaću dobili
visokokvalificirano osoblje, često se pravdavajući državnim nametima i visokim troškovima poslovanja. Situacija u sezonskom radu još je dramatičnija. S obzirom na to da se radnici zapošljavaju ugovorima na određeno, koji se uglavnom potpisuju svaki mjesec, oni mogu biti zamijenjeni u bilo kojem trenutku. Uz to postoje brojne situacije u kojima radnici čak i ne potpisuju ugovore (ili ih potpisuju po isteku zaposlenja), nisu prijavljeni i ne uplaćuju im se doprinosi. Također, radno vrijeme uglavnom se opisuje kao '
'fleksibilno'', što iskusniji sezonci tumače kao eufemizam za neplaćeni prekovremeni rad. Prekovremeni rad uključuje i rad bez slobodnog dana, posebice tijekom, kako se to u medijima veli, udarnih mjeseci turističke sezone, odnosno srpnja i kolovoza. Tako se može dogoditi da radnik tijekom sezone radi 120 dana bez slobodnog dana,
od 8 do 12 sati dnevno.
Neki poslodavci, posebice veći
hotelski lanci, radnicima osiguravaju jedan do dva obroka dnevno, dok ostali, poput trgovina, ne osiguravaju takve obroke. Smještaj također može biti osiguran, najčešće unutar samog objekta i zajednički je za sve zaposlenike. Postoje i posebni scenariji vezani uz visinu i način isplate plaća: sve je popularnija isplata
stimulacija na plaću, namijenjenih ''
najuspješnijim'' radnicima što stvara nezdravu konkurentnost između radnika. Trik je u tome da su kriteriji određivanja uspješnosti vrlo subjektivni i neprecizni, te sam radnik do primitka plaće najčešće nema uvid u svoju ''uspješnost'', a samim tim ni u visinu potencijalne naknade. Česte su i situacije u kojima poslodavci prakticiraju sustav penalizacije, odnosno umanjivanja plaće zbog određenih propusta ili nezadovoljavajuće obavljenog posla. Naravno, i dodaci i kazne uvelike ovise o mjesečnom utršku i poslodavčevoj dobroj volji. Sama visina plaća u sezoni ovisi o brojnim čimbenicima. Profesionalni ugostitelji, poput konobara, mogu zaraditi i do
1000 eura mjesečno, a konačan iznos uvelike ovisi o napojnicama. Recepcioneri i pomoćno osoblje uglavnom su plaćeni između
4000 i 5000 kn, iako je sve više onih poslodavaca koji nude
3500 kn uz smještaj i osigurane obroke.
Faktor: poslodavac
Ono što također valja imati na umu, a što je važno za migrantske radnike, jesu zatečeni uvjeti rada koji se uvelike razlikuju od onih navedenih u razgovorima za posao. Naime, radnik iz Slavonije za dolazak do lokacije na obali već potroši između
500 i 700 kuna na prijevoz, što ga donekle obvezuje da radi najmanje mjesec dana kako bi pokrio putne troškove i troškove života. Osigurani je smještaj uglavnom zajednički i nalazi se unutar zgrade u kojoj će radnici obavljati posao. Iako postoje iznimke, prostori su, posebice ako govorimo o hotelskim lancima, skučeni bungalovi s krevetima na kat i bez klima uređaja. Prostraniji apartmani za smještaj sezonaca uglavnom su zakupljeni na razdoblje od pet mjeseci, te su u njih smješteni svi zaposlenici zajedno. Uz malo sreće, radnici mogu dobiti svojih
8 sati sna, iako je to malo teže ukoliko im se soba nalazi u zgradi restorana, hostela ili noćnog bara u kojem rade. Osigurani obroci uglavnom su ostaci hrane poslužene gostima, hrana iz konzervi ili pak suha hranu poput sendviča. Razumljivo je da mnogi poslodavci nemaju uvjete za osiguravanje kvalitetnije prehrane, no u tom slučaju, potrebno je osigurati dodatna sredstva zaposlenicima kako ne bi morali trošiti svojih
4000 kuna zarade na prehranu koja je posebice skupa ako nemaju kuhinju u protoru u kojem žive.
Fleksibilno radno vrijeme često se pretvori u rad
bez slobodnog dana tijekom cijele sezone što rezultira premorenošću i prezasićenošću radnika. Pritom se poslodavci na Jadranu često vode logikom neplaćanja slobodnih dana. Drugim riječima, ako radnik i uspije dobiti slobodan dan, on se odbija od dogovorene satnice kod obračuna plaće. S obzirom na to da su poslodavci uglavnom sveprisutni u svojim objektima tj. lokalima i hotelima, i u izravnom su doticaju s radnicima, njihov je način komuniciranja vrlo bitan faktor.
Nisu rijetke situacije u kojima su poslodavci bezobzirni prema radnicima, a njihovi obrasci komunikacije variraju od vrijeđanja do optužbi za krađu, a sve kako bi im pokušali smanjiti plaće. Radnici će lako prepoznati takve poslodavce po pasivno-agresivnim oglasima za posao – primjerice ''
tražimo ozbiljne i odgovorne radnike koji zaista žele raditi, koji se ne boje posla, koji su spremni zasukati rukave'', kao i po ocrnjivanju bivših zaposlenika.
Ono što najviše čudi u priči o sezonskom
izrabljivanju jest kratkovidnost poslodavaca, koji kao da nisu svjesni da nezadovoljan radnik rezultira lošom uslugom i nezadovoljnim gostima koji se onda više ne vraćaju. Radnik se sa odrađane sezone vraća premoren, emocionalno iscrpljen, nerijetko prevaren i uglavnom s vrlo skromnom ušteđevinom, koja teško može potrajati duže od mjesec dana. Iako je većina nezaposlenih itekako svjesna kritične situacije na tržištu rada te je spremna na kompromise kako bi ostvarila
kratkotrajnu materijalnu sigurnost, sezonski rad ne donosi nikakvu dobit, posebice u odnosu na uloženi napor. Nedavno smo mogli vidjeti da je Hrvatski zavod za zapošljavanje počeo emitirati jako loš reklamni spot kojim pozivaju nezaposlene da se prijavljuju na sezonske poslove po Jadranu. Pritom je sezonski rad prikazan kao uživanje u gotovo estradnim uvjetima što ne odgovara svakodnevnoj zbilji sezonskih radnika. Taj
spot i želja HZZ-a da se poveća broj sezonskih radnika pokazuju očito da postoji manjak sezonske radne snage. No posljednjih godina, nekadašanji sezonski radnici na Jadranu koji su mahom dolazili iz Slavonije, sada odlaze u zemlje Zapadne Europe u kojima se njihove sposobnosti nagrađuju donekle adekvatnim iznosima. Jer u današnjoj Hrvatskoj i onaj tko radi, boji se gladi.
Tekst: Marija Šakić/Časopis Rad
Nebitno
