[FOTO] Biciklom oko svijeta - "Od Venecije do Nice" #2
Jeste li ikada, dok ste se vozili autom, vlakom ili autobusom, promatrali okolna naselja i krajolike i osjetili znatiželju o pričama i ljudima koje ta mjesta kriju?
Ako jeste, vrlo vjerojatno shvaćate onu izreku kako je put
važniji od same destinacije. Upravo je takva
znatiželja i ljubav prema putovanju natjerala
trojicu prijatelja da se odvaže biciklima krenuti na putovanje
od Venecije do Nice, na putovanje koje će se ubrzo pretvoriti u jednu
neponovljivu i nezaboravnu avanturu.
Pavao, Luka i ja (Ruben) zapravo se znamo otkako znamo za sebe jer smo bili prvi susjedi. Sada Pavao i ja imamo
23, a Luka
24 godine, više ne živimo u istoj ulici, ali smo čitavo ovo vrijeme ostali nerazdvojni prijatelji i vječni zaljubljenici u avanture. Tako smo se jedne večeri, dok smo se biciklima vozili po promenadi, odlučili kako ćemo krenuti na putovanje
do Nice, iako ni sami ne znamo zašto smo se odlučili baš za tu destinaciju. Takvi dogovori ubrzo su postali
ozbiljniji kada smo mjesec dana prije samog putovanja organizirali i prvi „formalni“ sastanak na kojem smo dogovorili neke osnovne stvari vezane za jedno takvo putovanje.
Odlučili smo do Nice krenuti iz Venecije, a do Venecije ići
autobusom, što nam je dosta
srezalo troškove budući da smo za put od Osijeka do Venecije izdvojili oko
250 kn po osobi (uključujući dodatne troškove za prijevoz bicikala), a veći dio kontinentalne Hrvatske smo ionako već obišli. Za povratak smo isplanirali kako ćemo se autobusom iz Nice vratiti do Osijeka. Kasnije smo precizirali rutu kojom planiramo ići, ali smo sve ostalo odlučili ostaviti
nepoznanicom. Nismo znali gdje ćemo spavati, gdje i što ćemo jesti i sl. Jedino što smo znali bila su mjesta kroz koja moramo proći i to da bi bilo poželjno voziti
oko 100 km na dan kako bismo mogli osigurati dnevni budžet
od 20€ po osobi. U ovoj fazi „priprema“ našu smo ideju odlučili podijeliti s drugima, nakon čega su očekivano uslijedila pitanja poput „
Imate li dovoljno kondicije za takav put?“, „
Imate li dovoljno dobre bicikle i opremu?“ i sl. Iskreno, ni sami nismo znali odgovore na neka od tih pitanja, ali bili smo potpuno odlučni i sigurni kako ćemo
17. srpnja zaista krenuti na put. I sada, kada se osvrnemo na sve ono što smo prošli tijekom ovog dvotjednog putovanja, sva ta pitanja zapravo su potpuno
bespotrebna preokupacija. Jedino što za ovakav pothvat zaista trebate jest
volja i nešto novca. Ako smo nakon ovog putovanja išta naučili, to je da čovjek jednostavno nije napravljen od stakla. Nećete se razboljeti ako jednom jedete hranu
prljavim rukama jer se gladni nalazite usred ničega ili ako spavate vani na stijenama uz more jer su vam ranije pokušali provaliti u šator. Naravno, uvijek je dobro imati bolji bicikl i opremu, ali to nikako
nije nužnost. Isto tako, na internetu smo često nalazili članke o zahtjevnim fizičkim pripremama i prehrani prije dužeg putovanja. Srećom, Luka nije znao za takve članke, jer je on bio odlučan kako će krenuti na ovo putovanje iako se već duže vrijeme
nije bavio sportom, a prije samog putovanja nikada nije odvezao više od 60 km na biciklu u danu. Zato njega volim navesti kao primjer toga da su hrabrost i ustrajnost glavni faktori koji će odlučiti hoćete li se odvažiti za ovakav pothvat ili ćete ipak sami sebireći kako takvo nešto ipak nije za vas. Istina, naše putovanje ne može se ni usporediti s etapama puno ozbiljnijih biciklista, ali vam možemo jamčiti kako za rutu od
500, 600 ili 700km zaista ne trebate nekakve velike pripreme. Nekoliko dana prije puta stigle su nam
bisage koje smo naručili preko interneta (od 50L), nabavili smo paktregere koji su nam poslužili kao nosači za bisage, a Pavao je konstruirao dodatni limeni nosač za gitaru te prednje nosače za šator i vreće za spavanje. U bisage smo spakirali odjeću, alat, plinski plamenik, tavu, lonac i tri kilograma sardina u konzervi koje smo na iksicu kupili u studentskom centru. Večer prije samog polaska razmontirali smo bicikle i stavili ih u kartonske kutije koje smo prethodno nabavili u bike-shopu te nakon neprospavane noći,
17. srpnja u četiri sata ujutro sjeli u autobusi krenuli prema našoj polaznoj točki - Veneciji.
Dan 1. Venecija-Marghera
Prije samog puta do Venecije iz agencije su nam javili kako će autobus biti 100% popunjen i da nam ne mogu jamčiti da će biti mjesta za naše bicikle. Srećom, mjesta je ipak bilo pa smo u popodnevnim satima konačno stigli na autobusni kolodvor u gradu Mestre, koji se nalazi na kopnenoj strani, a povezan je s Venecijom željezničkim i cestovnim mostom koji je dugačak nekoliko kilometara. Kada smo stigli na kolodvor, prenijeli smo naše glomazne kutije i bisage do obližnjeg haustora jedne zgrade kako bismo mogli sastaviti bicikle i opremu. Međutim, ubrzo smo shvatili kako na toj lokaciji baš nismo dobrodošli jer su pored nas neprestano prolazili Romi i dobacivali nam svakakve fraze na talijanskom. Tek smo kasnije shvatili da oni taj prostor zapravo koriste za prodaju droge, ali su i oni ubrzo shvatili da smo mi tamo bili samo s biciklima, pa su neometano nastavili s njihovim aktivnostima. U svakom slučaju, trebalo nam je otprilike dva sata da sastavimo bicikle i svu opremu pa smo se oko 18h zaputili prema Veneciji. Ono što smo vidjeli u Veneciji zaista je bilo predivno, iako smo prešli samo nekoliko kanala, a zbog bicikala nismo mogli brodom ići do Trga svetog Marka. Budući da je uskoro već trebao pasti mrak, odlučili smo pronaći neki supermarket kako bismo kupili vodu i nešto hrane da imamo tijekom noći. I dok smo zbunjeno stajali na jednom manjem trgu i tragali za supermarketom, začuli smo povik „Ma jesu to moji Hrvati?!“. Bio je to stariji čovjek koji se predstavio kao Rino, a prepoznao nas je po našim zastavicama sa šahovnicom. Rođen je u Slavonskom Brodu, jedno je vrijeme živio u Osijeku i ispričao nam je zaista nevjerojatnu priču o svom boemskom životu, o tome kako je svirajući gitaru obišao mnoge zemlje u Europi. Rino je bio ujedno i jedini Hrvat kojeg smo sreli na našem putovanju. Budući da se noć već polako počela spuštati nad Venecijom, sjeli smo na bicikle i vratili se nazad do Mestrea te nastavili voziti u potrazi za odgovarajućim mjestom za kampiranje. I tako smo puni elana, usred noći vozili duž grada Marghere, gdje smo gotovo na svakom ćošku sretali prostitutke koje su nas često u prolazu znale počastiti atraktivnim plesom (na tome je i ostalo). Uskoro smo pored jednog jezera pronašli i savršeno mjesto za kampiranje, gdje smo podigli šatore, nešto pojeli i zatim otišli na spavanje.
Dan 2. Marghera – Padova – Veronella
Ujutro smo se ustali oko 7 sati, doručkovali, spremili stvari te se zaputili prema našoj prvoj pravoj dionici na putovanju. Nakon samo nekoliko prijeđenih kilometara na mom je biciklu otkazala prednja disk kočnica, ali smo bili uvjereni kako ćemo to uspjeti popraviti u Padovi, do koje smo imali još nekih dvadesetak kilometara. U Padovi smo obišli dva bike-shopa i dva servisa za bicikle, ali nam tamo nitko nije uspio pomoći, zbog čega preporučujemo da za ovakva putovanja ipak pokušate izbjegavati bicikle s disk kočnicama. Bili smo svjesni kako bi zbog tog kvara sam put mogao biti otežan, ali smo nastavili voziti te na naše iznenađenje, u manjem selu izvan Padove nailazimo na pro bike-shop, ispred kojeg su bili izloženi bicikli u vrijednosti i do 15 000€. Tamo su nam za 15 minuta i 15 € popravili kočnicu pa smo bezbrižno mogli nastaviti dalje. Ubrzo smo došli i do regionalnog parka Colli Euganei, gdje smo se, osim s predivnom prirodom, susreli i s prvim usponima. Nakon spektakularnog spusta, nastavili smo voziti kroz talijanska sela. Bilo je iznimno vruće, a u selima gotovo da i nije bilo ljudi na ulicama pa smo morali biti štedljivi s vodom. Predvečer smo odlučili dići šatore u malom selu Modon i smjestili smo se na jednoj livadi između kuća. Dok je Pavao na plinskom plameniku spremao večeru, do nas su došetala dva čovjeka iz jedne obližnje kuće i ponudili nas s vodom i svježim breskvama. Bili smo zaista oduševljeni pa smo i mi njih ponudili s večerom koju smo spremali, što su oni ipak pristojno odbili. Zato smo im sljedećeg jutra pred vratima ostavili poruku kako bismo se još jednom zahvalili jer nam je to u tom trenutku usitinu puno značilo.
Dan 3. Veronella –Mantova – Spineda
Cijeli treći dan putovanja bilo je iznimno vruće pa smo nakon 50-ak kilometara odlučili napraviti veću pauzu u Mantovi, iako nam je to možda i bila izlika da što duže ostanemo u tom čudesnom gradu. Naime, Mantova je okružena umjetnim jezerima i nakon što smo mostom prešli Lago di Mezzo našli smo se u renesansnoj jezgri grada gdje smo bili fascinirani velikim palačama, parkovima i spomenicima. Nakon odmora uz kavu zaputili smo se prema periferiji grada, gdje smo u jednom parku uz jezero odlučili napraviti večeru. No bočica s plinom brzo se ispraznila pa se Pavao zaputio prema obližnjoj benzinskoj postaji u nadi da će tamo pronaći novu. Iako bočicu nije našao, naišao je na ljude koji su mu ponudili da ga autom odvezu do benzinske postaje koja je bila gotovo na drugom kraju grada, gdje je uspio naći ono što nam je trebalo. Nakon večere smo se okupali na slavini nasred parka, što je za nas bilo izvrsno osvježenje budući da se u jezeru ne smije kupati. Vrijeme je brzo prošlo i bilo je već 20h, a mi smo imali još 40-ak km koje smo trebali odvoziti taj dan. Stavili smo svjetla i oprezno krenuli dalje jer je cesta bila prilično prometna, a kasnije nam je po mraku snalaženje bilo još više otežano. Olakšanje je uslijedilo kada smo se u mjestu Gazzuolo odvojili s glavne ceste te smo uživali u prekrasnoj noćnoj vožnji na potpuno pustoj cesti koja je prolazila kroz polja i livade. Kada smo odvozili dovoljan broj kilometara, odlučili smo stati i pronaći mjesto za kampiranje i u tom je trenutku Pavletu ispao mobitel i razbio se, čime smo ostali uskraćeni za mogućnost korištenja GPS navigacije. Srećom, imali smo improvizirane karte koje smo isprintali prije polaska, pa smo se ostatak puta morali pouzdati u njih. Digli smo šatore na livadi u jednom manjem selu i u kasnim večernjim satima otišli na spavanje.
Dok čekamo ostatak putopisa pogledajte galeriju fotografija s ovog putovanja..
Galerija 031: Biciklom od Venecije do Nice
[Od Venecije do Nice]
Napomena: Fotke pregledavate KLIKOM na fotku ili strelicama lijevo-desno, kao na Facebooku ;-)
Tekst i foto: Ruben Betlehem
Nebitno
